Marketing
Torrrronto
I napokon dugo čekana žetva: ispiti gotovi, stres spao na razumni minimum svakodnevnih briga tipa „hoćemo li danas ručati vegetarijanski (čit. piletinu) ili japanski sushi a la slavoniše (špek i luk u smotuljku od čevapa, zamotan u list pancete)“, „samo da ne padne kiša dok mi se ne posuši veš“, „samo da padne kiša da ne moram prati auto – unutra ionako niko ne vidi ak je zmazano“ i sl.
Oh, yeah! Idemo protegnuti nogice i prošetati tutača u susjednu zemlju lovorovog lišća i sirupa ublaženog francuskim kremastim juhama i kičastim natpisima. Idemo da vidimo di su to salve sunarodnjaka prebjegle trbuhom za kruhom davnih sedamdesetih i osamdesetih, i za što su mijenjali dobre domaće žgance, cicvarice i gibanice.
Ratni plan navečer: „Ok, buđenje oko 9 da se naspavamo, kretanje u 10 i tamo bi trebali biti do 6, najkasnije 7 ak stanemo negdje po putu zamezit.“
Ratni plan ujutro oko 9: „Hrk-hrk, njorf-njorf“
Ratni plan u pol 11: „Ok, krećemo u 11 – a, sad brzo! Koliko čarapa buš trebao? Može ova vesta? Oćeš one narančaste gaće ili na pruge...“
Pa daj ovo, pa daj ono, leti sim, leti tam...
... i napokon oko 12: (ključ-ključ) „Hm, čini se da bumo malo okasnili. No, ako se požurimo, još uvijek možemo stići da se družimo malo navečer, a sutra cijeli dan razgledavanje Toronta!“
I tako krenusmo naizad... (Točko također ide)
On the road again, tra-la-la!!!
Američanske planine, tzv. Cicovlje-i-Guzovlje iliti Boobs’n’Butts Mountains, haha!
Po putu smo stali u Woodstocku na ručak - da, da, the Woodstocku, gdje su se uzori i sanje naših mama i tata kupali u blatu, pušili travu i izvodili štoješta pjevajući o nekom Đou s puškom.
Naišli smo na neku talijansku rupu i pojeli baš fini minestrone, zamaskirali se mozarellama, mortadelama i maslinelama pa krenulelama dalje.
Proputovasmo ko od Zagreba do Francuske i pokucasmo napokon na majestetična Vrata Kanade – slapove Niagare, po mutnoj oblačnoj noći.
Prvi dojam Kanade: jako simpatičan i zgodan pogranični ofisr. All righty then! Let’s go! Giddy up! Pa ovo je prekrasna zemlja bogata svim resursima! Zbogom trula Ameriko, nađi si novog Omleta!
Kod vujca (ujak od milja) i Marie-Elaine stigli smo, pa bilo je već prošlo 11 što nas naravno nije obeshrabrilo da se ne sjednemo s obitelji i kusamo domaće uratke u vidu kolača i vina. Aaa, divota.
Za sutra smo si narihtali satove da krenemo rano i vidimo nešto od tog ogromatičnog grada.
Krenuli smo oko 12 nakon omiljenog američkog objeda – bruncha od low-fat špeka i jaja, bezmasnog mlijeka, paprike veličine dječje glave i bijelog kruha s okusom nitrata i nitrita (sori Luigi, sad bar znaš otkud to treće oko na glavi).
Toronto,... a što reći, ooooogromna izraslina kuća, kućica, zgrada, ofisa, nebodera, hipodroma, aerodroma, parkova, luka, brodogradilišta i svega mogućeg – evo, ovako otprilike:
... i nekih čudaka ;)
Izlet u Toronto ne bi bio „izlet u Toronto“ bez posjeta tornja CN – najviše samostojeće građevine na svijetu (e, moj Eiffele, jel ti sad srčeko na mjestu – znao si da će pukih 324 m samo zagolicati maštu smjelijih), što će reći da nema nikakvih potpornja ni žica koje drugi arkitekti varalice koriste.
Pogled prema dolje:
... i van na jezero Ontario (koje je, usput budi rečeno, usprkos površini od 20.000 kvadratnih kilometara, a zahvaljujući zajedničkim udruženim snagama i upornosti posve zagađeno):
Nakon razgledavanja foto-sešn.
