|
... jednostavno se kaže: "Ne, hvala" iliti "Thanks, but no thanks".
Drukčiji ukus preslaba je riječ za promjenu koju doživi europljanin prosječnih prehrambenih navika kad dođe u Ameriku.
Prvi je dojam vizualne naravi, a tiče se veličine porcija, zdjela, šalica odnosno takozvanih lončića ili "mugova" - jednostavno ne postoji "malo" ili "jedan": popularni muffini veličine su dječje glave, minimalna porcija kave je 2,5 dcl, minimalno pakiranje sastoji se od barem 2 komada (zašto SAMO jedna tepsija ili jedan lončić - sveee je u setovima), a odrastao se muškarac sa svojih metarosamdesetipet i odličnim apetitom i trudna mu žena najedu do grla od 2 pileća batka... šta reći više... zemlja meda i mlijeka ili nečega drugog 
Nakon što prođe prva zabezeknutost veličinama i mjerama te kad se jelo napokon proba, potrebna je velika snaga volja i svjest da se hrana zadrži u ustima i suzbije automatski poriv zvan "jelenji zov" koji asocira na zvuk rike jelena u jesen, a javlja se prilikom otrovanja želuca, želučanih viroza i previše alkohola. Šećer i slatkoća najiritantniji je fakat našega novoga života. Riječ je doista o činjenici na koju "ćete se već naviknuti" - uf. Nije da nisam slatkoman, dapače daleko od toga, al postoji vrijeme za slatko i vrijeme za slano. Juha ili pečenje po mom mišljenju NIJE vrijeme za slatko.... i, da me se krivo ne shvati, ne govorim o prirodnoj, finoj slatkoći namirnice kao takve kao što je mrkvica, jabuka u salati, kukuruz, cvebe ili brusnice u smionijim receptima klasične kuhinje, a ne-ne, tu se radi o šećeru u najrafiniranijem obliku, o takozvanoj bijeloj smrti, ekspanziji šećerne bolesti u dojenčadi i pretilosti divljih pasa i rakuna koji obijaju smeća i jedu ostatke!!
Cijela mi se stvar, kao osobi koja dosta pazi na sastav namirnica koje unosi u sebe, pričinila pomalo sumnjivom: veliki natpisi na mlijeku, voću, povrću, mesu, putru, svemu, "low-fat" ili "non-fat" i sumnjiv dodatak šećera u apsolutno svemu bez ikakve mjere i ukusa. Uputih se u dučkas nebili nabavila potrepštine za eksperiment: klasično jelo po "bakinom" receptu, što će reći old-school, na posve tradicionalan način, pa da vidimo jel stvar u načinu pripreme il u namirnicama, ha. Uzela sam dobri stari grincajk, jodiranu sol, trizdeka "non-antibiotics chicken", sto god to značilo, papar u zrnu te teglu sa zasaženim peršinom, bosiljkom i mažuranom (za lagano cerupkanje tijekom godine) nebili skuhala običnu, najobičniju juhicu. Greb-greb, splash-splash i sve je oprano i sastrugano završilo u loncu, hladna vodica pa na laganu vatru.
Nakon satipoldodva: ta-daaa! juhica! 
Prvi dojam: ok, lijepo izgleda, no je li jestivo? - mrkvica nije slatka kao naša, celer normalan, peršin s okusom neslatkog krumpira, a meso - jaomenimajkomoja! - bez trunke mastnoće: čisti protein, non-fat, non-antibiotics, no-taste, no-nothing 
Oću špekaaaa! svinjske masti! štogod! oću prati i odmašćivati ruke nakon jela u 50-postotnom etilnom octu!!!
Huh, valjda bu dobro, valjda se nećemo pretvorit u amorfno nešto i valjda ćemo rodit dijete normalnih proporcija i mogućnosti 
Za sada se držimo večera s meksičkim i indijskim prijateljima dok ne potroše namirnice koje su doteglili iz svojih dalekih domaja, a onda se bacamo na travu i ličinke 
PiP (puseki i pozdravi)
|
