Stihoklepac
 LXXXVI
I bude udah.
Zajecah
Pa ko su sad svi ti
koji su me došli viditi?
Suha i sita
nesvjesna svita
puteljkom krenem
pa na drugi skrenem.
Od drva dva
ne vidi se prašuma.
Al došlo vrime
uprtit brime
na svoja pleća.
Postadoh veća
i htjedoh u šumu
po većemu drumu.
Tad se hukom grane jave
od dva drva pa me gnjave:
Ne osvrći se kćeri
dobro odaberi
i padaj al se diži
od nevolja ne biži
svog se puta drži
nije pravi ak je brži.
Otrčah
Odletih
I stigoh na pol puta
Umalo me prašuma proguta
I padoh
pa se dizah
ne brojim to više
a huka se čuje sve tiše.
Tu sam gdje jesam
nije mi žao
uzela sve sam
što život je dao
vraćam još uvijek
tako to ide
al srećom po mene
još drveća se vide.
Jednom će biti
i to me straši
drvo će se sviti
i adio naši
pa kako ću onda
kad osvrnem se malo
vidjet od kud je
moj put startao.
Ne osvrći se dite.
Poslušala bi te
al ne ide to tako
i stvarno nije lako
isto dicu učit
kad znam da će se mučit.
Sad koračam polagano
prije cilju nego startu
živim život u svom kvartu
sve mi tamo dobro znano.
Kada moram puta vidim
i malo se toga stidim
Tek ponekad
osvrnem se
da pogledam di sam bila
di sam sada.
A kamo ću?
To još nisam odlučila.
|
