nedjelja, 22.09.2013.

Ponestaje mi ideja za naslove sa "kvazi"

Ovo je trebao biti neki inteligentan post, ali stvari nikad ne ispadnu baš onako kako želimo, zar ne?

Glupo mi je pisati o banalnim stvarima, ali naravno, ne mogu ih zaobići.

Naime, danas (točnije, sada već jučer) sam zatvorila profil na poznatoj društvenoj mreži zvanoj „Facebook“.
Napokon sam si priznala da sam postala ovisna o njemu. Zapravo, postala sam previše ovisna o ljudima.

Ljudi su postali predostupni. Više se nitko ne mora posebno truditi da bi se mogao „čuti“ s drugom osobom. Iskreno me zanima koliko će se ljudi sjetiti mog rođendana.

Zapravo, još me više zanima koliko će ljudi željeti komunicirati sa mnom, sada kada sam im „uskratila“ najjednostavniji način komunikacije. Baš mi i ne pomažu napadaji u vidu „naglih prekidanja prijateljstava“ koje prakticiram u zadnje vrijeme, bez ikakvog reda i smisla.

Istina je da uvijek postanem razdražljiva prije rođendana. Možda je to povezano s mojim osjećajem beskorisnosti, jer je prošla još jedan godina, a da ja apsolutno ništa nisam postigla?

U zadnje vrijeme mnogo upotrebljavam prefiks „kvazi“. Ne znam kada mi je on postao najdraži prefiksoid, ali mislim da to govori mnogo o meni.

Isprva sam mislila da razlog leži u mojim kontradikcijama, ali mislim da je pravi razlog taj da nikako ne uspjevam. Nisam dovoljno intenzivna ni u čemu da se mogu time označiti bez tog prefiksoida.

Volim o sebi misliti kao o glazbenici, no ako mogu proći i do dva tjedna bez da sam taknula svoj instrument, kako se mogu tako nazivati?

Također, volim se smatrati i kroatisticom. No, ako sam stvarno kroatistica, zašto mi je toliko teško natjerati se da učim? Zbog količine gradiva ili zbog male zloćeste misli koja mi ponekad samo proleti glavom, navodeći me na zaključak da možda ne volim kroatistiku onoliko koliko smatram da volim?

Zatim, volim se smatrati i punkericom. Volim punk te ga često slušam, no ne izgledam kao punkerica, a nemam niti ideale koje punkeri imaju. Uz to, slušam i mnoge grupe koje su proglasili „previše komercijalnima“ (zapravo, razlog leži i u mojoj neinformiranosti o situaciji na glazbenoj sceni bilo koje vrste). Znači li to da ustvari vrijeđam čitavu kulturu punka smještajući sebe u njegove okvire?

Posljednja riječ kojom se volim opisivati je „snažna“. Ljudima koji me manje poznaju možda djelujem kao snažna osoba, ali bilo kome tko me poznaje malo bolje očito je koliko sam plačljiva i slaba osoba. Uz to, nisam se spremna pokrenuti da to konačno promijenim, što objašnjava činjenicu da sam ovisna o ljudima. Drugi mi trebaju jer kroz njih gledam i oblikujem sebe (sjetih se Lacana i njegovog „drugog“ u ogledalu – ah, teorija književnosti).

Stoga, u mojoj situaciji, jedini prikladan izraz za sve gore navedene je sa prefiksom. On označava da se ili ne trudim ili ne marim dovoljno da postanem kompletna osoba.

Iako trenutno mislim da nisam sposobna sama sebe dovesti u red, to mi uopće nije palo na pamet dok mi druga osoba nije rekla da bih trebala otići psihijatru (ili psihologu?). No, time samo potvrđujem ranije navedeno.

Eto, nemam pojma kako sam sa svoje „fejs-apstinencije“ došla do ovoga, ali to valjda tako ide kada ti se puno gluposti mota po glavi.





Pucaju me Pistolsi zadnjih dana, valjda zbog knjige o povijesti punka koju nedavno pročitah.

Oznake: prefiksoid


00:51 | Komentari (5) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.