|
Eto, tako je lako dat se na put: upisati školu, uzeti ogromatičan kredit i otići u nepoznato - s bebačem na putu u oba smisla 
Čini se da je od svega toga najteže pokrenuti blog  Iiiiiisprikeeeee!
Put i prvi dojmovi...
Put od ciglih 27 sati leta ispao je mnogo naporniji no što sam se barem ja nadala - mislih si: ionak bum sam sjedila i spavuckala - hm, da... 
Falabogu da smo letjeli na istočnu obalu Amerike inače me ne bi više izvukli iz čelične ptičurine jerbo bih se slijepila sa stolcem.
Uglavnom, put kao put, naporan i dug. U Boston smo sletjeli iza 9 po lokalnom vremenu (+6 po zagrebačkom) i krenuli u potragu za rent-a-carom. Dok smo došli do iznajmljenog tutača i krenuli na put bilo je već oko pol 12, nakon čega nam je slijedila vožnja od 2 sata do Hanovera.
Stvarno ne znam kako je Igor to uspio odvoziti, no meni se već bome priviđalo i mislim da sam sanjala budna - strašan osjećaj
U Hanoveru smo pokupili ključeve. Trebalo nam je dobrih 20-ak minuta dok nismo uspjeli skužiti kako se otvara brava - ispostavilo se da je klasični ključ u cijelom svežnjiću zapravo ključ od neke ostave, a ono za kaj smo mislili da je privjesak, to je bio pravi ključ - neka nova fora na magnetsko otvaranje - čudo jedno, nimalo smješno ni zanimljivo u tom stanju mozga
Niš, izvukli smo vreće i doslovno se onesvjestili - hehe, a baš sam čitala neki članak o reakciji mozga na nespavanje: nakon 19 sati nespavanja mozak naime funkcionira kao nakon 3 rakije (hm, dakle Igor je vozio "pijan" - hehe), a ak bi se tjeralo dalje, mozak bi se samo isključio - klik i pa-pa, bis-bald, bona-noche isl.
Da nam se to slučajno ne bi dogodilo, u sljedećim smo si danima dali oduška i doslovno se silili na spavanje - nažalost prvih nekoliko dana nije išlo više od 6 sati - Luigi, velike isprike ovim putem - ak buš spavalica, znat ćemo zašto: 1) dijete je na tatu  ili 2) siroče još uvijek nadoknađuje izgubljeno 
Prvi su dojmovi dakle, Boston by night - fenomenalno i užžžžžasne, monotone američke ceste - glupe milje nikako da prođu 
Eto za prvi post dost!
 svima,
Pepa i Igić
|
