|
Natrag u spisateljsku defenzivu pod naletima nestrpljivih baka i dida...
Prva linija obrane: nadoknada raporta vezano za put u Montreal
Duh zemlje antibiotskog meda, bezmasnog mlijeka i sustavne deprivacije nutrijenata iz prirodnih resursa širi se na sve strane: lagano zahvaća Meksiko u kojem se voda trži skuplje od Coca-Cole, prijeti Brazilu gdje Coca-Cola važi za nacionalno piće, dok u Kanadi još maleni otočići pretežno na istoku grcaju i preživljavaju iz dana u dan. Ne časeći časa i svjesni golemog ekspandirajućeg diva pod nazivom „convenient ready-made“ krenuli smo u potragu za restoranom s atmosferom i jelima začinjenim ručno nasjeckanim češnjakom ili barem ne češnjakom iz tube.
Ništa, ništa, ništa puna tri sata dok ne naiđosmo na Montreal, grad s ukusom i okusom. Gužva, način vožnje i krajnje neukusne automatizirane verbalne reakcije izpižđ. vozača ošinulo nas je onako uljuljkane u stvarnost preushićenih umjetnih izbjeljenih osmijeha poput groma. Pa ovdje venama teće krv, a ne voda!!! Juhhuhuuuu! Malo nam je trebalo da se uštimamo i prešaltamo na registar domaćih životinja i raznoraznih jugoistočnoj Europi karakterističnih degutantnih aluzija vezanih za obitelj i sirovih viceva. I am alive again! PC (political correctness) ovdje je aktualan koliko i prošlogodišnji snijeg – odavno duboko u zemlji.
Slikovito bi se ugođaj dao ovako prikazati:
Parkirali smo našeg zelembača posvađavši se i odmah se potom izgrlivši s 2-3 vozača i krenusmo u potragu za restoranima i noćnim životom.
Montreal by night – o da, čisto druga priča. Hrpe mladih na ulicama, a svaki drukčiji, u nekom svom stilu i s vlastitim modnim detaljom – divno. Šećemo okolo i pasemo oči na zgodnim šarenim čarapama, klincima u wertherovskim kaputićima, kariranim šalovima, kratkokosim curama i dugokosim dečkima, sitnim crveno-distriktskim azijatkinjama u minicama, martama, uličnim dilerima, nakaradnim crveno-rozim modnim kreacijama sastavljenim što u second-hand shopu, što u bakinom ormaru, poblajhanim frizurama, mršavim dečkima u uskim hlaćama i, da ne nabrajam više, tipičnoj svakodnevici europske srednje škole.
Ok, sve to izgleda divno i krasno, vizualni dojam je pozitivan, no da vidimo koliko duboko dopire blještavilo fluorescentnih irokeza. Proveli smo testiranje u laboratorijskim uvjetima unutar zadanog vremenskog okvira od dva dana. Dali smo sve od sebe da što više toga obiđemo (zahvaljujući Marti i njenom odličnom vodstvu i izboru testnih točaka), a usklađenim kombiniranjem restorana i poslužiteljskih objekata, te izlazaka, šetnji i spavanja glad (ili želju) zadržavali smo na neutralnom nivou kako bi postigli maksimalnu moguću objektivnost.
Testna točka 1: restorani. Odabrasmo nešto još uvijek egzotično: tibetanski restačić, nešto posve uobičajeno: korejski, jednu čokoledarnicu i jedan kanadski breakfast bar.
Tibetanski restorančić pokazao se vrlo ukusnim – namješten kao mala tibetanska izbica, prilično asketski, možda i mic previše. Silčne su bile i porcije, doduše jako fine, al u stilu talijanskih koje broje prosječnih 8 tortelina po odrasloj osobi – ah, talijani su, čini se kao i tibetanci, umjereni u jelu i piću. Takav racionalistički pristup ipak nije mogao ugušiti duboko udojeni „kad je bal nek je maskembal“ poriv, pa smo iskoristili onih neispunjenih 20% želuca za provjeru montrealskih sladomanija.
Prošetavši se malo i slegnuvši tibetanske dobrote, ušli smo u nadaleko preporučivanu čokoledarnicu. Suzili smo izbor na tortu od sira, tortu od čokolade naravno i specijalitet kuće: 5+ i pohvalnica za doma. Diđestivat smo otišli u obližnji jazz club sa živom muzikom te večeri :)
Odličan izbor! Dobra vina, dobar porto, lijepo aranžirani martiniji i predobra podrumska atmosfera pravog jazz cluba – bez dima jedino, što postepeno također postaje plus. Montreal je pozitivno položio i testpunkt II: mjesta za izlazak. Prolaznu ocjenu potvrdili smo i potpisali na povratku prema kući prolazeći još uvijek živim gradskim ulicama – nevjerojatno kako čovjek počinje zamjećivati i cijeniti male stvari :)
Sutradan smo napokon otišli na dobru jutarnju frizuru (ne kavu, hehe). Napokon malo estetike! Posve luckast i šašav frizeraj s prezgodnim crnim frizerom ženstvenih, vrlo odmjerenih pokreta, te ofucalom „potrošenom“ frizerkom sklonom vulgarnim ispadima i muškobanjastog stava – savršeni par u danom miljeu. Sam je frizeraj bio originalna kombinacija izložbenog prostora sa slikama provokativne tematike, no ne i degutantne izvedbe, te staromodnog low-tech frizeraja s jednim umivaonikom, dva old-school stolca i puno puno boje – sve u svemu vatromet kreative, 5+!
U odličnom raspoloženju kakvo čovjek osjeti kad je svjestan da privlači poglede dobrom frizurom otišli smo na brunch. Još jedno lušno i među studentskom mlađarijom vrlo popularno mjestašce s izvrsnom i raznolikom ponudom te predivnim suđem od prirodnih perivih materijala, čit. čaše od stakla, tanjuri od keramike i rostfraj beštek – ni trunkica plastike!
U još boljem raspoloženju izašli smo van da se prošećemo: živa kineska četvrt, ulični prodavači, slatki mali kafići, zidane kuće, stakleni moderni neboderi, još jedna crkva Notre Dame u svijetu, normalni ne predimenzionirani auti itd.Testpunkt III: dojam grada i atmosfera – PASS.
Na večer smo još za zadnji dio provjere otišli u spomenuti korejski fensi-šmensi restoran i potvrdili očekivanja. Montreal je, koliko god se mi štipali ne bi li se probudili iz nestvarnog sna, stvaran koliko lijep.
Ah da... a onda opraštanje od francuskih kroasana i tužan povratak krafnama. Nema veze – bumo se vratili na ljeto da usporedimo priču s onom iz Quebeca :)
PiP,
Pepa & Igić
PS Ovaj post posvećen je Marti! Hvala na gostoprimstvu u centru :)
|
