Iza 7 mora i 7 gora

Natrag u spisateljsku defenzivu pod naletima nestrpljivih baka i dida...
Prva linija obrane: nadoknada raporta vezano za put u Montreal

Duh zemlje antibiotskog meda, bezmasnog mlijeka i sustavne deprivacije nutrijenata iz prirodnih resursa širi se na sve strane: lagano zahvaća Meksiko u kojem se voda trži skuplje od Coca-Cole, prijeti Brazilu gdje Coca-Cola važi za nacionalno piće, dok u Kanadi još maleni otočići pretežno na istoku grcaju i preživljavaju iz dana u dan. Ne časeći časa i svjesni golemog ekspandirajućeg diva pod nazivom „convenient ready-made“ krenuli smo u potragu za restoranom s atmosferom i jelima začinjenim ručno nasjeckanim češnjakom ili barem ne češnjakom iz tube.

Ništa, ništa, ništa puna tri sata dok ne naiđosmo na Montreal, grad s ukusom i okusom. Gužva, način vožnje i krajnje neukusne automatizirane verbalne reakcije izpižđ. vozača ošinulo nas je onako uljuljkane u stvarnost preushićenih umjetnih izbjeljenih osmijeha poput groma. Pa ovdje venama teće krv, a ne voda!!! Juhhuhuuuu! Malo nam je trebalo da se uštimamo i prešaltamo na registar domaćih životinja i raznoraznih jugoistočnoj Europi karakterističnih degutantnih aluzija vezanih za obitelj i sirovih viceva. I am alive again! PC (political correctness) ovdje je aktualan koliko i prošlogodišnji snijeg – odavno duboko u zemlji.

Slikovito bi se ugođaj dao ovako prikazati:


Parkirali smo našeg zelembača posvađavši se i odmah se potom izgrlivši s 2-3 vozača i krenusmo u potragu za restoranima i noćnim životom.

Montreal by night – o da, čisto druga priča. Hrpe mladih na ulicama, a svaki drukčiji, u nekom svom stilu i s vlastitim modnim detaljom – divno. Šećemo okolo i pasemo oči na zgodnim šarenim čarapama, klincima u wertherovskim kaputićima, kariranim šalovima, kratkokosim curama i dugokosim dečkima, sitnim crveno-distriktskim azijatkinjama u minicama, martama, uličnim dilerima, nakaradnim crveno-rozim modnim kreacijama sastavljenim što u second-hand shopu, što u bakinom ormaru, poblajhanim frizurama, mršavim dečkima u uskim hlaćama i, da ne nabrajam više, tipičnoj svakodnevici europske srednje škole.

Ok, sve to izgleda divno i krasno, vizualni dojam je pozitivan, no da vidimo koliko duboko dopire blještavilo fluorescentnih irokeza. Proveli smo testiranje u laboratorijskim uvjetima unutar zadanog vremenskog okvira od dva dana. Dali smo sve od sebe da što više toga obiđemo (zahvaljujući Marti i njenom odličnom vodstvu i izboru testnih točaka), a usklađenim kombiniranjem restorana i poslužiteljskih objekata, te izlazaka, šetnji i spavanja glad (ili želju) zadržavali smo na neutralnom nivou kako bi postigli maksimalnu moguću objektivnost.

Testna točka 1: restorani. Odabrasmo nešto još uvijek egzotično: tibetanski restačić, nešto posve uobičajeno: korejski, jednu čokoledarnicu i jedan kanadski breakfast bar.
Tibetanski restorančić pokazao se vrlo ukusnim – namješten kao mala tibetanska izbica, prilično asketski, možda i mic previše. Silčne su bile i porcije, doduše jako fine, al u stilu talijanskih koje broje prosječnih 8 tortelina po odrasloj osobi – ah, talijani su, čini se kao i tibetanci, umjereni u jelu i piću. Takav racionalistički pristup ipak nije mogao ugušiti duboko udojeni „kad je bal nek je maskembal“ poriv, pa smo iskoristili onih neispunjenih 20% želuca za provjeru montrealskih sladomanija.

Prošetavši se malo i slegnuvši tibetanske dobrote, ušli smo u nadaleko preporučivanu čokoledarnicu. Suzili smo izbor na tortu od sira, tortu od čokolade naravno i specijalitet kuće: 5+ i pohvalnica za doma. Diđestivat smo otišli u obližnji jazz club sa živom muzikom te večeri :)
Odličan izbor! Dobra vina, dobar porto, lijepo aranžirani martiniji i predobra podrumska atmosfera pravog jazz cluba – bez dima jedino, što postepeno također postaje plus. Montreal je pozitivno položio i testpunkt II: mjesta za izlazak. Prolaznu ocjenu potvrdili smo i potpisali na povratku prema kući prolazeći još uvijek živim gradskim ulicama – nevjerojatno kako čovjek počinje zamjećivati i cijeniti male stvari :)

Sutradan smo napokon otišli na dobru jutarnju frizuru (ne kavu, hehe). Napokon malo estetike! Posve luckast i šašav frizeraj s prezgodnim crnim frizerom ženstvenih, vrlo odmjerenih pokreta, te ofucalom „potrošenom“ frizerkom sklonom vulgarnim ispadima i muškobanjastog stava – savršeni par u danom miljeu. Sam je frizeraj bio originalna kombinacija izložbenog prostora sa slikama provokativne tematike, no ne i degutantne izvedbe, te staromodnog low-tech frizeraja s jednim umivaonikom, dva old-school stolca i puno puno boje – sve u svemu vatromet kreative, 5+!



