iva lekic

30.12.2009., srijeda

Baščaršija

"Nema raje do sarajevske raje", znalo se čuti od Zagrepčana, posjetitelja Sarajeva. Ja kažem, nema takve čaršije kakva je Baščaršija.

Riječ "Baš-čaršija" doslovno znači "glavna čaršija" i označavala je prostor baščaršijskog trga, a kasnije se naziv proširio na cijelu današnju staru sarajevsku čaršiju. Baščaršija je nastala u 15. stoljeću kada je Isa Beg Isaković osnovao cijeli grad, nažalost nakon velikog požara u 19. stoljeću obujam ove predivne jezgre se smanjio. Baščaršija se nalazi na samo rijeci Miljacki i predstavlja najatraktivniju turističku atrakciju Bosne i Hercegovine. Osim toga ona je i ogledalo raznih kultura, tri nekada zaraćene religije danas dijele baščaršijske ljepote.

Fascinantno je da u 19 sati navečer u Begovoj džamiji uredno pjeva hodža obraćajući se svojim vjernicima, dok 10 metara niže u katoličkoj crkvi odzvanjaju zvona koja označuje početak mise, a vjernici svaki svojim putem u svoj hram, mirno bez protesta održavaju taj kult tolerancije i uvažavanja tuđeg izbora. Na Baščaršiji se također nalazi i niz drugih znamenitosti, tako nije neobično vidjeti bezistan, hanove, i karvansarije. No, svakako najzanimljivija je kultura ovoga naroda, stoga nije strano vidjeti obitelj, prijatelje kako "kafenišu" na svom tepihu razapetom nasred Titove ulice u centru Baščaršije. Ritual bosanske kafe, kave ili kahve, jedinstvena je odlika društvenog i porodičnog života ranijih vremena. Mnogi ljudi se i danas bore da očuvaju ovaj fenomen, koji je značajno obilježio prošlost ovog dijela svijeta. Tu se iz zlatom ukrašenih fildžana pije prava tucana kahva u stupama, a prilog takvoj kahvi je i rahatlokum.

Svakako bosanski najpoznatiji brand jesu ćevapi, riječ je o malim valjušcima od mljevenog mesa, mahom teletine, sa dodatkom bijelog i crvenog luka, te različitih začina. Prosječna dužina ćevapa je oko 5 cm. Ćevapi se prže na roštilju, a tradicionalno se služe u lepinjama ili somunima natopljenim sosom od prženja, uz dodatak sitno sjeckanog crvenog luka. Uz ćevape tradicionalno se služi čaša kiselog mlijeka (nešto poput jogurta) i zabranjeno je bilo kakvo točenje alkoholnih pića u takvim autohtonim ćevabdžinicama.

Sarajevske novine ogledalo su sarajevske duše, tako dnevni tisak poput Avaza obitava nizom političkih, aktualnih tema Bosne, ali i slijedom "žutih" priča koje krase stranice i hrvatskih listova. Zanimljivo je da 10-ak stranica Avaza zauzimaju osmrtnice, a razlog tome su velike posvete pokojniku od strane muslimanske religije. Tako se za smrt osobe kaže da je preselio na ahiret, a za pogreb se moli da prisustvuju majka, otac, nena (baka), tetična (tetkina kćer) i sl.
Na Baščaršiji, zasigurno, najdraži sport svim Sarajlijama i turistima jest cjenkanje. Ljudi se ulicom cjenkaju za bilo koji oblik kupovine, od hrane u malim trgovinama do ukradenih parfema od cigana kleptomana. No, unatoč tome pojavom medija trg je izgubio značajnu ulogu mjesta gdje se može dobiti informacija, pojavom shopping centara izgubio je glavnu ulogu u ekonomskom životu.
Baščaršija je ujdino i pozornica za najljepše sevdalinke, a nastanak ovih tradicionalnih pjesama zaista je zanimljiv. Naime, pretpostavlja da je su one nastale osmanskim osvajanjem srednjovjekovne Bosne kada se formiraju prva gradska naselja. Nastanak prvih gradova sa svim institucijama (škole, biblioteke, sudovi, i sl.), kao i glavnih gradskih četvrti - mahala, uvjetovao je razvoj drugačijeg načina života od onog u srednjovjekovnoj Bosni. U mahalama, koje su bile namijenjene isključivo za stanovanje i gdje su kuće bile ograđene visokim zidovima, veoma se poštovala privatnost. Kuće su se dijelile na ženski dio kuće - haremluk i muški dio kuće - selamluk. Stoga su žene bile zaštićene od radoznalih muških pogleda, te se razvio mnogo intimniji način života od onoga na selu. Kuće su također imale i bašče i avlije sa mnogo različitog cvijeća, a neke i šadrvane s vodom. Kult vode, koji je bio veoma raširen u Bosni i Hercegovini, nastanak mahala i razvoj intimnog načina života uvjetovali su nastanak i razvoj sevdalinki. Autori sevdalinki su nepoznati, tj. sevdalinka je nastajala u narodu, te se generacijama prenosila i uobličavala, da bi na kraju došla kao savršeno izbrušen i formiran oblik.

