iva lekic
10.01.2010., nedjelja
Mozart kugla
Beč je u svjetskim razmjerima odavno postao omiljeno turističko odredište, ponajviše zahvaljujući mnogobrojnim raskošnim kulturno-povijesnim spomenicima iz doba Austro-Ugarske monarhije, raznolikoj kulturnoj ponudi i naslovu glazbene prijestolnice u kojoj su između ostalih živjeli i stvarali poznati glazbenici kao što su Beethoven ili Mozart. No, zagrebete li ispod tog turističkog blještavila, naići ćete na glavni simbol Mozart kuglu, savršeno izreklamiranu marcipansku čokoladnu kuglicu i to čovjeka koji je obilježio Salzburg, a ne nužno isključivo Beč.  Najveće uzbuđenje koje možete doživjeti u tom gradu muzeju je šnita Sacher torte, a nas još može uzbuditi činjenica da je to pored Budimpešte i Beograda a sutra možda Bruxellesa bio nekoć naš glavni grad (ah to nesretno slovo B). U stereotipnu ponudu ubraja se vožnja fijakerom i posjet muzejima. Grad u kojem je vrijeme stalo ne pulsira noću kao neke europske metropole, a mladi posjetitelj je osuđen na zijevanje ili klupicu u parku. Na nogometnu utakmicu ne može otići jer je liga atraktivna kao i HNL. Možda vas može zabaviti brojna hrvatska ili još brojnija srpska kolonija u Beču ali radi narodnjaka ne morate ići u Beč, to možete i obaviti u centru Zagreba ili Svete Nedelje. Ipak, grad će vas sigurno oduševiti ljepotom i njegovanim parkovima, bečkom školom (barem su uslužne djelatnosti odnosno djelatnici ljubazne/ljubazni prema vama i nemaju potrebu izbaciti vas iz dućana kad uđete).  Oduševit će vas i spoj moderne i stare arhitekture bez spekatakularnih kolorističkih zahtvata karakterističnih za neke zagrebačke kvartove. Oduševit će vas i urednost grada i slovo U na podzemnoj željeznici. Masni vineršnicl, krumpir šalata i slična masna hrana uz gutljaj glivajna – kuhanog vina držat će vas toplima u teškim zimskim danima.  Ukratko Beč kojeg mi zovemo po mađarskoj inačici njemačkog Wien sigurno odiše imperijalnim duhom ali još jači je duh dosade i prašnjave muzealnosti. I za kraj samo da znate Beč u prijevodu znači Zemun, a Wien koji potječe od latinskog odnosno keltskog naziva za to mjesto Vindobona znači Beograd. Živjeli. |
30.12.2009., srijeda
Baščaršija
"Nema raje do sarajevske raje", znalo se čuti od Zagrepčana, posjetitelja Sarajeva. Ja kažem, nema takve čaršije kakva je Baščaršija.  Riječ "Baš-čaršija" doslovno znači "glavna čaršija" i označavala je prostor baščaršijskog trga, a kasnije se naziv proširio na cijelu današnju staru sarajevsku čaršiju. Baščaršija je nastala u 15. stoljeću kada je Isa Beg Isaković osnovao cijeli grad, nažalost nakon velikog požara u 19. stoljeću obujam ove predivne jezgre se smanjio. Baščaršija se nalazi na samo rijeci Miljacki i predstavlja najatraktivniju turističku atrakciju Bosne i Hercegovine. Osim toga ona je i ogledalo raznih kultura, tri nekada zaraćene religije danas dijele baščaršijske ljepote. |
26.12.2009., subota
starac i more
Prema grčkom vjerovanju prvi ljudi koje je Prometej sačinio od gline nisu bili djeca olimpskih bogova nego titani koji nisu štovali Zeusa, ni Posejdona, ni Hada. Razljućen tom činjenicom Zeus odluči uništiti ljudski rod velikim potopom. Na našu sreću, otac Prometej otkrije Zeusovu namjeru, te nagovori svog sina Deukaliona i ženu mu Piru da sagrade veliku škrinju i da u nju pohrane zalihe hrane dovoljne za dane koliko će trajati potop. I doista, kad su se vode povukle, škrinja s Deukalionom i Pirom ugleda svijetlost dana. Oko njih se protezala samo pusta zemlja i beskrajno more bez živih stvorova i ljudi. Nisu ni slutili da je duše potopljenog ljudskog roda Posejdon pretvorio u morska bića koja su sada plivala podmorjem pa su ih onako gladni svakodnevno lovili nesvjesni da izjedajući morske stvorove izjedaju ljudske duše. No nad njima se smiluje Zeus te im poruči da iza sebe bace kosti svoje majke. Budući da im je majka bila Gea, Zemlja, oni odmah stadoše bacati kamenčiće kako je zapovjedio Zeus. Iz kamenja koje je bacio Deukalion nastadu muškarci, a iz onoga koje je bacila Pira, žene. I napuči se tako zemlja ljudskim rodom, prehranjujući se biljem i životinjama, a ponajviše morskim bićima, dušama svojih predaka.   Od starih drevnih kultura do modernih suvremenih civilizacija, more ili rijeka ostali su element zajedništava koji nose titulu života. Tako su gotovo svi glavni europski gradovi nikli na rijeci (izuzetak Madrid), a ostala svjetska sjedišta privila su se uz more. Tako je voda bila i ostala trgovačka posrednica, turistička atrakcija i vrelo svjetskih događanja. Ribolov kao jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti tisućljećima je osiguravao dotok hrane i svježi ulov, stoga nije čudno da se na obalama tekućica skupljale i zadržavale mase. Hrvatska je oduvijek uživala u teritorijalnoj poslastici Jadranskog mora i neprocjenjivošću Jadranske ribe koja je cijenjena i globalno priznata.  Ribarstvo i izgradnja ribarske flote, danas nažalost izumire.» Dovoljno je spomenuti podatak da je osamdesetih godina prošlog stoljeća u brodogradilištu Greben u Vela Luci izgrađena zadnja serija ribarskih brodova. Od tada je bilo nešto pojedinačnih gradnji, zanemarivih za poboljšanje ukupnog stanja naše ribolovne flote. A, užurbano se pripremamo za ulazak u Europsku uniju koja ribarskoj djelatnosti nameće velike restrikcije, posebno kad su u pitanju ulaganja u gradnju novih plovila.»