|
Ili 10 načina kako poslužiti zdrepani slatki krumpir uz puricu, javorov sirup i džem od brusnica.
Kod nas je osvanulo predivno sunčano jutro s ugodnih 15 negativaca (celzijača) – savršeno za umotat se u deketinu-dvije i pisuckati blog :)
Natrag na podnaslov: da, da - ljudi doista to sve stavljaju istovremeno na tanjur, a odmah potom i u usta (!!) i, vjerovali ili ne, uživaju u tome. Nećemo sad opet o ukusima jer smo to već prožvakali nekom drugom prilikom, no moram barem nakratko povući paralelu s prehrambenim običajima jedne druge nacije čija me sličnost doista zapanjila. Pred koju godinu kad smo se ono taljigali kroz smilje i bosilje istočne Turske bili smo, među ostalim, i počasni gosti jednog kurdskog vjenčanja – zahvaljujući egzotičnom tonu roskaste bjelačke puti, naravno. Uza sve neobičnosti lokalnih običaja došla je na vidjelo i lokalna kuzina. Poslužili su nam naime mesnu juhu od janjetine, začinjenu slanu rižicu i kompot od marelica ili nekog sličnog voća. Mi smo naravno kompot gurnuli na stranu za kasnije i bacili se na slane stvari što je lokalce jako začudilo te su nas obasuli pitanjima tipa: "zar vam se ne sviđa" isl. Ispostavilo se da oni to sve jedu zajedno. Njami! Neodoljiva sličnost s "naprednom" zapadnom civilizacijom. "Napredno" znači da su stakleni/keramički tanjuri zamijenjeni papirnatim, a rostfraj beštek plastičnim. Čini se da su ljudi ovdje uznapredovali od stavljanja višekratno upotrebljivog suđa u strojeve do reduciranja nepotrebnih koraka bacanjem kompletnog sadržaja stola zamotanog u veliki papirnati ubrus pod nazivom "stolnjak" jednim jednostavnim pokretom u smeće - civilizacija svakako "napreduje" sve većim koracima prema totalnom zagađenju, čini se. Što se tiče elementarnog razvoja okusa, izgleda da smo ispod kože okusnih pupoljaka vsi rdeči. Vjerojatno je i Kubrick u Odiseji sudeći po izgledu i boji zmiksao slične okuse u onim kašicama što tamo papaju, no to je ionako bilo davne 2001.
„Zahvalna sam suncu što sija na nebu, svim divnim i predivnim ljudima koje sam upoznao/la na ovom neobično lijepom i neponovljivom mjestu, svim dobrotama koje imam prilike uživati večeras i, naravno, svome mužu/ženi na svoj potpori koju mi pruža“ kružilo je prilično nekreativno od usta do usta pred koji dan na pravoj pravcatoj tradicionalnoj večeri povodom Dana zahvalnosti. Hm da... a onda, nakon što je svatko izdeklamirao svoje zahvalnosti dobismo zeleno svjetlo da smijemo početi jesti.
Omanja purica zadovoljavala je prehrambene potrebe gladnog društvanca od 15-ak ljudi sljedeća tri dana. Hvalabogu i tome je došao kraj. Fešta je bila ugodna, prošarana s nekoliko digresijskih šetnji po selu u svrhu poticanja probave i olakšanja betonskog osjećaja u trbuhu nagomilanog raznovrsnim delicijamam od slatkog i normalnog krumpira: zdrepani slatki krumpir s melasom, zdrepani slatki krumpir s okusom karamele, zdrepani slatki krumpir u ovitku od meda, zdrepani slatki krumpir s lukom, sami zdrepani slatki krumpir, zdrepani slatki krumpir s normalnim krumpirom (PAZI: tu sad prelazimo na kombinacije s normalnim krumpirom)...
No, da ne duljim, htjela sam zapravo iskoristiti priliku da se zahvalim svim vjernim čitateljima, pratiteljima i slušateljima. Svi komentari su vrrrrrlo dobrodošli i jaaaako motivirajući i poticajni – i oni objavljeni javno na blogu i oni privatni "for your eyes only" koje dobivamo putem mejla. Hvala što ne širite proste sadržaje sukladno family-friendly politici bloga ;)
Idem sad navuć odvratne štrample koje više ne mogu izbjegavat pa malo na zrakač!
PiP,
Pepa & Igić
|