Zanos i ljepota ovog centralnog trga glavnoga grada Bosne i Hercegovine nosi u sebi drevnu, tužnu priču, ali ostaje u sjećanjima svih njezinih konzumenata i zapamćena u mnogim sevdalinkama, a jedna od njih kaže:
Jesil bolan dolazio kad sve izbehara
kad otvori srce svoje Bascarsija stara...
Sa Sa Sarajevo ima cudnu moc
ko ga jednom vidi ponovo ce doci...

Jesil bolan dolazio i kad studen bije
da Sarajka svojim dahom tvoju dusu grije...
Jesil bolan dolazio i kad aksam pada
da upoznas prave cari Sarajeva grada..

- 15:01 - Komentari ( >) - Isprintaj - #

26.12.2009., subota

starac i more

Prema grčkom vjerovanju prvi ljudi koje je Prometej sačinio od gline nisu bili djeca olimpskih bogova nego titani koji nisu štovali Zeusa, ni Posejdona, ni Hada. Razljućen tom činjenicom Zeus odluči uništiti ljudski rod velikim potopom. Na našu sreću, otac Prometej otkrije Zeusovu namjeru, te nagovori svog sina Deukaliona i ženu mu Piru da sagrade veliku škrinju i da u nju pohrane zalihe hrane dovoljne za dane koliko će trajati potop. I doista, kad su se vode povukle, škrinja s Deukalionom i Pirom ugleda svijetlost dana. Oko njih se protezala samo pusta zemlja i beskrajno more bez živih stvorova i ljudi. Nisu ni slutili da je duše potopljenog ljudskog roda Posejdon pretvorio u morska bića koja su sada plivala podmorjem pa su ih onako gladni svakodnevno lovili nesvjesni da izjedajući morske stvorove izjedaju ljudske duše. No nad njima se smiluje Zeus te im poruči da iza sebe bace kosti svoje majke. Budući da im je majka bila Gea, Zemlja, oni odmah stadoše bacati kamenčiće kako je zapovjedio Zeus. Iz kamenja koje je bacio Deukalion nastadu muškarci, a iz onoga koje je bacila Pira, žene. I napuči se tako zemlja ljudskim rodom, prehranjujući se biljem i životinjama, a ponajviše morskim bićima, dušama svojih predaka.

Od starih drevnih kultura do modernih suvremenih civilizacija, more ili rijeka ostali su element zajedništava koji nose titulu života. Tako su gotovo svi glavni europski gradovi nikli na rijeci (izuzetak Madrid), a ostala svjetska sjedišta privila su se uz more. Tako je voda bila i ostala trgovačka posrednica, turistička atrakcija i vrelo svjetskih događanja. Ribolov kao jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti tisućljećima je osiguravao dotok hrane i svježi ulov, stoga nije čudno da se na obalama tekućica skupljale i zadržavale mase. Hrvatska je oduvijek uživala u teritorijalnoj poslastici Jadranskog mora i neprocjenjivošću Jadranske ribe koja je cijenjena i globalno priznata.

