… aaand we’re back!
Pa niste valjda mislili da smo se uvrgli u američki prosjek i zaboravili pisat i mislit, hehe.
A, ne ne. Evo nas s najnovijim njuzama iz sela Sachem:
Palma Žarko se počela vući po podu i izigravati krepanu mačku dok nije izmuzla vode od Gazdaigora i, moram priznat, odmah ga izgrlila lisnatim rukama – mene više ni ne gleda otkad sam testirala njenu izdržljivost na vjetar, kišu, monsun i sušu. A bome ni bosiljak Karlo, ružmarin Tomica i perčin Stela nisu puno dobrohotniji prema meni makar njih stalo tetošim – redovito dobivaju vodu sa šećerom i samo tu i tamo otkinem koji listić, ma za pod nokat.
Hm, morat ću preispitati svoje sposobnosti održavanja života dok ovo jadno dijete još nije ugledalo svijet. No, super sam se skompala s agavom – ona niš ne traži, a ja je ne gnjavim s vodom i drugim tricama ;) Nisam joj čak ni ime dala, Agava mi zvuči dost egzotično i umiljato pa bu ostalo na tome – čini se da se ne ljuti.
Soon-to-be-tata Igor uči, uči i uči – strašno nešto. Mene već boli pozadina koliko on jadan sjedi i grbi se :(
Al, nije zalud: prvi su ispiti pali i, pogodite kaj, naravno da su rezultati iznad prosjeka – pa se sad ženica može hvalit po Selu i tješit žene manje uspješnih, buahahha!
Šalim se – istina je da ovdje nitko ne govori koliko je dobio, iz ljubomore il nekog lažnog PC-a, iliti political correctnessa, da slučajno netko ne bi dobio čir na želucu i stres zbog lošeg skora. Bas bezveze :(
Ali to nije sve – budući da hvaljenje svojim muškarcem i njegovom pameću ovdje nije baš “welcome”, iskorištavam priliku da se ispucam ;)
U slobodno vrijeme bauljamo po okolici, a Igor tu i tamo otrči koji maraton – hehe, da da! Ponešto nadobudna prijava iz dalekog svibnja pokucala je na vrata u rujnu: “Dobar dan! Jel' tu živi Mr. Borojevic? Oh great, because he se prijavio na dobrotvorni polumaraton. I’m sure he’s coming.”
Of course da ide: tene na noge i idemo! Kozavraga taj je dan bio jedini dan u dva mjeseca da je ama baš čitav dan padala kiša – i to ona neumorna, dosadna, jaka i mokra monsunska kišurdača.
Toliko o faksu, idemo na vijesti iz zemlje: u vrtu smo pred neka 2 tjedna dobili jedno drvo – došli radnici i donjeli odraslo drvo da ne moramo čekati da naraste – wow, how convenient! Bar se tješim da je staro jer ima barem 4 metra, nadam se da nije još jedan američki proizvod s poticanim rastom – jos uvijek, naime, ne mogu zaboravit “non-antibiotics chicken” iz dučkasa :(
Pod dojmom takovih i inih natpisa rekli smo si: “Hebeš sve, nije šala”, zafrkali rukave i dali se na domaću proizvodnju: kruhek, džem, kolači (puse prabakama). I nije dugo trebalo da se miomirisi razmilje po okolici i prvi gosti pokucaju na vrata: “Wooow, this is great! We can make money with this! Americans will love it.” I tako se kolegica i ja odlučile napraviti par komada kruha, domaće rezance za juhu, fritule, buhtle i kojekakve delicije i otići na tržnicu poljoprivrednika iz okolice. Bumo vidli kako će se stvari dalje razvijati (i tko će se iz Jamerike vratit s pridjevkom d.o.o. ;).
Kaj se tiče notranjih zadeva iliti unutrašnjih poslova, i tu se stvari burno razvijaju, gotovo na pogled, a to je i jedan od razloga podužeg nejavljanja: prošlih sam tjedana, naime, bila zauzeta intenzivnim rastom što mi je oduzelo svu energiju i vrijeme za pisanje. Dijete se udvostručilo, ako ne i utrostručilo. Hm, moram priznat da mi nije više neka fora: po noći me žulja, po danu jedva pristupim stolu od trbuha (evo i sad tipkam s ispruženim rukama ;)), veš peglam s nogama i sl. Nemrem više ni stoj na glavi izvodit za novce.
Ponekad se osjećam kao neka stara katedrala preuređena u cjelodnevnu diskoteku: kontrafori iliti potpornji izvana oko struka da učvrste moj negda fragilni strukić (hm, kof-kof) i mali gargojlić iznutra “u ritmu muzike za ples”. E, to dijete si res neda mira!
And that was all from Sachem Village! The weather for the hole area will be partly cloudy…
… do slušanja :)
PiP,
Pepa i Igić
Post je objavljen 01.10.2008. u 00:43 sati.