(Burza Nautike,1. siječnja 2007.).  U malom mjestu Havišće nedaleko od Crikvenice, početkom stoljeća zabilježen je najveći ulov ribe na tim prostorima. Naime, svaki Havišćanac njegovao je tradiciju stvaranu godinama, ribolov je postala zajednička mjesna djelatnost i način života. 10 godina kasnije, točnije danas ovo malo mjesto krasi tek jedan starac koji i dalje dostojanstveno u zoru raspliće mrežu i ponosi se svojom ribom. Ovakav slučaj dobro je poznat i duž obale, tako je u posljednjih pet godina registriranih profesionalnih ribara u Visu svega 9, a u Komiži oko 50. Razvoj turizma, stvaranje riva i pripitomljavanje plaža u svrhe turističke najezde, pripomoglo je nestajanju profesionalnih ribića i ribarskih flota. Tako je pojava uslužnih djelatnosti kao neizbježni proces suvremenizacije istisnuo primarnu djelatnost i zakonski je podredio: «Ribolov, športske i druge aktivnosti mogu se obavljati u luci samo na osnovi odobrenja tijela koje upravlja lukom uz suglasnost kapetanije.»(Pravilnik o uvjetima i načinu održavanja reda u lukama i na ostalim dijelovima unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora RH, čl. 31).    Stoga se logičkim nameće pitanje kako to može ostvariti Tunis, zemlja u kojoj ribarstvo nije bilo pretjerano razvijeno, a ne može Hrvatska s velikom tradicijom i uspješnim ribarima u svjetskim razmjerima? Kakva korist od ekološkog zaštićenog ribolovnog pojasa i modela uzdizanja ribarstava od strane Europe kad «na pijatu» prekomorskim susjedima darujemo bogatstva našeg plavetnila? Čime se zadovoljiti kada nam tako olako izmiče tržišni potencijal, a u jednom Havišću ostaje tek jedan starac i jedno more. |
17.12.2009., četvrtak
HŽ - Hrvatska žalost
Mjesto radnje- Podsused, željezničko stajalište. Vrijeme radnje- srijeda, 16. prosinac 2009. godine. Glavni likovi radnje- HŽ-ov vlak na relaciji Savski Marof- Glavni kolodvor. Problem radnje- uobičajen. Tako ponekad, ali ne nerijetko, započinje jutarnja priča zagrebačkih konzumenata željezničkog prijevoza. Bujica psovki i nestrpljenja, do pola sata nemirnog iščekivanja i tek beživotan pogled prodavačice karata na stajalištu uz hrapav glas: „Vlak kasni, a zakaj to pitajte nekog drugoga…“ Nije neka novost u našoj toliko organiziranoj zemljici, da kasni sve od plaća pa do prijevoza, ali kako se više nositi s time? Tipična procedura kod kašnjenja vlakova od strane zapada prema centru grada jest učestala pojava dvadestminutnog stajanja na mostu iznad Savske ulice. Razlog tome ponajprije leži u činjenici da željeznička infrastruktura pati poput i željezničkih kolosijeka kojih je premalo u odnosu na promet metropole.  Naime, počeci zagrebačke željeznice sežu sve do davne 1862. godine kada je u promet puštena javna željeznička pruga od Zidanog Mosta preko Zagreba do Siska. Time je Hrvatska dobila svoju prvu željeznicu, a gradovi Zagreb i Sisak svoj davno priželjkivani priključak na europsku željezničku mrežu. Toga dana prvi vlak koji je stigao u Zagreb zaustavio se na ondašnjem Južnom kolodvoru (današnji Zagreb Zapadni kolodvor), a Zagrepčanima je taj vlak izgledao poput neke nemani, dok su ga Zagorcima simpatično prozvali "šparhet koji vleče ormare". Od tih prvih početaka željezničkog prijevoza do danas bilo je pokušaja modernizacije od koji su neke i potpuno unaprijedile gradsko-prigradski i regionalni prijevoz. Tako i najnoviji potezi u smjeru suvremenog željezničkog prijevoza naslućuju neka poboljšanja, poglavito sklopljeni ugovor od 2. studenog ove godine koji najavljuje nabavu novih motornih i bržih vlakova. No, problem ostaje uvije isti, kao djelovati naspram sustavnog zanemarivanja putnika od strane Hrvatskih željeznica.  Razumljivi su razlozi niskih temperatura ili velikih količina oborina koje bitno uzrokuje prometni kolaps, no kakvi su razlozi kad su ovakve smetnje otklonjene i kad svi uvjeti pogoduju normalnom protoku prometnih vozila. Na ovakva pitanja teško se dobije razuman odgovor, stoga i ne začuđuje izjava glavnog čovjeka Siska Dinka Pintarića nakon teške nesreće sisačkog vlaka na Glavnom zagrebačkom kolodvoru: „Stalno slušam prigovore sugrađana o strašnim gužvama, neurednim i neudobnim vagonima, kašnjenju vlakova. Lani je uređena pruga prema Zagrebu, izgrađeni su novi kolodvori na svim usputnim stanicama, osim u Sisku. Sisak je vjerojatno jedino županijsko središte u državi u kojem glavni željeznički kolodvor nema otočnih perona, nego za ulazak u vlak trebaju pomoćne stepenice.