U odličnom raspoloženju kakvo čovjek osjeti kad je svjestan da privlači poglede dobrom frizurom otišli smo na brunch. Još jedno lušno i među studentskom mlađarijom vrlo popularno mjestašce s izvrsnom i raznolikom ponudom te predivnim suđem od prirodnih perivih materijala, čit. čaše od stakla, tanjuri od keramike i rostfraj beštek – ni trunkica plastike!



U još boljem raspoloženju izašli smo van da se prošećemo: živa kineska četvrt, ulični prodavači, slatki mali kafići, zidane kuće, stakleni moderni neboderi, još jedna crkva Notre Dame u svijetu, normalni ne predimenzionirani auti itd.Testpunkt III: dojam grada i atmosfera – PASS.













Na večer smo još za zadnji dio provjere otišli u spomenuti korejski fensi-šmensi restoran i potvrdili očekivanja. Montreal je, koliko god se mi štipali ne bi li se probudili iz nestvarnog sna, stvaran koliko lijep.

Ah da... a onda opraštanje od francuskih kroasana i tužan povratak krafnama. Nema veze – bumo se vratili na ljeto da usporedimo priču s onom iz Quebeca :)

PiP,
Pepa & Igić

PS Ovaj post posvećen je Marti! Hvala na gostoprimstvu u centru :)

Ili 10 načina kako poslužiti zdrepani slatki krumpir uz puricu, javorov sirup i džem od brusnica.

Kod nas je osvanulo predivno sunčano jutro s ugodnih 15 negativaca (celzijača) – savršeno za umotat se u deketinu-dvije i pisuckati blog :)

Natrag na podnaslov: da, da - ljudi doista to sve stavljaju istovremeno na tanjur, a odmah potom i u usta (!!) i, vjerovali ili ne, uživaju u tome. Nećemo sad opet o ukusima jer smo to već prožvakali nekom drugom prilikom, no moram barem nakratko povući paralelu s prehrambenim običajima jedne druge nacije čija me sličnost doista zapanjila. Pred koju godinu kad smo se ono taljigali kroz smilje i bosilje istočne Turske bili smo, među ostalim, i počasni gosti jednog kurdskog vjenčanja – zahvaljujući egzotičnom tonu roskaste bjelačke puti, naravno. Uza sve neobičnosti lokalnih običaja došla je na vidjelo i lokalna kuzina. Poslužili su nam naime mesnu juhu od janjetine, začinjenu slanu rižicu i kompot od marelica ili nekog sličnog voća. Mi smo naravno kompot gurnuli na stranu za kasnije i bacili se na slane stvari što je lokalce jako začudilo te su nas obasuli pitanjima tipa: "zar vam se ne sviđa" isl. Ispostavilo se da oni to sve jedu zajedno. Njami! Neodoljiva sličnost s "naprednom" zapadnom civilizacijom. "Napredno" znači da su stakleni/keramički tanjuri zamijenjeni papirnatim, a rostfraj beštek plastičnim. Čini se da su ljudi ovdje uznapredovali od stavljanja višekratno upotrebljivog suđa u strojeve do reduciranja nepotrebnih koraka bacanjem kompletnog sadržaja stola zamotanog u veliki papirnati ubrus pod nazivom "stolnjak" jednim jednostavnim pokretom u smeće - civilizacija svakako "napreduje" sve većim koracima prema totalnom zagađenju, čini se. Što se tiče elementarnog razvoja okusa, izgleda da smo ispod kože okusnih pupoljaka vsi rdeči. Vjerojatno je i Kubrick u Odiseji sudeći po izgledu i boji zmiksao slične okuse u onim kašicama što tamo papaju, no to je ionako bilo davne 2001.

„Zahvalna sam suncu što sija na nebu, svim divnim i predivnim ljudima koje sam upoznao/la na ovom neobično lijepom i neponovljivom mjestu, svim dobrotama koje imam prilike uživati večeras i, naravno, svome mužu/ženi na svoj potpori koju mi pruža“ kružilo je prilično nekreativno od usta do usta pred koji dan na pravoj pravcatoj tradicionalnoj večeri povodom Dana zahvalnosti. Hm da... a onda, nakon što je svatko izdeklamirao svoje zahvalnosti dobismo zeleno svjetlo da smijemo početi jesti.

Omanja purica zadovoljavala je prehrambene potrebe gladnog društvanca od 15-ak ljudi sljedeća tri dana. Hvalabogu i tome je došao kraj. Fešta je bila ugodna, prošarana s nekoliko digresijskih šetnji po selu u svrhu poticanja probave i olakšanja betonskog osjećaja u trbuhu nagomilanog raznovrsnim delicijamam od slatkog i normalnog krumpira: zdrepani slatki krumpir s melasom, zdrepani slatki krumpir s okusom karamele, zdrepani slatki krumpir u ovitku od meda, zdrepani slatki krumpir s lukom, sami zdrepani slatki krumpir, zdrepani slatki krumpir s normalnim krumpirom (PAZI: tu sad prelazimo na kombinacije s normalnim krumpirom)...

No, da ne duljim, htjela sam zapravo iskoristiti priliku da se zahvalim svim vjernim čitateljima, pratiteljima i slušateljima. Svi komentari su vrrrrrlo dobrodošli i jaaaako motivirajući i poticajni – i oni objavljeni javno na blogu i oni privatni "for your eyes only" koje dobivamo putem mejla. Hvala što ne širite proste sadržaje sukladno family-friendly politici bloga ;)

Idem sad navuć odvratne štrample koje više ne mogu izbjegavat pa malo na zrakač!

PiP,
Pepa & Igić

I napokon dugo čekana žetva: ispiti gotovi, stres spao na razumni minimum svakodnevnih briga tipa „hoćemo li danas ručati vegetarijanski (čit. piletinu) ili japanski sushi a la slavoniše (špek i luk u smotuljku od čevapa, zamotan u list pancete)“, „samo da ne padne kiša dok mi se ne posuši veš“, „samo da padne kiša da ne moram prati auto – unutra ionako niko ne vidi ak je zmazano“ i sl.

