Iza 7 mora i 7 gora

... tralala-lala!

joj, super - idemo u Ikeu nabavit sve, al' baš sve za stanček - lijepe šarene krpice, šalice, beštekić, vihiii!

Ikea - san svakog ženskog stvorenja, i ne samo san... ostvarenje snova, predmeti u svom materijalnom sjaju svoga bitka, posve opipljivi i trodimenzionalni, pravi: žute, crvene, zelene krpice, posve nepotrebne điđemiđe, kichy suhe latice za kao stavit u neku ukrasnu pepeljaricu - nema veze, brisat ću prašinu svaki dan, časna riječ, cross my heart and hope to die! SVE! po najpovoljnijoj cijeni - koja, doduše u konačnici ne ispadne nimalo povoljna (prokleta napast potrošačkoga društva!). A kaj je najbolje, sve možeš imati doma već isti dan. Nema čekanja dostave i gnjavaže s dostavljačima. A ne-ne, samo tvoj muškarac koji se znoji, muči, malo psuje i puno trudi kako glas voljene ženice ne bi prepuknuo u histerični falset i tako si sačuvao koju slušnu stanicu za dane starosti.

Oh yeah, to je to: [di ajkija]. A kad tamo... koje razočaranje... glupi, ružni mugovi iz kojih nema šanse da pijem svoju predivnu jutarnju kavicu, izbor od 3 i pol stola i tanjuri u nekim kenjavim polubojama. Di su suhe latice i šarene saksije... ljudi, prevara, PREVARA!!!

No, nakon dugog biranja uspjeli smo nekaj iskombinirat i evo kaj smo složili:
Dnevna soba, kuhinja i blagovaonica tvore jedan prostor podijeljen nekim kao šankicem za koji smo odmah kupili barske stolce na kojima su sad saksije sa cvijećem, svijeće i sl.



Složili smo stol iz 4.-5. pokušaja i 3 dodatna trčanja po još koji komad alata u WolMart (hehe, zvuči poznato?), pa pokraj dali sofu. Između mjerenja i kupovanja te montiranja nekako smo izgubili 10 inča što je dobrih 25 cm pa se palma Žarko ostala sunčati vani i čuvati ulaz u kuću - Točko (koji viri iznad gazdinog ramena) postao je pravi kućni pas nakon sto je 2 tjedna služio kao jastuk i odbija spavati vani na hladnom:





Postavljena i uređena kuhinja još je jedno čudo američanskog blagostanja iliti american style welfare (aka kruha-i-igara, a mozak na pašu). Formula je jednostavna: američko = 1,5 europskog, ili da vizualiziram: frižider je kao jedanipol normalan, isto vrijedi i za pećnicu (dakle, širine 2 trudničke riti). No bez brige, ti gabariti neće ostati neispunjeni (mislim na frižider, ne na rit) jer normalno pakiranje mlijeka iznosi 2 l, a soka 5 l... što je za ovdašnje prilike zapravo skroz u redu jer nam je najblizi dučkas udaljen 2 milje i nema onoga: "aj mi trkni po jedno malo vrhnje, zaboravila sam". Ak se nekaj zaboravi, taj dan se ne jede



Kutak za jelo u rustikalnom je stilu. Sa stola mašu bosiljak Tomica, ružmarin Stela i peršin Karlo - naši biljni ljubimci kršteni u čast dragog Karlovačkog, Stelle Artois i Tomislava i njihove neutažive žeđi - ljudi moji, te biljke će nam popiti svu vodu, nevjerojatno . Sva sreća da nemam sposobnost slušanja biljaka jer bi mi krv popile, kroz najtanju slamčicu.



Ali to nije sve - imamo mi još i spavaću sobu i kupaonu (hm, samo ne znam kako je u ovoj mojoj sesiji fotkanja stana Igor uspio obići i legnuti se na svaki kauš u kući - ma ne izležava se on, siroče, inače skoro niš ):



Posteljinu sam ja birala, moram se pohvalit, da mi bude pase uz mobač i da sanjam roze oblake .

Ajd, idem sad popit čašu mlijeka za Luigija pa nabacit koji jogging do auta i natrag . Lepo se majte i komentirajte sličke






PiP

... jednostavno se kaže: "Ne, hvala" iliti "Thanks, but no thanks".