“ (Jutarnji list, 21. prosinac 2009.) U Europi bi se ovakvo zanemarivanje i sustavni fijasko skupo naplatio na korist željezničkih putnika. Sramota je da ovakvu praksu čelnici Hrvatski željeznica s podsmijehom odbijaju dok naši susjedi uživaju u kvaliteti putničkog prometa uz primjenu europskih regula i sankcija. „Zbog kašnjenja vlakova više od jednog sata Željeznice Srbije su u 2006. isplatile odštetu putnicima od 12.300 eura. Osim toga, ŽS su platile i 50.000 eura za prenoćište putnicima zbog kašnjenja međunarodnih putničkih vlakova koji prolaze Srbijom. Odštetu je tražilo 80, a prenoćište 400 putnika. Prema povelji o kvaliteti međunarodnog putničkog prometa, željeznica je dužna za kašnjenje veće od jednog sata vratiti putniku 20 posto od cijene karata, a 30 posto ako je kašnjenje veće od dva sata. Za veća zakašnjenja željeznica je, ako ne postoji alternativni prijevoz, u obvezi osigurati prenoćište. ŽS spomenutu povelju primjenjuju od 15. rujna 2005. godine.“ (Poslovni dnevnik, 13. ožujak 2007.) Daleko smo mi i od Europe i od priče zemlje izlazećeg sunca gdje se strojovođe ubijaju zbog jedne sekunde kašnjenja za harakiri jer jedino u Hrvatskoj ministri ne odlaze s položaja nakon prometnih kolapsa i nesreća, stoga gospodine Kalmeta uz sve vaše korupcijske skandale i onu tragičnu željezničku nesreću u Dalmaciji opustite se u vašem naslonjaču dok gospodična Harač tako dobro kompromitira svojem imidžu borca za pravdu. |
08.12.2009., utorak
Mračna tajna bezdanog bisera
Nekoć davno u jednom mjestu na kraju svijeta, tamo gdje dugo Božje oko nije zavirilo, živješe bogati Gavan sa svojom ženom i djecom u najlijepšem dvorcu o kojem su se pisale priče, stvarala umjetnost. No, gospodin Gavan kao i cijela njegova obitelj bijaše škrt do same srži, i duša mu je bila škrta, i oči su mu škrto sijale i cijeli mu je ljudski bitak bio obavijen tom škrtom bolešću. Dane su provodili u strahu od navodnih lupeža, iskajući skrovišta od kojih nikada niti jedno nije bilo dovoljno sakriveno. Jednog dana Isus sa svojim apostolom, prerušen poput prosjaka, odluči posjetiti tu prgavu obitelj. Nakon što su stigli upitaše gazdaricu da im da negdje da penoće. Gazdarica, inače poznata po majstorstvu priređivanja raskošnih zabava, ali i po svom preziru prema siromasima, oholo odgovori: "Možete u štali noćiti, skupa i s blagom, tamo vam i pristaje." Nedugo zatim upitaše Isus i apostol nešto i za prigrist, a ohola im gazdarica samo reče: "Vama i nije ni za jest...", te uze komad kruha i šutne ga nogom u njihovom pravcu. Nakon što su legli, reče Isus apostolu: "Ova obitelj ne štuje ni Boga ni sveca, nema milosti ni srama, ova obitelj je prokleta i neka takva i ostane." I tada se nad dvorcem otvori nebo i ljuta kiša izbriše tragove te obitelji zauvijek, a na tom mjestu nastade Crveno jezero. Crveno jezero nalazi se na prostoru Imotske krajine i smatra se najdubljim jezerom u Europi, ako ne i na svijetu. Znanost njegov nastanak tumači kao proces nagloga urušavanja dna ponikve, koji još traje. Jedno od većih urušavanja dogodilo se 1942. godine, kada je Imotsku krajinu pogodio jak potres. Ime je dobilo po boji stijena koja ga okružuju. Ima oblik elipse, a dimenzija je oko 180 x 150 metara na površini, dok mu je dubina još upitna. Prva preciznija mjerenja Crvenoga jezera obavio je hrvatski akademik Josip Roglić 1937, a posljednja potječu iz 1998, kada se ustanovila dubina od 281 metar, koja nije i konačna. Naime, ta zadnja ekspedicija spuštala je mikro podmornicu koja nije mogla ustanoviti točnu dubinu, stoga postoji velika vjerovatnost da je ovo jezero jedno od najdubljih na svijetu. Razlog nemogućnosti određenja dubine jest ta da je Imotska krajina i građa tog terena u antidiluvijskom i diluvijskomu geološkom razdoblju razvila velike podzemne šupljine raznolika oblika i veličina. Tu su mnoge krške jame, pećine i ponori kroz koje se gubi voda i mjestimično izbija na povrsinu. Vrlo često voda koja ponire, nakon stanovita podzemnog toka, izbija mnogo niže od mjesta poniranja, dapače ponekad i pod morskom površinom (tzv. vrulje).  "Zastrašujuće djeluje kada se s ruba jezera pogleda u provaliju. Tišina nad jezerom još više pojačava taj dojam. Koljena počnu klecati, a ima onih koji od straha ne mogu pogledati u crveno grotlo." (Slobodna Dalmacija, 30.03.2009.) Naime, ako pokušate baciti kamen u jezero, doživjeti će te neuspijeh. Već je nacionalno pozato da je bacanje kamena u Crveno jezero avantura, stoga i ne čudi prizor gomile ljudi skupljne nad jezerom koji pokušavaju baciti kamen. Do dan danas samo poneki narcisi uporno priznaju da su postigli tu misiju, zanemarujući činjenicu da je to ipak nemoguć pothvat. Na visini od nekoliko stotina metara od jezera koji je okružen stijenama i izgleda poput jedne kapi u praznoj čaši, bečen kamen neće dotaknuti niti površinu vode jer sile koje dijeluju u tom začaranom krugu kamen privlače uz stijene. "Engleski arheolog Wilkinson, koji je svojedobno istraživao jezero, zabilježio je činjenicu da se domaće stanovništvo spušta u grotlo jezera kako bi posjeklo oskudno drveće za ogrijev. Bio je sav u čudu dok ih je gledao kako s drvećem na leđima izlaze iz jezera, dok se iza njih čulo kotrljanje kamenja. Drugi putopisci žalili su što Dante nije vidio jezero, jer bi ga zasigurno opisao u nekom pjevanju Pakla u “Božanstvenoj komediji”." (Slobodna Dalmacija, 30.03.2009.) Jezero, zasigurno, ne služi kao kupalište, ali ga je davne 1958. godine preplivala Tatjana Kosanović, te se njen pothvat danas smatra alpinizmom budući da se u jezero teško spustiti i uz najbolju planinarsku opremu.  Danas, jedanaest godina poslije, pojavile su se priče kako se priprema nova ekspedicija ,bolje opremljena ,ovoga puta i odlučna da dosegne samo dno jezera i da ljudsko oko po prvi put nakon nekoliko miljuna godina vidi što se krije ,kako legenda kaže , na mjestu gdje su se „propuntali“ Gavanovi dvori, a gdje se i danas iz dubine jezera u noćnim satima mogu čuti njegovi bolni jauci. ...tu u gluhoj, tamnoj noći ako srca imaš proći, uz vilinsku čut ćeš ciku, vukodlaka strašnu riku. Kosa ti se od stra ježi, Bjež, čovječe, od tle, bježi... (Josip Eugen Tomić)  |
