|
Sve bi bilo u redu da nisam počela razmišljati o tom glupom rođendanu.
Naravno, to je veoma naivno od mene, jer on ovisi prvenstveno o mojoj prolaznosti ispita te, time vezanom, mom financijskom stanju.
No, znate kako to ide: počnete razmišljati o vremenu, prostoru, što sve treba nabaviti i, naravno, ljudima koje planirate pozvati.
Samo, kad ja krenem razmišljati o naoko banalnim stvarima, uvijek se duboko ukopam u neke nepotrebne analize. U ovom slučaju, počela sam razmišljati o tome koliko mi ljudi koje okvirno planiram počastiti ustvari znače? I naravno, ne znam zašto sam se time uopće iznenadila, došla sam do zaključka da uopće ne znam zašto održavam kontakte s nekima. S njima me spojila jedino neka životna činjenica, kao npr. škola, mjesto stanovanja i sl. te uopće ne znam što nas još drži.
Možda navika?
Ukratko, naši se interesi i pogledi na život toliko razlikuju (te mi se ponekad čini da me imaju kao neku rezervu) da sam odlučila poslušati savjet jedne (bivše - ironično) prijateljice i ohladiti svoje odnose s njima.
Nažalost, to se pokazalo veoma lošim. Mislim da se moje stanje može mjeriti sa količinom kupljenih knjiga na dnevnoj bazi (danas su to bile tri – stvarno ne znam što bih da nema onih štandova kod Glavnog).
Uvijek sam sebe smatrala jakom osobom. Izgleda da ustvari nije tako. Ili sam se jednostavno promijenila i počela oslanjati na ljude koji su se nalazili svuda oko mene. Nije da nisam bila svjesna te „plitkosti“ u našim odnosima, ali ipak sam uvijek imala nekoga koga mogu pozvati u popodnevnu šetnju ili na ranojutarnji jogging (dok sam to nadobudno prakticirala).
Prije sam mislila da se ne mogu izgraditi kao osoba sa svim tim ljudima oko sebe, a sada mi se čini da bez ljudi ja više niti nisam osoba.
 Oznake: prekidanje prijateljstava
|
