Vlak za nikad više
Brojala sam sretne dane onomad prije mnogo života
Ma daj, ne lažem vam, nemam razloga i nemam toga mota
Zaljubljena "do neba i probije nebo" brojala sam ih kada smo bili par
Svojim poljupcima i dodirima minute je pretvarao u sate kao dar
Svaki sam naš dan ucrtala u dnevnik kao vagon sa srcima
kotači na svakom su bili par savršeno nacrtanih smajlića
Prvi, pa stoti pa još mnogi ispunjeni snovima i nadom
Jedno popodne se on, tek tako, iskrcao iz vlaka kradom
295 sretnih vagona odjednom je prestalo biti
590 kotačića smajlića se prestalo smiješiti
"Ostavljam te da nas ne rastave drugi "
Istrčala sam, suze nisu dale da uvidim šta mi reče
Ranjenim srcem i dušom sam skupljala vagone za vlak što uteče
Nisam znala, nisam htjela, nisam mogla znati
Da mi je ustvari samo takav neizbor mogao dati
Mladosti našoj taj je vlak postao prijeteća sila
da on ne bude što treba biti, da ja ne budem što sam bila
I naravno, vrlo nenadano, prouzročivši bolna nagnječenja,
skokom iz njega, bijegom od nas, došao je do rješenja
295 vagona, odlukom jednog, je u bezdan moralo pasti
prestali smo biti nas dvoje, da bismo mogli odrasti
Dugo sam još, šećući uz prugu, čekala taj vlak za nikad više
Mnoge sam noći mogla ga čuti kako pored mene diše
Još dan-danas se pitam, nisam li tada, mlada i zaljubljena
potrošila sve smajliće života i ostala vječno izgubljena
|