Oh, yeah! Idemo protegnuti nogice i prošetati tutača u susjednu zemlju lovorovog lišća i sirupa ublaženog francuskim kremastim juhama i kičastim natpisima. Idemo da vidimo di su to salve sunarodnjaka prebjegle trbuhom za kruhom davnih sedamdesetih i osamdesetih, i za što su mijenjali dobre domaće žgance, cicvarice i gibanice.

Ratni plan navečer: „Ok, buđenje oko 9 da se naspavamo, kretanje u 10 i tamo bi trebali biti do 6, najkasnije 7 ak stanemo negdje po putu zamezit.“
Ratni plan ujutro oko 9: „Hrk-hrk, njorf-njorf“
Ratni plan u pol 11: „Ok, krećemo u 11 – a, sad brzo! Koliko čarapa buš trebao? Može ova vesta? Oćeš one narančaste gaće ili na pruge...“

Pa daj ovo, pa daj ono, leti sim, leti tam...
... i napokon oko 12: (ključ-ključ) „Hm, čini se da bumo malo okasnili. No, ako se požurimo, još uvijek možemo stići da se družimo malo navečer, a sutra cijeli dan razgledavanje Toronta!“
I tako krenusmo naizad... (Točko također ide)



On the road again, tra-la-la!!!



Američanske planine, tzv. Cicovlje-i-Guzovlje iliti Boobs’n’Butts Mountains, haha!



Po putu smo stali u Woodstocku na ručak - da, da, the Woodstocku, gdje su se uzori i sanje naših mama i tata kupali u blatu, pušili travu i izvodili štoješta pjevajući o nekom Đou s puškom.
Naišli smo na neku talijansku rupu i pojeli baš fini minestrone, zamaskirali se mozarellama, mortadelama i maslinelama pa krenulelama dalje.
Proputovasmo ko od Zagreba do Francuske i pokucasmo napokon na majestetična Vrata Kanade – slapove Niagare, po mutnoj oblačnoj noći.

Prvi dojam Kanade: jako simpatičan i zgodan pogranični ofisr. All righty then! Let’s go! Giddy up! Pa ovo je prekrasna zemlja bogata svim resursima! Zbogom trula Ameriko, nađi si novog Omleta!

Kod vujca (ujak od milja) i Marie-Elaine stigli smo, pa bilo je već prošlo 11 što nas naravno nije obeshrabrilo da se ne sjednemo s obitelji i kusamo domaće uratke u vidu kolača i vina. Aaa, divota.
Za sutra smo si narihtali satove da krenemo rano i vidimo nešto od tog ogromatičnog grada.



Krenuli smo oko 12 nakon omiljenog američkog objeda – bruncha od low-fat špeka i jaja, bezmasnog mlijeka, paprike veličine dječje glave i bijelog kruha s okusom nitrata i nitrita (sori Luigi, sad bar znaš otkud to treće oko na glavi).

Toronto,... a što reći, ooooogromna izraslina kuća, kućica, zgrada, ofisa, nebodera, hipodroma, aerodroma, parkova, luka, brodogradilišta i svega mogućeg – evo, ovako otprilike:



... i nekih čudaka ;)



Izlet u Toronto ne bi bio „izlet u Toronto“ bez posjeta tornja CN – najviše samostojeće građevine na svijetu (e, moj Eiffele, jel ti sad srčeko na mjestu – znao si da će pukih 324 m samo zagolicati maštu smjelijih), što će reći da nema nikakvih potpornja ni žica koje drugi arkitekti varalice koriste.



Pogled prema dolje:



... i van na jezero Ontario (koje je, usput budi rečeno, usprkos površini od 20.000 kvadratnih kilometara, a zahvaljujući zajedničkim udruženim snagama i upornosti posve zagađeno):



Nakon razgledavanja foto-sešn.
(Bauštelci na radu u Kanádi)



(Ujo s nekim ćelavcem)



Dok smo se spustili iz nebeskih visina natrag na Zemlju, već je bilo kasno popodne, mrak samo što nije, a unutrašnji glasovi protrbuhozborili u glas: „glaaaad“. Šalu na stranu i daj trudnici jest!
Počastili smo se u lušnom američkom talijanskom restorančiću s kariranim plastičnim stolnjacima i vijencima češnjaka na prozorima. Lagano zahuktavanje:



U žiži:



Finale ne stigoh uhvatiti na vrijeme iliti "Operušani stol":



Požurismo s večerom da stignemo na tulum frenda iz kvarta kod koga se toga dana trebalo pretakati vino, čemu nažalost nismo mogli svjedočiti jer je dan bio mutan i za niš, pa da vino ne bi ispalo mutno – rispekt!
Psihički pripremljeni na sunarodnjačku naturaliziranu kanadsku zajednicu s Thomsonom u pozadini, ugodno smo se iznenadili kad smo vidjeli miješano društvo svih mogućih prezimena na -ić, -vić, Mc-, -sky, -son, -sen, -ov, -ljev, -proljev...

Tulum pod kontrolom, tek šačica počela sa standardnom jadikovkom: „A mislite li se vratiti natrag? Vratite se, dico moja, nema te ljepote kao što je naša zemlja. Ajmemenimajkomoja! Evo, iz ovih stopa bi natrag. Ma ko će sad natrag. Dica su odrasla ovdje i kuku i lele i tele i prase!“. Ah, klasika, ajne klajne naht-kuku-lele.