06.12.2009., nedjelja
Bez vina uzaludno se kuca na vrata umjetnosti...(Platon)
"A sad vinom rastjerajte brige", reče Horacije, slaveći užitak ispijanja kapljice koja bješe simbol života, a ostadoše ulje čistoće, ulje zanosa. Vino, simbol slave življenja, tako je osvojilo i gostionice, i poeziju, i filozofiju, rasulo je svoju mudrost posvuda kao kozmički prah. »Ah, vince ti gizdavo, milo ti si piti,/ tebe ti je pravo do neba slaviti!«,pjevao je je Marin Držić, opijen vinskim krajevima diljem naše kao arkadijom u kojoj raste talent, radost, življenje i glazba. Za nas smrtnike vrh vinarske radinosti, zasigurno, će biti stotinjak kuna skupo vino finog crnjaka, možda iz kojeg Iločkog podruma ili iz doline Peljeških vinograda. Pravi, pritom čitaj i imućniji vinoljubci, sa smiješkom će nazdravljati našoj čaši Ždrjebčeve krvi, a pritom ispijati najskuplji, najcrnji, najgušći rumeni nektar kojega su opjevali pjesnici i oslikali umjetnici. Svaki takav vrhunski vinoznalac slaviti će Kaliforniju kao domovinu najukusnijih vina. Kalifornijska dolina Napa jedan je od najboljih regija za uzgajanje grožđa i proizvodnju vina u Sjedinjenim Državama. Napa se uspoređuje sa najboljim vinarskim krajevima Francuske. U stvari, nedavno je na jednom međunarodnom testiranju crnih vina, potvrdila svoju prednost nad francuskim vinima. Napa je poznata po blizu 200 vinarija iz kojih dolaze neki od najboljih chardonnay-a, caberneta, pinot noir-a, zinfandela i merlota. Osim toga, u zemlji sunaca nalazi se i naš najpoznatiji vinolog Miljenko Grgić sa svojom osebujnom vinskom reputacijom u SAD-u i šire. Ako mu zanemarimo što je svoje hrvatsko porijeklo imena proamerikanizirao u Mike Grgich, ovaj čovjek predstavlja kamen međaš u američkoj povijesti vinarstva, toliko velik da su ga novine u Kaliforniji nazvale “Kraljem chardonnaya”, čovjek koji toliko dobro pravi vina da je za Roberta Modavija napravio najbolji cabernet u Kaliforniji. Ali Grgić je prije svega glavni “krivac” za to što su kalifornijska vina krenula u veliki svjetski uzlet.   Druga je izuzetna Grgićeva priča potraga za podrijetlom najomiljenijeg američkog vina zinfandela. "Kad sam prvi dan došao u Kaliforniju i vidio zinfandel, gledam, a sve mi nešto poznato, pa se vrtim okolo: jesam li ja u Americi ili sam u Hrvatskoj? Odmah sam ja to vidio, ali o tome nisam mogao govoriti prije nego što sam postao veliko ime u vinarstvu. Tek poslije 20 godina, nakon pariškog kušanja, kad sam bio priznat, povezao sam se sa sveučilištem Davis i upozorio dr. Carole Meredith na to da bi zinfandel mogao biti iz Dalmacije. Ona je bila fascinirana, jer je u svim dotadašnjim knjigama pisalo da nitko ne zna podrijetlo zinfandela, a ja sam rekao da znam odakle je došao." (Miljeno Grgić, 23.06.2008, Slobodna Dalmacija) I stvarno, kada se Kalifornija i Amerika uzdizala najbolim svjetski priznati crnjakom, koji obavijen velom mističnosti nije mogao dokazati svoje podrijetlo, Grgić je stavio bubu u uho američkim vinarima o hrvatskom podrijetlu tog vina. Par godina je u suradnji s Agronomskim fakultetom u Zagrebu i dr. Meredith ispitivao genetsku pozadinu zinfandela uspoređujući ga s hrvatskim Plavcem, no razultati su bili negativni. I kada je cijeli svijet polako odmahivao rukom smatrajući da su Grgićeva istraživanja tek puko domoljublje, gospodin Miljenko je u Kaštel Novom našao trs zinfandela to jest Kaštelanske crljenike. "In vino veritas", povikao je vinolog jer pronaći porijeklo sorte za koju nitko ne zna i pritom ustanoviti da je domovina takve vrhunske sorte baš naša domovina...Nečuveno! Američki vinolozi su se pokrili po glavi, priznata im je čast da je Kalifornija dom najbolih vina, ali najbolji crnjak ipak je čast hrvatskih vinara. Nakon toga daljnja istraživanja misterija zinfandel ukazala su da tribidrag zapravo zinfandel, ima isti genotip kao crljenak, kao zinfandel, ali za tribidrag nije nađena živa loza grožđa ni u jednom vinogradu, već je nađen u knjizi Stjepana Bulića, preko Prirodoslovnog muzeja u Splitu, gdje postoji originalni herbarij listova te sorte koju je Bulić opisao u knjizi prije skoro 100 godina i već tada tvrdio da je to rijetka stara, vrlo kvalitetna sorta za prošeke, za kvalitetna vina, ali da nestaje iz Dalmacije. Danas vinska veza između Hrvatske i Kalifornije nastavlja se i jača, razmjenom iskustava, znanja i novih spoznaja, ali i klonskog materijala, na korist obiju zemalja. Vino je oduvijek bilo život i strast, božija poslastica i mudrost. Oko vina su se vodile rasprave, proricale budućnosti, nicale kulture; ono je bilo utjeha i zahtjevnim filozofima i bezbrižnim ispičuturama, a jedino je zaobišlo službene dvorane, pa je stoga Vesna Parun lijepo uzvratila: "Ako je u vinu istina, zašto u sudnicu ne unesemo bačvu?"  |