Drukčiji ukus preslaba je riječ za promjenu koju doživi europljanin prosječnih prehrambenih navika kad dođe u Ameriku.

Prvi je dojam vizualne naravi, a tiče se veličine porcija, zdjela, šalica odnosno takozvanih lončića ili "mugova" - jednostavno ne postoji "malo" ili "jedan": popularni muffini veličine su dječje glave, minimalna porcija kave je 2,5 dcl, minimalno pakiranje sastoji se od barem 2 komada (zašto SAMO jedna tepsija ili jedan lončić - sveee je u setovima), a odrastao se muškarac sa svojih metarosamdesetipet i odličnim apetitom i trudna mu žena najedu do grla od 2 pileća batka... šta reći više... zemlja meda i mlijeka ili nečega drugog

Nakon što prođe prva zabezeknutost veličinama i mjerama te kad se jelo napokon proba, potrebna je velika snaga volja i svjest da se hrana zadrži u ustima i suzbije automatski poriv zvan "jelenji zov" koji asocira na zvuk rike jelena u jesen, a javlja se prilikom otrovanja želuca, želučanih viroza i previše alkohola. Šećer i slatkoća najiritantniji je fakat našega novoga života. Riječ je doista o činjenici na koju "ćete se već naviknuti" - uf. Nije da nisam slatkoman, dapače daleko od toga, al postoji vrijeme za slatko i vrijeme za slano. Juha ili pečenje po mom mišljenju NIJE vrijeme za slatko.... i, da me se krivo ne shvati, ne govorim o prirodnoj, finoj slatkoći namirnice kao takve kao što je mrkvica, jabuka u salati, kukuruz, cvebe ili brusnice u smionijim receptima klasične kuhinje, a ne-ne, tu se radi o šećeru u najrafiniranijem obliku, o takozvanoj bijeloj smrti, ekspanziji šećerne bolesti u dojenčadi i pretilosti divljih pasa i rakuna koji obijaju smeća i jedu ostatke!!

Cijela mi se stvar, kao osobi koja dosta pazi na sastav namirnica koje unosi u sebe, pričinila pomalo sumnjivom: veliki natpisi na mlijeku, voću, povrću, mesu, putru, svemu, "low-fat" ili "non-fat" i sumnjiv dodatak šećera u apsolutno svemu bez ikakve mjere i ukusa. Uputih se u dučkas nebili nabavila potrepštine za eksperiment: klasično jelo po "bakinom" receptu, što će reći old-school, na posve tradicionalan način, pa da vidimo jel stvar u načinu pripreme il u namirnicama, ha. Uzela sam dobri stari grincajk, jodiranu sol, trizdeka "non-antibiotics chicken", sto god to značilo, papar u zrnu te teglu sa zasaženim peršinom, bosiljkom i mažuranom (za lagano cerupkanje tijekom godine) nebili skuhala običnu, najobičniju juhicu. Greb-greb, splash-splash i sve je oprano i sastrugano završilo u loncu, hladna vodica pa na laganu vatru.

Nakon satipoldodva: ta-daaa! juhica!
Prvi dojam: ok, lijepo izgleda, no je li jestivo? - mrkvica nije slatka kao naša, celer normalan, peršin s okusom neslatkog krumpira, a meso - jaomenimajkomoja! - bez trunke mastnoće: čisti protein, non-fat, non-antibiotics, no-taste, no-nothing
Oću špekaaaa! svinjske masti! štogod! oću prati i odmašćivati ruke nakon jela u 50-postotnom etilnom octu!!!

Huh, valjda bu dobro, valjda se nećemo pretvorit u amorfno nešto i valjda ćemo rodit dijete normalnih proporcija i mogućnosti
Za sada se držimo večera s meksičkim i indijskim prijateljima dok ne potroše namirnice koje su doteglili iz svojih dalekih domaja, a onda se bacamo na travu i ličinke

PiP (puseki i pozdravi)

Povuci-potegni, puf-pant i manje-više sve je uspješno dotegljeno, prebačeno, instalirano, montirano i složeno - prava američanska kuća: vlastiti ulaz, stražnji ulaz, travica ispred i spavaća soba na katu - heh, koja patetika.