Oprostili se ubrzo dok se nije zahuktalo, napustili obiteljsku peterokatnicu, zaobišli dva ogromatična četverokotačna razloga osim onog „dica su odrasla ovdje“ parkirana na drajveju koja su očito bila ono što je zamijenilo cicvaricu i gibanicu s početka priče. Otišli smo doma jadikujući oko naših jadikujućih ljudi :)

Put natrag planiran za 10 i ovog je puta odgođen do ugodnih 12 sati – bome se isplatilo jer smo svašta vidjeli i proživjeli toga jutra: pravu pravcatu farmu trkaćih konja, dva njemačka krvosljednika, originalni američki breakfast bar i poklone za prste polizat :)

Ajmo redom: farmu konja drži obitelj ujine vjerenice i imali smo čast prisustvovati jutarnjem ritualu odvoženja konja na pašu. Nevjerojatno, koliko konja toliko različitih karaktera – fenomenalno. Nemam nažalost ni jednu jedinu slikicu jer sam zaboravila fotić. Nahranili smo usput malo napušteno mače koje je sada usvojeno u štalu i otišli u kuću popiti kavu i upoznati se sa spomenutim psićima, hm.
Ja se inače ne bojim životinja, no ova dva psa s policijskim treningom, a vjerojatno i dosjeom, ne čuvaju štalu s milijunskim konjima radi lijepih očiju – in the contrary, rekli bi ovdje. Srknuli smo kavu i bris u tutač pa na doručak.

Amerika se može činiti još kao kako-tako ugodno mjesto za živjeti dok čovjek ne zakorači u pravi fast-food iliti kolesterol-bar kojeg smo jednostavno morali vidjeti - možda i za vlastitu dobrobit. Tu padaju sve fasade američanskih potemkinovih sela i kruta stvarnost izlazi na vidjelo u svom punom vonju. Poslužila nas je amorfna kćer-konobarica s kroničnom avitaminozom koja se odražavala u svakom djeliću tijela. Na sreću, to je pozivitno djelovalo na apetit koji je u trenutku nestao i poštedio nas odluke između pohanog kruha s kečapom i marmeladom, jaja s gumenastom kobasicom i kečapom iliti tzv. champion breakfast, bijelog prepečenog peciva s poznatim okusom nitrata s kečapom, pohanog sira s kečapom i, naravno, pomfrita s.... kečapom. Niš, bježi van i zagrizi travu!

Barem smo svi obavili wc ;)

Doma nas je čekalo preeeeedivno iznenađenje:



Oko 12 sati, napokon na put. Niagaru smo i opet propustili zbog lošeg vremena – al bu već koji drugi put.
Još koja slikica sa stanke s puta:
(Pod dojmom kronične avitaminoze prosječnog američkog stanovništva poduplali smo dozu poslijepodnevnog voća)



(Petra se instinktivno odmah bacila na pletenje gnijezda)



I to je to from Torrronto!

PiP,
Pepa i Igić

No sad bi bilo dosta o trudnicama, trudovima, otrudnjenju, trudnoći, trudnutome i sl. A kaj je s činiteljima radnje, takozvanim tatama? E pa evo jedan post u čast njima, konkretno jednom ati koji je meni sad srčeku najbliži – hehe, i fizički i psihički.

Pa da pravo velim, mojoj inspiracijici uopće nije loše. Dartmouth možda jest skup, al se isplati svaki cenat. Čovjek tam doista uživa - čak i u učenju, koliko god to zvučalo oksimoronski.

Pa da vidimo malo kako to tamo izgleda:

Moja se inspiracijica budi rano rano oko 8 (zadnji čas, naravno) i juri u školicu. Nakon par sati se udobrovolji i nasmiješi;



Put do faksa prava je uživancija, pogotovo dok je još bilo sunčeka ujutro, sad je... hm, malo hladnjikavo i magloviton no sunce se ipak postepeno pojavi (sa svakim korakom sve više i više):







i napokon hohpunkt (i to sve u 10-15 minuta):



Na sveučilištu je klasična dosadna atmosfera učenja - bljakec, kome se to da slikati ;)
Zato radije pričekam doma ili gubim vrijeme slikajući uokolo posve nove motive poput sljedećih:

"Jesen"



Kućna flora i fauna (ovo je novi ljubimac - zove se Zgužvani i dost pušta dlaku i vitalne dijelove - dajem mu mjesec dana ;)



Nakon napornog dana moja inspiracijica dolazi domeka i odlazi protegnuti noge s dečkima. Budući da zabija previše golova i ima previše sreće, dobiva majcu s brojem 13 da ga spusti na nivo ostatka :)



A nakon toga knjiga. Ajojojojojojoj! Prikrala sam se iza grmlja i zabilježila za arhivu (ko bi mi vjerovao inače ;)



A onda, negdje oko 10 navečer, dan nije ni približno blizu kraja - ma kakvi, hajka luda tek počinje. Ovog puta na bijelim ledenim terenima. Tko pogodi koji je Igić dobiva pravo na čuvanje bebača po ljeti 2-3 mjeseca da se roditeljkasi odmore na stari način - planine ili na morskome plavetnilu ;)



I tako dan za danom do Velikih ispita, stres raste, a vrijeme za igru opada. Al nema straha, rezultati su odlični :)

Niš, idemo slaviti!!! U maskama naravno - kako drugačije, sad smo u Americi!





Aj, do sljedećeg javljanja PiP!

PS A Zakaj smo mi jedini koji pišu blog?

(Jedna mala digresija - tek tako, da prodrma svakodnevicu iseljeničkih misli i problema ;)

Prvi semestar.