29.11.2009., nedjelja
Mistično ostrvo piva i legendi
Simpatičnost irskih navika i tradicija dobro je poznata Hrvatima koji s entuzijazmom prihvaćaju sve čari ovoga, uistinu, smaragdong otoka. Povijest Irske, njihovi pogledi na svijet i ta tako famozna "pivopija" posebno je bliska ovom našem veselom narodu. "Kruha i igara", rekao je jedan pametnjaković jako davno i dok su Irci to zdušno prihvatili u obliku "piva, viski i Riverdance", Hrvati su preveli na "piva, rakija i žice tamburice". Ljepota ovog Zelenog blaga proteže se nedaleko od Velike Britanije,njezina najljućega susjeda. Iako je prije 11 000 godina Irska odvojena od Britanije nakon topljenja leda u vrijeme pleistoceana, stalne borbe od najezde Engleza stvorile su struje susjedske netrpeljivosti. Irska je globalno poznata po svojem zelenilu i dobrom uzgoju stoke, čemu, svakako, pogoduje oceanska klima; tako za vrijeme siječnja temperatura rijetko pada ispod ništice, a kolovoz računa tek 16 stupnjeva maksimalca, dovoljno da se simpatični Irci prošetaju u oskudnim odjevnim kombinacijama. Sličnost našem narodu leži i u činjenici da je Irska kršćanska zemlja koja je prihvatila svoju vjeru tek 3 stoljeća prije nas. Također postoje i velika strana ulaganja, stoga se ova zemlja koja je 2. izvoznik računalnog programa u Europi može zahvaliti svojim velikim postrojenjima za izradu elektroničkih materijala. Tako se u Dublinu nalazi pogon elektroničke tvrtke Nokia te informatičkog giganta Microsofta Billa Gatesa. Naravno, Hrvatska ipak šepa pred ovakve svjetske atrakcije. Irska je daleko razvijenija zemlja od nas u svim pogledima, prometno je jače povezanija te broji 41 zračnu luku, turistički nas nadmašuje za par milijuna posjeta godišnje, a nenadjačana je i u pismenom obliku. Naime, stara je irska mudrost da je Bog izmislio viski da Irci ne zavladaju svijetom,ali pored viskija zavladali su književnošću. Jedan od najpoznatijih irskih pisaca, svakako je, Oscar Wilde koji je pored svoje globalno priznate umjetnosti, javnosti poznat i po činjenici da je ležao u zatvoru dvije godine zbog izgubljene parnice u kojoj je tužio oca svoga ljubavnika. Iako je bio suprug i otac dvojice sinova, ljubav je pronašao u drugom spolu. Uz Wildea, veliku čast u Irskoj prozi zauzeo je i James Joyce, kojem se u čast danas slavi tako zvani Bloomsday. Joycovim fanovi duž Irske 16. lipnja svake godine, obilaze poznata šetališta i stare kavane po kojima je James obitavao, te javnim čitanjem odaju priznanje najpoznatijem Joycovom djelu Uliksu. Ipak najpoznatiji praznik je onaj 17. ožujka kada se slavi život državnog zaštitnika i mezimca Sv. Patrika. Životna priča ovog i Hrvatskoj poznatog i priznatog irskog sveca započinje krajem četvrtog stoljeća kada se u Britaniji rodio dječak po imenu Maewyn Succat. Njegova života priča i više je nego zanimljiva. Sa šest godina ukrali su ga gusari koji su ga u Irsku prodali u roblje, te mu uskratili djetinjstvo. Maewyn postaje pastir, a njegova religioznost biva sve veća. Nakon šest godina napornog rada kao rob pobjegao je na južnu obalu u Gaul gdje se zaredio kao Patrik, danas poznatiji kao Sveti Patrik. Njegova misija bila je preobraćenje Irskih pogana u kršćane. Nakon niza i niza uhićenja, Patrik svaki put uspješno bježi iz zarobljeništva, a tijekom svog putovanja kroz Irsku utemeljuje samostane, crkve i škole kako bi Irce preobratio u kršćane. Umire 17.ožujka 461., a dan njegove smrti do danas je ostao zabilježen kao Dan Svetog Patricka. Naravno kako i u Irskoj tako i kod nas taj se praznik slavi ispijanje irskih piva od kojih su najpoznatije: Guinness, Harp i Kilkeny. Sami Irci znaju reći da se ne mjeri sve na vagi, zato ne začuđuje pojava "pinta", to jest kada se u kafiću naruči piva dobije se u mjeri pinte što je po našim mjerilima 5 malih piva. Uz pivu snažni, pomalo debeljuškasti, ali svakako šarmirajuće prgavi Irci vole potegnuti i za ljućom čašicom njihove omiljene radosti. Stoga je i svjetski cijenjen njihov viski ili kako ga oni još nazivaju "voda života", te se smatra da je Irska majka prvog viskija od davne 1405. godine. Njihovi viskiji koji su i u Hrvatskoj rado konzumirani piju se u tako zvanim balon čašama, često zagrijavani pod vrućom parom, što daje onaj fin, vruć "šmek" tom piću. Irska nije samo pozata po strašću za pićem, već i po svojoj tradicionalnoj folk muzici, tako su poznati The Dublinersi, Wolfe tonesi i drugi bili izvor inspiracije za hrvatsku inačicu irske glazbe, svakako, najpoznatiji su Riječki Irci Belfast food. Njihova obrada "Dirty old town" u obliku "Šporki stari grad" danas je poznata himna hrvatskim kopijama irskih pubova. Najpoznatija irska poslovica glasi: "Često u seljačkoj kolibi nađemo ono što ne možemo naći u kraljevskoj palači" i definitivno ukazuje na omiljeno okupljalište Iraca, pubove. U Zagrebu u zapadnom djelu grada, također, možemo naći na hrvatsku verziju irskog puba tako zvani Belfast North. Taj svakako unikatan primjer irske zabave smijestio se u srcu Rudeša i dobro je poznat i cijenjen kod zapadnjaka metropole. Rudšani u imitiranju irskog ispijanja Guinnesa Oko stotinjak kvadratnih metara zeleno-naranđasto prostranstvo, obloženo slikama staroga Belfasta i uspomenama s putovanja u Irsku nudi otočni oblik zabave uz autohtonu irsku pivu i viski, naravno uz potporu domaćih rakija.   