|
Izrazito sam ekstrovertirana osoba, no u zadnje vrijeme svim se silama trudim biti što više introvertirana. Nisam sigurna koliko je to pozitivno.
Što više gledam ljude oko sebe, shvaćam koliko malo toga o sebi znam. Čudno je što sam to tek sada primjetila. Govorim o nekim sasvim „osnovnim“ stvarima, kao što su životni ciljevi.
Pa, ne mogu reći da su moji „snovi“ (recimo to tako) nepovratno uništeni, no hajmo reći da me veoma rano život udario u glavu i pokazao mi koliko su oni nerealni. Da, svjesna sam da to zvuči kao da se ne trudim, da sam odustala. Istina je da sam se mogla više potruditi (a tko nije?), no činjenica je da mi je dokazano da sam toga jednostavno nedostojna.
Trenutno su mi šanse da ostvarim svoje snove jednake šansama da poletim: mogu to željeti koliko god hoću, truditi se koliko znam i umijem, ali jednostavno nisam fizički (ili mentalno) sposobna za to, osim ako se ne dogodi neko čudo.
I da, i dalje sam svjesna da to zvuči kao odustajanje, ali cijela ta situacija je malo prekompleksna da se ukratko objasni. Reći ću samo da me moja tvrdoglavost i želja da se što duže zadržim u tom svijetu i dovela u sadašnju situaciju.
Gledam ljude koji prolaze rubovima mog života i vidim da većina ima zacrtane ciljeve: znaju što žele, što vole, što nastoje ostvariti.
A ja?
Pa, moglo bi se reći da još nisam našla pravi „zamjenski san“. Ustvari, možda se potajno i nadam nekom čudu koje će mi omogućiti da ponovno povjerujem u ostvaranje „prvotnog sna“. Mogu ja sebe zavaravati koliko god želim da sam krenula dalje, no dobro znam da bih, da mi se pruži makar maljušna natruha nade da ga ostvarim (san), ostavila sve i ponovno pokušala.
Ne znam zašto toliko živim u prošlosti. Nažalost, istu stvar radim i s ljudima. Ne znam kada nekog trebam pustiti. Ponovno, riječ je o mojim suludim nadama da se stvari mogu popraviti, da se odnos može obnoviti. Kao da ne želim vidjeti da je osoba krenula dalje, a ja se i dalje koprcam po baruštinama prošlosti.
Možda se zato prisiljavam da postanem introvert? Svjesna sam da se to ne može samo postati, da ustvari prkosim svojoj „prirodi“. Možda na taj način sama sebe kažnjavam?
Puna sam pitanja na koja mi nitko doli sebe same ne može dati odgovore.
Pjesma baš i nema veze s napisanim, stavljena je samo zato što sam ju slušala dok sam pisala post.Oznake: snovi
|