Prvi mjesec: blaženo neznanje.
E, a kaj misliš o bebaču, ha? Mali crvek da puzi tu između nas i da ga možemo stalno gnjaviti i mrcvariti? Hm, pa mogli bi. Tak su slatki. Sad su svi nešto navalili na tu dječurliju, izrađali se i umnožili - čovjek im nemre odolit. Katastrofa, fujtajfl kak su slatki, za poludit. Male ljepljive rukice i okrugle nogice i hifnice, hehe. Pa bumo kroz koju godinu, dok ja ovo, ovo i ovo, a ti ono, ono i ono. Je, ima vremena...

Drugi mjesec: fuj sve.
Kaj, kaj sam živčana? Uopće nisam! ZATOOOO! NE ZNAM! PUSTI ME! NEĆU! HOĆU! NE ZNAM! I kaj sam sad napravila opet krivo s glupim vešom da se sve stislo u pranju. Brushalter jedva drži. Joooj, to je zbog glupe menge koju trebam dobit – baš super, a taman idemo na more. I kaj baš sad moramo ić na more? Od cijele godine baš sad po ljeti! A i ta ekipa me totalno nervira – opet ću morat i ovo i ono. Ne, ne želim odgodit! I zakaj opet ostavljaš cipele na sred kuće! Sad nebum baš radila palačinke! Cmizdr-cmizdr! Kmeee! Ljubi, a jel bi mi mogo trknut u dučkas? Molim te! Kaj trebam? Hmmm, pa ne znam. I zakaj sad ta menga kasni već tri tjedna. Joj, pa ne kasni menga, nego... jupiii, pa imat ćemo malog bubeka!

Treći mjesec: a-kaj-ak-ovo, a-kaj-ak-ono.
Uf, pa ja sam nosila onu pretešku torbu pred mjesec dana! Pa valjda nebu bilo niš. A i popila sam čašu vina pred dva mjeseca. A kaj ak sad malo poskočim? Jel smijem gledat ružne filmove? Pa sve je u psihi i emocijama, kaj ak bu se prenjelo na dijete kojem se baš sad razvija živčani sustav – kaj ak bu bilo previše empatično, kaj ak uopće nebu bilo empatično. Joj, ne smijem se kupat u vrućoj vodi, hm, pa valjda je 18 stupnjeva ok. Zakaj mi se sad bljuje? Zakaj mi se jutros nije bljuvalo? Jel sve ok??? Jao, dobila sam i prišt na sred lica gdje nisam nikad imala prišt. Kaj ak bum se sad skroz oprištavila!!! Ruke su mi suhlje nego obično drugog tjedna u srpnju – jel mi fali čega?!?...

;)

Pepa

Na planinacah lušno je! I bome je...

Ajd, ajd, nemre se samo učit i mučit – ulubit ćemo skupi stolac od tolikog sjedenja i istrošiti rub stola. Nema! Aj malo van u prirodu! Juhuuu! Nogice već jure.
Nalaženje u pol 8 i polazak u 8. Šarolika ekipa: što Amerikanaca, što Izraelaca, šačica Hrvata i nešto Indijaca, i to sve stalo u ciglih 10 članova jurišne ekipe.
Pravo na sjever cestom kroz predivne šume u svim bojama. Osvjetljenje savršeno: čisto plavo nebo s lakim, bijelim oblačcima. Šteta što se nikom nije dalo slikat, hehe.

Prva postaja wc – hm, još uvijek je prehladno za vađenje fotića koji je naravno spremljen na dnu ruksaka. Uf.

Druga postaja wc – viii, kakav pogled – za ovo nema izgovora za neslikanje:





I mali kućerak s vrućom kavom i muffinima odnedavno pretvoren u hotel za one kojima je dosta gledati brdo. Ali to bogme nismo mi!! Juriš, idemo!



Jao, kakav dan, pa ovo je pun pogodak – zamisli samo kakav će pogled biti tek s vrha. Putić lagan, prelagan i pitom – pih, ti Ameri od svega prave paniku. Ovakav puteljak, a oni pričaju o nekakvim duplim rukavicama, potkapama, balaklavama, termo gaćama i kajaznamkajsvene.





Pa malo uz potočić...





Pa natrag na tepih.



Pogled na najviše vrhove uokolo – uuu, tresu mi se gaće. Pa ni Zagorje nije tako milo.



No, ajd, bumo stavili rukavice i kapu...



A tamo je vrh?! Hm... Čiča mi je malo sumnjivo obučen – ili je paranoik ili tjera neku himalajsku modu... a i spominje neke dereze, uf.





Pa ak smo mogli popeti sve kaj smo dosad popeli, pa valjda bumo i ovo. Šibaj napred!
Otkud se ovo sad stvorilo?! Pa ni 200 metara niže je bablje ljeto i klinci u kupaćima!!! Kaj je ovo! Niš, meni je dosta ak vjetar diže i mene i malog čovjeka u meni. Odo ja u pitomije visine.





Još koji fotosešn za kraj (s velikom bijelom psinom u prvom planu ;)



Aaa, tako je već bolje – ruke se lagano otapaju i mali prst na nogama se ipak miče.



See you next time Mr. Washington!



Pa tabananananananje po kamenčićima.
I napokonnnn! WC – blaženstvo! Milina! Divota! Spas u zadnji čas! U američanskim šumama nema toga u prirodi. A-a, jok. I kaj je najgore, nemaš se di sakrit – pogotovo kad se ide u skupini, nesmiješ priznat!



Bilo je preeedivno – ovakve boje su doista neponovljive :)

PiP
Pepa i Igić

… aaand we’re back!