Nerijetki su glazbeni vikendi, s gostima poput Tri Fira koji znaju upotpuniti taj irski doživljaj. Iako dobra inačica irskog puba, domaća publika i gosti koji su također ljubitelji irskih navika, ne odoljevaju hrvatskim porivima, stoga se priušti i kap domaćeg vina, te se koja tamburaška pjesma izmakne. Put do ovog hrvatsko-irskog iskustva neće pokazivati poznati irski prometni znak za smanjenje brzine da se ne pregazi patuljak, ali će se iza ovih zelenih vrata kriti najseksi irski šapat uz riječi: Ceád Míle Fáilte !  |
19.11.2009., četvrtak
Anđelizam
|
Ovaj post je posvećen svoj autističnoj djeci, njihovim roditeljima, skrbnicima i prijateljima, te Centru za autizam u Dubravi....jer vi ste naši anđeli! Pojam autizam laici nerijetko koriste kako bi opisali osobu slijepu za društvena zbivanja.I doista, autizam se smatra vidom razumske sljepoće, a djeca s autizmom opisuju se kao djeca koja žive pod staklenim zvonom, simbolom njihove otuđenosti od socijalne okoline. Nerijetko se ističe njihova genijalnost u pamćenju i baratanju brojkama i podacima, prostornoj orijentaciji, glazbi i likovnom izrazu, ali zbog problema u ponašanju drži ih se za društvo teško prihvatljivim osobama. Ni roditelji nisu pošteđeni nerazumijevanja, od nepravedna etiketiranja da su elitisti koji ne žele da im dijete dobije dijagnozu mentalne retardacije i psihoze, pa sve do sumnje u njihov odnos prema djetetu, premda je teorija o "hladnoj majci" kao povodu za pojavu autizma prije nekoliko desetljeća znanstveno opovrgnuta. Te su predrasude i zablude prije svega rezultat neznanja. Dijagnoze iz autističnog spektra mnogi smatraju i ubrajaju među najteže. Nedostatak ili neadekvatan razvoj govora, socijalne interakcije i komunikacije su neka od obilježja koja govore tome u prilog. Ono što posebno otežava rješavanje zagonetke autizma jest činjenica da usprkos brojnim istraživanjima uzrok autizma do danas nije poznat. Stoga je i sama terapija otežana ili je gotovo i nema (osim defektološkog tretmana – što je na neki način samo «krpanje zakrpa»). Danas se pretpostavlja da su mogući uzroci multifaktorijalni (genetski, neurološki, metabolički, toksikološki, gastroenterološki i dr.). Iako se uzrok ne zna, zna se da je broj osoba iz autističnog spektra danas u izrazitom porastu. U posljednjih 20-tak godina u svijetu je registriran deseterostruki porast prevalencije ove dijagnoze. U Hrvatskoj ne postoje epidemiološke studije o učestalosti autizma, no pojedinačna izvješća sa stručnih skupova i iskustva liječnika koji se sve češće susreću s ovom dijagnozom, pokazuju da je i u državi prisutan sve veći broj ove djece. Pred ovim problemom na nacionalnoj razini, ne samo u zdravstvu, već i u edukaciji i drugim područjima nismo dovoljno spremni niti zadovoljavajuće organizirani. Sama činjenica da je riječ o nepoznatoj etiologiji otežava promišljanja i spoznaje: što i kako činiti i u kojem pravcu djelovati da bi se pomoglo toj djeci da ostvare što kvalitetniji i ispunjeniji život? Svakako, potreba za osiguranjem prava ove djece na primjeren i poticajan razvoj, jest stvaranje uvjeta za njihovu integraciju u zajednicu (posebice u sustava obrazovanja i zdravstva), a ne njihovo isključivanje ili getoiziranje (jer za njih danas ne postoje primjereni uvjeti i oblici obrazovanja). Stvaranje ovakvih uvjeta za provođenje suštinske integracije, jest ne samo indikator senzibilizacije društva za prihvaćanje različitosti, već i potvrda humanog karaktera zajednice i modela demokratičnosti koja stvara mogućnosti za ostvarenje prava na primjeren i poticajni razvoj djece s dijagnozama iz autističnog spektra.A to je conditio sine qua non egzistencije i prava ove djece na razvoj i dostojan život, a ujedno i obaveza i odgovornost svih nadležnih za unapređenje kvalitete života ove djece.  Pisac autist Sellim Birger u svojoj knjizi «Ne želim više biti zarobljen u sebi» posebno zorno dočarava bogato duhovno stanje ovakvih ljudi. On je vjerojatno jedini autista na svijetu koji nije «izašao» iz autizma, no uspostavio je komunikaciju s ovim svijetom – putem računala. Uz metodu podrške naučio se služiti računalom i tada je počeo pisati. Način na koji komentira neke povijesne događaje i detalje dokazuje njegovo autentično razmišljanje. Mnogi detalji iz njegova «pisanja» svjedoče da se radi o iznimno inteligentnom i duhovno bogatom biću. Čovjeku koji silno želi komunicirati i družiti se s drugim ljudima, ali to ne može – ne zna «kako»? Kako izgovoriti svoju misao? Svoj čudesan i istančan emotivni svijet, Birger pretače u stihove neobične i bizarne ljepote. «Ja pjevam za moje nijeme sestre i moju nijemu braću...Čavli u rašljastim granama su njihovi instrumenti...». On je i danas nesposoban govoriti i socijalno se ponašati.  