|
Mislim da mi treba pomoć.
Ne, ne čini mi se da je ovo tipično tinejđersko prenemaganje, nego ozbiljan problem.
Nedavno mi je jedna prijateljica rekla da ne razumije zašto sam ja nestretna: nisam bez novaca (tj. moji nisu), studiram ono što volim i živim sama u Zagrebu.
Ponekad se i sama zapitam zašto ja tražim kruha kraj pogače. Mislim, ne moraju svi ljudi postići samoostvarenje, ali problem je u tome što sam zapela na trećoj stepenici - dalek mi je put do pete.
Dakle, ono što mi je trebalo pomoći da nađem sebe itd. ustvari se iznimno negativno odražava na moju psihu. Odlično tempirana kriza identiteta – baš u sred ispitnih rokova.
Zapravo, mislim da je tu nešto drugo posrijedi. Mislim da sam postala nostalgična za svojim ranim tinejđerskim danima, kada sam mogla biti ono što jesam. Život ne funkcionira tako. Očito ne želim prihvatiti da su krinke neophodan dio odraslog života. Također, tu spadaju i ljudi. Nerealno se družiti samo s onim ljudima koji mi pašu i kojima pašem ja, jer takvih nema mnogo. Ako me je već netko spreman prihvatiti, sa svim mojim manama, trebam mu dati priliku.
No, trebam biti spremna prihvatiti da i drugoj osobi ja nisam baš najdraža na svijetu. Trebam prihvatiti da se prema meni ne će odnositi pažljivo niti nježno, jer me ne vide kao takvu osobu. Trebam prihvatiti to da me ne će shvatiti ozbiljno kada kažem da imam neku vrstu krize, jer su jednostavno navikli na moju bezosjećajnost. Ne mogu ih kriviti.
No, događaj koji me najviše potresao danas je ustvari prilično glupav. Bio je to samo jedan pogled, ali pogled osobe koja mi je nešto značila, možda. Taj me je pišljivi pogled, obojen tolikom netrpeljivošču doslovce natjerao da me zaboli trbuh. Nisam o njemu mislila, niti sam ga toliko doživjela, koliko je moje tijelo reagiralo na njega. Kolega s faksa (koji je, začudo, danas učio sa mnom, to je možda drugi put da smo dogovor stvarno i održali), koji je bio prisutan, čak je komentirao kako sam se naglo presavila i kakav sam užasnut izraz lica imala.
To stvarno ne mogu shvaiti. Čemu takva fizička reakcija? Ja tu osobu ne volim. Ne osjećam ništa prema njoj. Niti ikad nisam, bar tako mislim. Dapače, natjerala sam se da ju počnem mrziti, samo da bih lakše mogla podnjeti to što sam bila višak u njenom životu koji je ona bez problema odrezala. Nešto što ja, očito, nisam u stanju učiniti.
Drugi kolega s faksa, kojem se inače jadam (ali me i dalje ne vidi kao slabu osobu, bar mi je to dao do znanja) mi je rekao da bih možda trebala potražiti profesionalnu pomoć. Mislim, nije normalno da netko odlazi u menzu ili u knjižnicu samo zato da se ne osjeća sam kao prst. Ustvari, grupe ili parovi studenata koji zajedno jedu ili uče mi samo odmažu. Tješe me ljudi koji su također sami, ali mi se čini da su oni takvi svojom voljom. U krajnjoj liniji, svojim glupavim ponašanjem i ja sam se sama dovela u ovu situaciju.
I što sad učiniti? Pa, potražiti pomoć. Samo me strah da me ne stave na tablete, iako bi mnogi ljudi likovali jer su konačno došli na svoje: neki su odavno predvidjeli da će me to dočekati.
 Oznake: misli
|