Pa niste valjda mislili da smo se uvrgli u američki prosjek i zaboravili pisat i mislit, hehe.
A, ne ne. Evo nas s najnovijim njuzama iz sela Sachem:

Palma Žarko se počela vući po podu i izigravati krepanu mačku dok nije izmuzla vode od Gazdaigora i, moram priznat, odmah ga izgrlila lisnatim rukama – mene više ni ne gleda otkad sam testirala njenu izdržljivost na vjetar, kišu, monsun i sušu. A bome ni bosiljak Karlo, ružmarin Tomica i perčin Stela nisu puno dobrohotniji prema meni makar njih stalo tetošim – redovito dobivaju vodu sa šećerom i samo tu i tamo otkinem koji listić, ma za pod nokat.
Hm, morat ću preispitati svoje sposobnosti održavanja života dok ovo jadno dijete još nije ugledalo svijet. No, super sam se skompala s agavom – ona niš ne traži, a ja je ne gnjavim s vodom i drugim tricama ;) Nisam joj čak ni ime dala, Agava mi zvuči dost egzotično i umiljato pa bu ostalo na tome – čini se da se ne ljuti.

Soon-to-be-tata Igor uči, uči i uči – strašno nešto. Mene već boli pozadina koliko on jadan sjedi i grbi se :(
Al, nije zalud: prvi su ispiti pali i, pogodite kaj, naravno da su rezultati iznad prosjeka – pa se sad ženica može hvalit po Selu i tješit žene manje uspješnih, buahahha!

Šalim se – istina je da ovdje nitko ne govori koliko je dobio, iz ljubomore il nekog lažnog PC-a, iliti political correctnessa, da slučajno netko ne bi dobio čir na želucu i stres zbog lošeg skora. Bas bezveze :(
Ali to nije sve – budući da hvaljenje svojim muškarcem i njegovom pameću ovdje nije baš “welcome”, iskorištavam priliku da se ispucam ;)

U slobodno vrijeme bauljamo po okolici, a Igor tu i tamo otrči koji maraton – hehe, da da! Ponešto nadobudna prijava iz dalekog svibnja pokucala je na vrata u rujnu: “Dobar dan! Jel' tu živi Mr. Borojevic? Oh great, because he se prijavio na dobrotvorni polumaraton. I’m sure he’s coming.”
Of course da ide: tene na noge i idemo! Kozavraga taj je dan bio jedini dan u dva mjeseca da je ama baš čitav dan padala kiša – i to ona neumorna, dosadna, jaka i mokra monsunska kišurdača.

Toliko o faksu, idemo na vijesti iz zemlje: u vrtu smo pred neka 2 tjedna dobili jedno drvo – došli radnici i donjeli odraslo drvo da ne moramo čekati da naraste – wow, how convenient! Bar se tješim da je staro jer ima barem 4 metra, nadam se da nije još jedan američki proizvod s poticanim rastom – jos uvijek, naime, ne mogu zaboravit “non-antibiotics chicken” iz dučkasa :(

Pod dojmom takovih i inih natpisa rekli smo si: “Hebeš sve, nije šala”, zafrkali rukave i dali se na domaću proizvodnju: kruhek, džem, kolači (puse prabakama). I nije dugo trebalo da se miomirisi razmilje po okolici i prvi gosti pokucaju na vrata: “Wooow, this is great! We can make money with this! Americans will love it.” I tako se kolegica i ja odlučile napraviti par komada kruha, domaće rezance za juhu, fritule, buhtle i kojekakve delicije i otići na tržnicu poljoprivrednika iz okolice. Bumo vidli kako će se stvari dalje razvijati (i tko će se iz Jamerike vratit s pridjevkom d.o.o. ;).

Kaj se tiče notranjih zadeva iliti unutrašnjih poslova, i tu se stvari burno razvijaju, gotovo na pogled, a to je i jedan od razloga podužeg nejavljanja: prošlih sam tjedana, naime, bila zauzeta intenzivnim rastom što mi je oduzelo svu energiju i vrijeme za pisanje. Dijete se udvostručilo, ako ne i utrostručilo. Hm, moram priznat da mi nije više neka fora: po noći me žulja, po danu jedva pristupim stolu od trbuha (evo i sad tipkam s ispruženim rukama ;)), veš peglam s nogama i sl. Nemrem više ni stoj na glavi izvodit za novce.

Ponekad se osjećam kao neka stara katedrala preuređena u cjelodnevnu diskoteku: kontrafori iliti potpornji izvana oko struka da učvrste moj negda fragilni strukić (hm, kof-kof) i mali gargojlić iznutra “u ritmu muzike za ples”. E, to dijete si res neda mira!

And that was all from Sachem Village! The weather for the hole area will be partly cloudy…

… do slušanja :)

PiP,
Pepa i Igić

Ne, to nije mrlja kave u šalici za gatanje. To je čovjek, nešto manji od običnog doduše, ali ipak pravi živi čovjek koji se gura i tuče ;)
Neka vas ne zavara alien-face... pa kako ste to uopće mogli i pomisliti!!??

Pile bakino, sunce mamino, cukrček, micek, pupek, milo moje, zlato, bombonček, slatkiš i sl. – i to sve u jednom malom paketu!! Ali to nije sve, ima tu dobrih 100 g i 5 inča od prevelike glave do male špičaste guze – sve je na mjestu i broju, a palac uredno u ustima ili u pozi kauboja s foršpana serijala Kriminalističke priče.

Eh, da – još jedan pregled i 45-minutno uživanje u savršenoj mješavini maminih i tatinih stanica. Rastop-rastop.

