iva lekic
26.12.2009., subota
starac i more
Prema grčkom vjerovanju prvi ljudi koje je Prometej sačinio od gline nisu bili djeca olimpskih bogova nego titani koji nisu štovali Zeusa, ni Posejdona, ni Hada. Razljućen tom činjenicom Zeus odluči uništiti ljudski rod velikim potopom. Na našu sreću, otac Prometej otkrije Zeusovu namjeru, te nagovori svog sina Deukaliona i ženu mu Piru da sagrade veliku škrinju i da u nju pohrane zalihe hrane dovoljne za dane koliko će trajati potop. I doista, kad su se vode povukle, škrinja s Deukalionom i Pirom ugleda svijetlost dana. Oko njih se protezala samo pusta zemlja i beskrajno more bez živih stvorova i ljudi. Nisu ni slutili da je duše potopljenog ljudskog roda Posejdon pretvorio u morska bića koja su sada plivala podmorjem pa su ih onako gladni svakodnevno lovili nesvjesni da izjedajući morske stvorove izjedaju ljudske duše. No nad njima se smiluje Zeus te im poruči da iza sebe bace kosti svoje majke. Budući da im je majka bila Gea, Zemlja, oni odmah stadoše bacati kamenčiće kako je zapovjedio Zeus. Iz kamenja koje je bacio Deukalion nastadu muškarci, a iz onoga koje je bacila Pira, žene. I napuči se tako zemlja ljudskim rodom, prehranjujući se biljem i životinjama, a ponajviše morskim bićima, dušama svojih predaka.   Od starih drevnih kultura do modernih suvremenih civilizacija, more ili rijeka ostali su element zajedništava koji nose titulu života. Tako su gotovo svi glavni europski gradovi nikli na rijeci (izuzetak Madrid), a ostala svjetska sjedišta privila su se uz more. Tako je voda bila i ostala trgovačka posrednica, turistička atrakcija i vrelo svjetskih događanja. Ribolov kao jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti tisućljećima je osiguravao dotok hrane i svježi ulov, stoga nije čudno da se na obalama tekućica skupljale i zadržavale mase. Hrvatska je oduvijek uživala u teritorijalnoj poslastici Jadranskog mora i neprocjenjivošću Jadranske ribe koja je cijenjena i globalno priznata.  Ribarstvo i izgradnja ribarske flote, danas nažalost izumire.» Dovoljno je spomenuti podatak da je osamdesetih godina prošlog stoljeća u brodogradilištu Greben u Vela Luci izgrađena zadnja serija ribarskih brodova. Od tada je bilo nešto pojedinačnih gradnji, zanemarivih za poboljšanje ukupnog stanja naše ribolovne flote. A, užurbano se pripremamo za ulazak u Europsku uniju koja ribarskoj djelatnosti nameće velike restrikcije, posebno kad su u pitanju ulaganja u gradnju novih plovila.»(Burza Nautike,1. siječnja 2007.).  U malom mjestu Havišće nedaleko od Crikvenice, početkom stoljeća zabilježen je najveći ulov ribe na tim prostorima. Naime, svaki Havišćanac njegovao je tradiciju stvaranu godinama, ribolov je postala zajednička mjesna djelatnost i način života. 10 godina kasnije, točnije danas ovo malo mjesto krasi tek jedan starac koji i dalje dostojanstveno u zoru raspliće mrežu i ponosi se svojom ribom. Ovakav slučaj dobro je poznat i duž obale, tako je u posljednjih pet godina registriranih profesionalnih ribara u Visu svega 9, a u Komiži oko 50. Razvoj turizma, stvaranje riva i pripitomljavanje plaža u svrhe turističke najezde, pripomoglo je nestajanju profesionalnih ribića i ribarskih flota. Tako je pojava uslužnih djelatnosti kao neizbježni proces suvremenizacije istisnuo primarnu djelatnost i zakonski je podredio: «Ribolov, športske i druge aktivnosti mogu se obavljati u luci samo na osnovi odobrenja tijela koje upravlja lukom uz suglasnost kapetanije.»(Pravilnik o uvjetima i načinu održavanja reda u lukama i na ostalim dijelovima unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora RH, čl. 31).    Stoga se logičkim nameće pitanje kako to može ostvariti Tunis, zemlja u kojoj ribarstvo nije bilo pretjerano razvijeno, a ne može Hrvatska s velikom tradicijom i uspješnim ribarima u svjetskim razmjerima? Kakva korist od ekološkog zaštićenog ribolovnog pojasa i modela uzdizanja ribarstava od strane Europe kad «na pijatu» prekomorskim susjedima darujemo bogatstva našeg plavetnila? Čime se zadovoljiti kada nam tako olako izmiče tržišni potencijal, a u jednom Havišću ostaje tek jedan starac i jedno more. |