Stav je da je potrebna intergracija djece sa poteškoćama u razvoju u redovne škole jer uz puno bolje rezultate k tome je i jeftinije za državu. Školovanje djeteta u specijalnoj školi košta puno više od školovanja u redovnoj školi (čak i uza sve dodatne troškove koje redovna škola mora poduzeti da bi takvo dijete dobilo individualnu pažnju). Tako na primjer škola u Švedskoj je organizirana da se mora prilagoditi učeniku, učitelji se moraju educirati da bi na najbolji način mogli pomoći, a dijete ima asistenta koji mu pomaže pri svakodnevnim zadacima i u kontaktima s ostalim učenicima. U Japanu uspijevaju educirati takvu djecu do fakultetske diplome, uz napomenu da je osoba s dijagnozom iz autističnog spektra (ali je diplomirao matematiku, kompjutore, DIF, likovnu ili glazbenu umjetnost ili sl. ). Naravno, u RH najčešće to nije pitanje novca i materijalnih nemogućnosti kako se već pravda postojeće stanje nego inertnosti, komocije i nespremnosti na promjene za koje je potreban dodatni napor bez obzira što je riječ ne samo o kvaliteti života, već i o mogućnosti na život uopće. Jer, za ovu djecu KOMUNICIRATI I EDUCIRATI SE (u integraciji) ZNAČI ŽIVJETI. Jedna istinita ljuska priča roditelja autističnog dijeteta: ( iz Dnevnika Kišne djevojčice /http://kisnadjevojcica.bloger.hr/post/jedna-zivotna-prica-/1167437.aspx/ od 5. siječnja 2009. godine) " Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca: "Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?" Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: "Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka." Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim. Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine. U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta. I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !? Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu ! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše: "Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!" Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol !!!" Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!! Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše: 'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!' Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza. "Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, ".... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet." Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće! " |
10.11.2009., utorak
Nepotpuno znanje je opasnije od nezanja...
|
Nekoć davno, institucije poput Crkve imale su funkciju rasparčavanja informacija narodu. Iako je takvo djelovanje bilo od velike važnosti s obzirom na jedan izvor informiranja, svijest nije bila zadovoljena, tek volja, vlast duhovnih poglavara. Pojava tiska osudila je neselektivnost Crkve i postavila kamen temeljac u izgradnji suvremenog novinarstva. Prvi pisci pamfleta, enciklopedisti i novinari dokazali su da više informacija znači i veću slobodu, kako za pojedinca, tako i za društvo. Stoga je suvremeni novinar osuđen da ne bude njuškalo, već istraživač, znalac u domeni činjeničnog i istinitog stanja. Nažalost, Hrvatska se još spotiče o taj kamen temeljac. Kada je u Business.hr osvanuo tekst pod naslovom: " Za neprovjereno cjepivo 330 milijuna kuna", autorice Nataše Škaričić hrvatska javnost je zanjemila. Iako je novinarka hvaljena poznavateljica prilika u hrvatskom zdravstvu, posrnula je pod teretom vlastitog neznanja i udarila nisko ispod pojasa šireći pandemiju panike. Naime, aktualan tekst osudio je proces nabavke cjepiva od strane zdravstvenih institucija stvarajući sliku pokusnog eksperimentiranja nad stanovništvom.Činjenica je da je riječ o novoj gripi čijeg cjepiva nema u Hravatskoj (tek je nedavno stiglo na tržište zapadnih zemalja) i čije ispitivanje što predkliničko, što kliničko zahtjeva višemjesečno istraživanje. Stoga zanemarujući uobičajnu praksu neregistriranosti kod hitne nabavke cjepiva, novinarka amaterski ustraje: "Imunološki zavod d.d. u Zagrebu potpisao je prije deset dana predugovor sa švicarskom farmaceutskom tvrtkom Novartis o nabavi 4,5 milijuna doza klinički neprovijerenog i neregistriranog cjepiva protiv pandemijskog soja gripe (tzv. svinjska gripa) po cijeni od 330 milijuna kuna, potpisavši da prihvaća rizik od nedjelotvornosti lijeka i njegovim nuspojavama umjesto Novartisa."(Business.hr, 25.9.2009.)  Nedugo iza tiskane objave slijedi gostovanje u emisiji Otvoreno na temu "Afera u Imunološkom zavodu". Tema emisije je bio aktualni otkaz tzv. žviždača dr. Sladoljeva nakon davanja intervjua istoimenoj novinarki i nanošenja poslovne štete zdravstvenoj instituciji. Gosti emisije su vodili polemiku o nepravilnom radu Nadzornog odbora Imunološkog zavoda i raznih malverzacija po pitanju manipulacije donošenja odluka. Nerazumijući temu Nataša Škaričić uporno vodi krivi tok razgovora, pritom redajući neispravne argumente o lošem poslovanju u zdravstvenom sustavu. "Da li smije ovakva država prihvatiti ovakvo ponuđeno i ovakvo prodano cjepivo?", pita novinarka i počinje kopati vlastitu rupu. Stvarajući privid provijerenog novinarskog rada, Škaričićka ne posustaje u deinformiranju javnosti ukazujući na moguće nuspojave prilikom korištenja cjepiva na koje proizvođač ne odgovara. Cjelokupnim gostovanjem svojim poluznanjem snažno tiranizira, ne posustajući ni pod objašnjenjima zdravstvenih stručnjaka po pitanju navedenih argumenata. Unatoč tituli Biča Božijega informativnog programa, urednica Hloverka Novak Srzić vrlo pristrano vodi emisiju te napokon u službi kolegijalnosti daje zadnju riječ novinarki koja kao krajni efekt završava premisom: "Potpisali su pravni akt u kojem se Novoartis odriče odgovornost za bilo kakvu štetu."  