No, krenimo redom. Prvo: bolnica – ljudimoji… bolnice iz Santabarbare i Bogatihislavnih su prihvatilišta u odnosu na ovo: vrtek, sjenica, mir i tišina. Uđes unutra, još veći mir i tišina, kao u knjižnici – nema dreke, hrpe zdvojnih ljudi, pametnih padobranaca i neumoljivih i bezvoljnih medicinskih sestara. A jok, ovdje čovjek doista može otić na wc bez svog sapuna, maramica, jednokratnih rukavica i maske na licu, a unutra mjestaaaaa – možeš se leć na pod i raširit ruke i noge a da ne udariš u zid, razmazat pekmez po podu i jest ga s njega.
Tete na recepciji: “Nemate broj osiguranja? Ali znate svoje ime i prezime. Odlično!! To je upravo ono što nam treba. Niste sigurni kako se piše? Nema veze, naći ćemo Vas. Hvala Vam što ste nas posjetili i odlučili se za našu bolnicu. Evo, i bonbona za malog.” Blink-blink, trept-trept. “Najljepši Vam dan želim!”

Doktori: ovdje se izgleda širi trend da doktori ne nose kute, nego su u casual odjeći oboružani znanjem i osmjehom –“razumijem-svaki-problem is my middle name”. I ne dobiš jednog doktora, nego čitav tim!! "Zabunom ste popili sredstvo za odštopavanje cijevi jer ga držite ispod sudopera gdje inače držite i sokove. Malo Vam se zamantalo pa ste brzo potegnuli iz druge boce za koju ste takodjer mislili da je voda, al se ispostavilo da je solna kiselina za čiščenje grobova. Mislim stvarno, ti proizvođači svi rade slična pakiranja samo da zbune čovjeka, a tek svi deterđenti s mirisom limuna i naranče, pa tko se ne bi zabunio. Trebali biste ih tužiti. Jedino me malo sad brine što ste to sve ostavili otvoreno okolo po podu i pultu i četverogodišnje dijete da čuva kuću dok ste Vi u bolnici. Mislim da bi bilo najbolje da... Želite li mišljenje i mog kolege iz tima? Take your time, nemojte da Vas požurujem..."

I… u čemu je kvaka?? Hm, ne znam – dosad sam bila samo jedanput… I nadam se da taj pregled neću otplaćivat sljedećih godinu i kusur dana…

Kaj se Luigija tiče – a, ono, sve ok, sve po starom: raste, duda palac i neda vidit pišu. Hehe, jesam vas ;)

Nakon 45-minutnog gledanja i divljenja, mala princeza se ipak okrenula i pokazala da je...


Hm... da. Nije ni čudo da treba 10 godina da čovjek odstudira medicinu i počne pravilno tumačiti ultrazvuk. Ja tu ne vidim niš, al dobro, tko sam ja da velim.
U svakom slučaju, LuigICA napreduje kao i moj trbuh i pozadina - imam dva nova šnicla iznad guzice i dve falde ispod - al se dobro držim i ignoriram ogledala. Jao, moja figura, buaaaaaaa!

Ma, ne želim se uopće bedirat - još uvijek si vidim stopala ;)


Hehe, koji polumjesec!
No, aj natrag na Luigija - koga briga sad više za mamosaura. No, Luigica ima i stopala i 2 jaaaako smješne noge. Slikice su ispod pa odlučite sami kaj je stopalo a kaj su noge :)




Ponavljam, dijete NIJE na mamu - bar ne dok ne postane ljepše ;)

I kao što rekoh u naslovu: 20 tjedana iza, još 20 za nosat...

PiP

... tralala-lala!

joj, super - idemo u Ikeu nabavit sve, al' baš sve za stanček - lijepe šarene krpice, šalice, beštekić, vihiii!

Ikea - san svakog ženskog stvorenja, i ne samo san... ostvarenje snova, predmeti u svom materijalnom sjaju svoga bitka, posve opipljivi i trodimenzionalni, pravi: žute, crvene, zelene krpice, posve nepotrebne điđemiđe, kichy suhe latice za kao stavit u neku ukrasnu pepeljaricu - nema veze, brisat ću prašinu svaki dan, časna riječ, cross my heart and hope to die! SVE! po najpovoljnijoj cijeni - koja, doduše u konačnici ne ispadne nimalo povoljna (prokleta napast potrošačkoga društva!). A kaj je najbolje, sve možeš imati doma već isti dan. Nema čekanja dostave i gnjavaže s dostavljačima. A ne-ne, samo tvoj muškarac koji se znoji, muči, malo psuje i puno trudi kako glas voljene ženice ne bi prepuknuo u histerični falset i tako si sačuvao koju slušnu stanicu za dane starosti.

Oh yeah, to je to: [di ajkija]. A kad tamo... koje razočaranje... glupi, ružni mugovi iz kojih nema šanse da pijem svoju predivnu jutarnju kavicu, izbor od 3 i pol stola i tanjuri u nekim kenjavim polubojama. Di su suhe latice i šarene saksije... ljudi, prevara, PREVARA!!!

No, nakon dugog biranja uspjeli smo nekaj iskombinirat i evo kaj smo složili:
Dnevna soba, kuhinja i blagovaonica tvore jedan prostor podijeljen nekim kao šankicem za koji smo odmah kupili barske stolce na kojima su sad saksije sa cvijećem, svijeće i sl.