Eh, da, naša je ona drvena
Ona s drvencetom ispred ulaza, a kod vrata imamo i malu palmu iz Ikeje. Palma Žarko uživa na žarkom suncu cijelo popodne i večer - po zimi bu dobila šal i kutak onkraj peći. Lijevo od vrata je neraspakirana vešmašina koju btw montiramo već tjedan dana.

I da, da ne bi bilo zabune - naš je dio kuće jedna vrata i pripadajući prozori (jedan dolje i dva spojena gore) - cijeli komplekas tako broji 8 apartmenta, kako se to tu naziva.



I to je to, naš novi bivak, brand-new kućica-slobodica:
Mr & Ms Borojevic
14 Sachem Circle Apt 2
West Lebanon 03784
New Hampshire
SAD

Da odmah dam i telefonkase jer se digla neka panika. Fiksni nemamo jer nam ne treba - mi djeca virtualne kulture uživamo u romantičnim pucketanjima i šuštanjima veze uspostavljene u virtualnom prostoru pa smo se orijentirali na Skype - "jer to sad već i bake koriste" - hajde bake, imate još 4 i pol mjeseca .

Mobači su:
Petra +1 603 443 2611
Igor +1 603 443 2610

Ostali kontakti:
elektronička pošta: petra.bielen@gmail.com, igor.borojevic@gmail.com
the Skype: trapetra, iboroje
MSN: petrabielen@gmail.com
ICQ smo prerasli

PiP (puse i pozdravi)

U sljedećem postu čitajte: Amerika - zemlja meda i mlijeka iliti proteinskih low-fat/non-fat pilećih bataka u maple sauceu

Eto, tako je lako dat se na put: upisati školu, uzeti ogromatičan kredit i otići u nepoznato - s bebačem na putu u oba smisla
Čini se da je od svega toga najteže pokrenuti blog Iiiiiisprikeeeee!

Put i prvi dojmovi...

Put od ciglih 27 sati leta ispao je mnogo naporniji no što sam se barem ja nadala - mislih si: ionak bum sam sjedila i spavuckala - hm, da...
Falabogu da smo letjeli na istočnu obalu Amerike inače me ne bi više izvukli iz čelične ptičurine jerbo bih se slijepila sa stolcem.
Uglavnom, put kao put, naporan i dug. U Boston smo sletjeli iza 9 po lokalnom vremenu (+6 po zagrebačkom) i krenuli u potragu za rent-a-carom. Dok smo došli do iznajmljenog tutača i krenuli na put bilo je već oko pol 12, nakon čega nam je slijedila vožnja od 2 sata do Hanovera.

Stvarno ne znam kako je Igor to uspio odvoziti, no meni se već bome priviđalo i mislim da sam sanjala budna - strašan osjećaj

U Hanoveru smo pokupili ključeve. Trebalo nam je dobrih 20-ak minuta dok nismo uspjeli skužiti kako se otvara brava - ispostavilo se da je klasični ključ u cijelom svežnjiću zapravo ključ od neke ostave, a ono za kaj smo mislili da je privjesak, to je bio pravi ključ - neka nova fora na magnetsko otvaranje - čudo jedno, nimalo smješno ni zanimljivo u tom stanju mozga

Niš, izvukli smo vreće i doslovno se onesvjestili - hehe, a baš sam čitala neki članak o reakciji mozga na nespavanje: nakon 19 sati nespavanja mozak naime funkcionira kao nakon 3 rakije (hm, dakle Igor je vozio "pijan" - hehe), a ak bi se tjeralo dalje, mozak bi se samo isključio - klik i pa-pa, bis-bald, bona-noche isl.

Da nam se to slučajno ne bi dogodilo, u sljedećim smo si danima dali oduška i doslovno se silili na spavanje - nažalost prvih nekoliko dana nije išlo više od 6 sati - Luigi, velike isprike ovim putem - ak buš spavalica, znat ćemo zašto: 1) dijete je na tatu ili 2) siroče još uvijek nadoknađuje izgubljeno

Prvi su dojmovi dakle, Boston by night - fenomenalno i užžžžžasne, monotone američke ceste - glupe milje nikako da prođu

Eto za prvi post dost!
svima,

Pepa i Igić