Dobro je poznato da svako cjepivo, antibiotik ili lijek koji se dobije na recept ili bez može prouzrokovati određene nuspojave u vrlo rijetkim slučajevima. Tako i najobičniji Andol čija je kupnja moguća i bez recepta može prouzročiti određene kontraefekte poput: depresije, bola u trbuhu, mučnine itd. za koje izdavač ne odgovara.  Stoga nije slučajna ona poslovica: "Čovjek ima dva uha i jedna usta- da bi govorio upola manje nego što sluša" jer nepotpuno znanje je opasnije od neznanja. Uistinu, gravitura kamena temeljaca moderne novinarske struke. |
02.11.2009., ponedjeljak
Krpa-Zakrpa-Europa
|
"Koliko potrošenih priča, pune ulice papira pokidanih istina. Snovima trošili smo ceste i ma da se ne smije u sebi dugo šutjeli...", pjeva tako Laufer u pjesmi o snu, dok naša premijerka popularnog naziva Jaca Harač obećava neki drugi europski san. Toliko željena demokratska, socijalna i pravna država ponovo dršće pred regulama Europskog suda, moleći za milost: "Pustite nas u Europu". Ali kako? 1990. godina donosi nam naš toliko iščekivani Božićni Ustav koji definira novonastalu Republiku kao „nedjeljivu demokratsku i socijalnu državu“, obećavajući člankom 3. „slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost ...,vladavinu prava ...“. Tisućljetna borba za stvaranje samostalne države koja će ležati na temeljima pravnog poretka ruši se kao kula od karata. Učestalost pojava donošenje zakona za „kratke staze“ poput zakona o pušenju, umjetnoj oplodnji i slično, nije ništa drugo nego pokazatelj brzopletosti, nestručnosti i one stare parole „nek´ se vidi da se radi“ naših političara. Tako 12. srpnja 1996. godine po prvi put stupa na snagu Ovršni zakon Republike Hrvatske. Tim je zakonom uređen proces pokretanja postupaka po kojem sudovi prisilno ostvaruju tražbinu (davanje ili trpljenje) prema ovršeniku na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava. Laički rečeno Ovršni zakon omogućava prisilnu naplatu duga na temelju vjerodostojnih isprava (računa za razne usluge) ili ovršnih isprava (ugovora, sudskih presuda i sl.). Do 2009. godine zabilježeno je 6 izmjena Ovršnog zakona, tako da je taj zakon jedan od najčešće izmjenjivanih zakona u Hrvatskoj. Te učestale izmjene ukazuju na potrebe promjene zakonskih regula koji sukladno problemima u praksi donose adekvatna rješenja za postojeće poteškoće, dok s druge strane nameće se ona negativna premisa koja tvrdi da bi svaka izmjena bila nepotrebna da se od samoga početka uvažila pravna struka. Kao jedna od najvažnijih promjena ovoga zakona, zasigurno je rasterećenje sudova ovršnim procesima i prenošenje ovlasti na javnobilježničku djelatnost kao potencijalnog opunomoćenika za postupke prisilne naplate duga. Izmjene zakona nisu shrvale prave nedostatke ovršnog postupka, tako sam postupak postaje sukob na Maratonskom polju između ovrhovoditelja (tijela koji pokreće ovršni proces) i sudova čije odluke o rješenjima prelaze granice službenih rokova, stoga nije rijetkost da se za rješenje o ovrsi čeka i više od određenih 30 službenih dana. No, bez zavaravanja i sam ovrhovoditelj voli podleći čekanju, i to po par godina, pa da vam onda slatko naplati visoku kamatu. No, što se dešava kada se ovrha jednostavno ne može provesti? Situacija u kojoj se ovršenika tereti za visoku svotu novaca, a zatim je taj dug jednostavno nemoguće naplatiti. Dugovatelj ne posjeduje ništa, nikakvu nekretninu, nikakvu pokretninu, samo prazan tekući račun. Zanemarimo činjenicu da ovršenikov otac posjeduje pokretninu vrijednu nekoliko stotina tisuća eura, majka vlasnik par unosnih nekretnina u državi i inozemstvu, a transfer novaca izvršen između dugovatelja i njegovog bliskog prijatelja samo par tjedana prije pokretanja ovršnog procesa. Koga teretiti u toj situaciji? Majku, oca, prijatelja? Možda samo supružnika i to na pokretnini. U talijanskom Ovršnom zakonu , u ovom slučaju, teretili bi se svi oni s kojima je ovršenik imao doticaj nedugo prije pokretanja naplate duga; i roditelji, i prijatelji i supružnik na pokretnini i nekretnini. Italija je to naučila na primjeru mafijaških malverzacija i ostalog krim miljea. Kada će Hrvatska naučiti na primjeru vlastitih korupcija i vlastitoga kriminala kojeg je puna? Stoga, nemojmo uzaludno snivati snove o Europskoj obitelji sve dok se premijerka ne ostavi priče o vrućoj krumpiruši i ne primi krpanja rupa, pa ćemo par pristojno odjeveno pred Europu. stari zakon  novi zakon  zakoni  diplomirana pravnica Paula Kiš govori o nedostatku ovršnog zakona |