Složili smo stol iz 4.-5. pokušaja i 3 dodatna trčanja po još koji komad alata u WolMart (hehe, zvuči poznato?), pa pokraj dali sofu. Između mjerenja i kupovanja te montiranja nekako smo izgubili 10 inča što je dobrih 25 cm pa se palma Žarko ostala sunčati vani i čuvati ulaz u kuću - Točko (koji viri iznad gazdinog ramena) postao je pravi kućni pas nakon sto je 2 tjedna služio kao jastuk i odbija spavati vani na hladnom:





Postavljena i uređena kuhinja još je jedno čudo američanskog blagostanja iliti american style welfare (aka kruha-i-igara, a mozak na pašu). Formula je jednostavna: američko = 1,5 europskog, ili da vizualiziram: frižider je kao jedanipol normalan, isto vrijedi i za pećnicu (dakle, širine 2 trudničke riti). No bez brige, ti gabariti neće ostati neispunjeni (mislim na frižider, ne na rit) jer normalno pakiranje mlijeka iznosi 2 l, a soka 5 l... što je za ovdašnje prilike zapravo skroz u redu jer nam je najblizi dučkas udaljen 2 milje i nema onoga: "aj mi trkni po jedno malo vrhnje, zaboravila sam". Ak se nekaj zaboravi, taj dan se ne jede



Kutak za jelo u rustikalnom je stilu. Sa stola mašu bosiljak Tomica, ružmarin Stela i peršin Karlo - naši biljni ljubimci kršteni u čast dragog Karlovačkog, Stelle Artois i Tomislava i njihove neutažive žeđi - ljudi moji, te biljke će nam popiti svu vodu, nevjerojatno . Sva sreća da nemam sposobnost slušanja biljaka jer bi mi krv popile, kroz najtanju slamčicu.



Ali to nije sve - imamo mi još i spavaću sobu i kupaonu (hm, samo ne znam kako je u ovoj mojoj sesiji fotkanja stana Igor uspio obići i legnuti se na svaki kauš u kući - ma ne izležava se on, siroče, inače skoro niš ):



Posteljinu sam ja birala, moram se pohvalit, da mi bude pase uz mobač i da sanjam roze oblake .

Ajd, idem sad popit čašu mlijeka za Luigija pa nabacit koji jogging do auta i natrag . Lepo se majte i komentirajte sličke






PiP

... jednostavno se kaže: "Ne, hvala" iliti "Thanks, but no thanks".

Drukčiji ukus preslaba je riječ za promjenu koju doživi europljanin prosječnih prehrambenih navika kad dođe u Ameriku.

Prvi je dojam vizualne naravi, a tiče se veličine porcija, zdjela, šalica odnosno takozvanih lončića ili "mugova" - jednostavno ne postoji "malo" ili "jedan": popularni muffini veličine su dječje glave, minimalna porcija kave je 2,5 dcl, minimalno pakiranje sastoji se od barem 2 komada (zašto SAMO jedna tepsija ili jedan lončić - sveee je u setovima), a odrastao se muškarac sa svojih metarosamdesetipet i odličnim apetitom i trudna mu žena najedu do grla od 2 pileća batka... šta reći više... zemlja meda i mlijeka ili nečega drugog

Nakon što prođe prva zabezeknutost veličinama i mjerama te kad se jelo napokon proba, potrebna je velika snaga volja i svjest da se hrana zadrži u ustima i suzbije automatski poriv zvan "jelenji zov" koji asocira na zvuk rike jelena u jesen, a javlja se prilikom otrovanja želuca, želučanih viroza i previše alkohola. Šećer i slatkoća najiritantniji je fakat našega novoga života. Riječ je doista o činjenici na koju "ćete se već naviknuti" - uf. Nije da nisam slatkoman, dapače daleko od toga, al postoji vrijeme za slatko i vrijeme za slano. Juha ili pečenje po mom mišljenju NIJE vrijeme za slatko.... i, da me se krivo ne shvati, ne govorim o prirodnoj, finoj slatkoći namirnice kao takve kao što je mrkvica, jabuka u salati, kukuruz, cvebe ili brusnice u smionijim receptima klasične kuhinje, a ne-ne, tu se radi o šećeru u najrafiniranijem obliku, o takozvanoj bijeloj smrti, ekspanziji šećerne bolesti u dojenčadi i pretilosti divljih pasa i rakuna koji obijaju smeća i jedu ostatke!!

Cijela mi se stvar, kao osobi koja dosta pazi na sastav namirnica koje unosi u sebe, pričinila pomalo sumnjivom: veliki natpisi na mlijeku, voću, povrću, mesu, putru, svemu, "low-fat" ili "non-fat" i sumnjiv dodatak šećera u apsolutno svemu bez ikakve mjere i ukusa. Uputih se u dučkas nebili nabavila potrepštine za eksperiment: klasično jelo po "bakinom" receptu, što će reći old-school, na posve tradicionalan način, pa da vidimo jel stvar u načinu pripreme il u namirnicama, ha. Uzela sam dobri stari grincajk, jodiranu sol, trizdeka "non-antibiotics chicken", sto god to značilo, papar u zrnu te teglu sa zasaženim peršinom, bosiljkom i mažuranom (za lagano cerupkanje tijekom godine) nebili skuhala običnu, najobičniju juhicu. Greb-greb, splash-splash i sve je oprano i sastrugano završilo u loncu, hladna vodica pa na laganu vatru.

Nakon satipoldodva: ta-daaa! juhica!
Prvi dojam: ok, lijepo izgleda, no je li jestivo? - mrkvica nije slatka kao naša, celer normalan, peršin s okusom neslatkog krumpira, a meso - jaomenimajkomoja! - bez trunke mastnoće: čisti protein, non-fat, non-antibiotics, no-taste, no-nothing
Oću špekaaaa! svinjske masti! štogod! oću prati i odmašćivati ruke nakon jela u 50-postotnom etilnom octu!!!

Huh, valjda bu dobro, valjda se nećemo pretvorit u amorfno nešto i valjda ćemo rodit dijete normalnih proporcija i mogućnosti
Za sada se držimo večera s meksičkim i indijskim prijateljima dok ne potroše namirnice koje su doteglili iz svojih dalekih domaja, a onda se bacamo na travu i ličinke

PiP (puseki i pozdravi)