(Bauštelci na radu u Kanádi)
(Ujo s nekim ćelavcem)
Dok smo se spustili iz nebeskih visina natrag na Zemlju, već je bilo kasno popodne, mrak samo što nije, a unutrašnji glasovi protrbuhozborili u glas: „glaaaad“. Šalu na stranu i daj trudnici jest!
Počastili smo se u lušnom američkom talijanskom restorančiću s kariranim plastičnim stolnjacima i vijencima češnjaka na prozorima. Lagano zahuktavanje:
U žiži:
Finale ne stigoh uhvatiti na vrijeme iliti "Operušani stol":
Požurismo s večerom da stignemo na tulum frenda iz kvarta kod koga se toga dana trebalo pretakati vino, čemu nažalost nismo mogli svjedočiti jer je dan bio mutan i za niš, pa da vino ne bi ispalo mutno – rispekt!
Psihički pripremljeni na sunarodnjačku naturaliziranu kanadsku zajednicu s Thomsonom u pozadini, ugodno smo se iznenadili kad smo vidjeli miješano društvo svih mogućih prezimena na -ić, -vić, Mc-, -sky, -son, -sen, -ov, -ljev, -proljev...
Tulum pod kontrolom, tek šačica počela sa standardnom jadikovkom: „A mislite li se vratiti natrag? Vratite se, dico moja, nema te ljepote kao što je naša zemlja. Ajmemenimajkomoja! Evo, iz ovih stopa bi natrag. Ma ko će sad natrag. Dica su odrasla ovdje i kuku i lele i tele i prase!“. Ah, klasika, ajne klajne naht-kuku-lele.
Oprostili se ubrzo dok se nije zahuktalo, napustili obiteljsku peterokatnicu, zaobišli dva ogromatična četverokotačna razloga osim onog „dica su odrasla ovdje“ parkirana na drajveju koja su očito bila ono što je zamijenilo cicvaricu i gibanicu s početka priče. Otišli smo doma jadikujući oko naših jadikujućih ljudi :)
Put natrag planiran za 10 i ovog je puta odgođen do ugodnih 12 sati – bome se isplatilo jer smo svašta vidjeli i proživjeli toga jutra: pravu pravcatu farmu trkaćih konja, dva njemačka krvosljednika, originalni američki breakfast bar i poklone za prste polizat :)
Ajmo redom: farmu konja drži obitelj ujine vjerenice i imali smo čast prisustvovati jutarnjem ritualu odvoženja konja na pašu. Nevjerojatno, koliko konja toliko različitih karaktera – fenomenalno. Nemam nažalost ni jednu jedinu slikicu jer sam zaboravila fotić. Nahranili smo usput malo napušteno mače koje je sada usvojeno u štalu i otišli u kuću popiti kavu i upoznati se sa spomenutim psićima, hm.
Ja se inače ne bojim životinja, no ova dva psa s policijskim treningom, a vjerojatno i dosjeom, ne čuvaju štalu s milijunskim konjima radi lijepih očiju – in the contrary, rekli bi ovdje. Srknuli smo kavu i bris u tutač pa na doručak.
Amerika se može činiti još kao kako-tako ugodno mjesto za živjeti dok čovjek ne zakorači u pravi fast-food iliti kolesterol-bar kojeg smo jednostavno morali vidjeti - možda i za vlastitu dobrobit. Tu padaju sve fasade američanskih potemkinovih sela i kruta stvarnost izlazi na vidjelo u svom punom vonju. Poslužila nas je amorfna kćer-konobarica s kroničnom avitaminozom koja se odražavala u svakom djeliću tijela. Na sreću, to je pozivitno djelovalo na apetit koji je u trenutku nestao i poštedio nas odluke između pohanog kruha s kečapom i marmeladom, jaja s gumenastom kobasicom i kečapom iliti tzv. champion breakfast, bijelog prepečenog peciva s poznatim okusom nitrata s kečapom, pohanog sira s kečapom i, naravno, pomfrita s.... kečapom. Niš, bježi van i zagrizi travu!
Barem smo svi obavili wc ;)
Doma nas je čekalo preeeeedivno iznenađenje:
Oko 12 sati, napokon na put. Niagaru smo i opet propustili zbog lošeg vremena – al bu već koji drugi put.
Još koja slikica sa stanke s puta:
(Pod dojmom kronične avitaminoze prosječnog američkog stanovništva poduplali smo dozu poslijepodnevnog voća)
(Petra se instinktivno odmah bacila na pletenje gnijezda)
I to je to from Torrronto!
PiP,
Pepa i Igić
Post je objavljen 18.11.2008. u 04:04 sati.