Ribarstvo i izgradnja ribarske flote, danas nažalost izumire.» Dovoljno je spomenuti podatak da je osamdesetih godina prošlog stoljeća u brodogradilištu Greben u Vela Luci izgrađena zadnja serija ribarskih brodova. Od tada je bilo nešto pojedinačnih gradnji, zanemarivih za poboljšanje ukupnog stanja naše ribolovne flote. A, užurbano se pripremamo za ulazak u Europsku uniju koja ribarskoj djelatnosti nameće velike restrikcije, posebno kad su u pitanju ulaganja u gradnju novih plovila.»(Burza Nautike,1. siječnja 2007.).

U malom mjestu Havišće nedaleko od Crikvenice, početkom stoljeća zabilježen je najveći ulov ribe na tim prostorima. Naime, svaki Havišćanac njegovao je tradiciju stvaranu godinama, ribolov je postala zajednička mjesna djelatnost i način života. 10 godina kasnije, točnije danas ovo malo mjesto krasi tek jedan starac koji i dalje dostojanstveno u zoru raspliće mrežu i ponosi se svojom ribom. Ovakav slučaj dobro je poznat i duž obale, tako je u posljednjih pet godina registriranih profesionalnih ribara u Visu svega 9, a u Komiži oko 50. Razvoj turizma, stvaranje riva i pripitomljavanje plaža u svrhe turističke najezde, pripomoglo je nestajanju profesionalnih ribića i ribarskih flota. Tako je pojava uslužnih djelatnosti kao neizbježni proces suvremenizacije istisnuo primarnu djelatnost i zakonski je podredio: «Ribolov, športske i druge aktivnosti mogu se obavljati u luci samo na osnovi odobrenja tijela koje upravlja lukom uz suglasnost kapetanije.»(Pravilnik o uvjetima i načinu održavanja reda u lukama i na ostalim dijelovima unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora RH, čl. 31).

Stoga se logičkim nameće pitanje kako to može ostvariti Tunis, zemlja u kojoj ribarstvo nije bilo pretjerano razvijeno, a ne može Hrvatska s velikom tradicijom i uspješnim ribarima u svjetskim razmjerima? Kakva korist od ekološkog zaštićenog ribolovnog pojasa i modela uzdizanja ribarstava od strane Europe kad «na pijatu» prekomorskim susjedima darujemo bogatstva našeg plavetnila? Čime se zadovoljiti kada nam tako olako izmiče tržišni potencijal, a u jednom Havišću ostaje tek jedan starac i jedno more.

- 23:24 - Komentari ( >) - Isprintaj - #

17.12.2009., četvrtak

HŽ - Hrvatska žalost

Mjesto radnje- Podsused, željezničko stajalište. Vrijeme radnje- srijeda, 16. prosinac 2009. godine. Glavni likovi radnje- HŽ-ov vlak na relaciji Savski Marof- Glavni kolodvor. Problem radnje- uobičajen. Tako ponekad, ali ne nerijetko, započinje jutarnja priča zagrebačkih konzumenata željezničkog prijevoza. Bujica psovki i nestrpljenja, do pola sata nemirnog iščekivanja i tek beživotan pogled prodavačice karata na stajalištu uz hrapav glas: „Vlak kasni, a zakaj to pitajte nekog drugoga…“

Nije neka novost u našoj toliko organiziranoj zemljici, da kasni sve od plaća pa do prijevoza, ali kako se više nositi s time? Tipična procedura kod kašnjenja vlakova od strane zapada prema centru grada jest učestala pojava dvadestminutnog stajanja na mostu iznad Savske ulice. Razlog tome ponajprije leži u činjenici da željeznička infrastruktura pati poput i željezničkih kolosijeka kojih je premalo u odnosu na promet metropole.

Naime, počeci zagrebačke željeznice sežu sve do davne 1862. godine kada je u promet puštena javna željeznička pruga od Zidanog Mosta preko Zagreba do Siska. Time je Hrvatska dobila svoju prvu željeznicu, a gradovi Zagreb i Sisak svoj davno priželjkivani priključak na europsku željezničku mrežu. Toga dana prvi vlak koji je stigao u Zagreb zaustavio se na ondašnjem Južnom kolodvoru (današnji Zagreb Zapadni kolodvor), a Zagrepčanima je taj vlak izgledao poput neke nemani, dok su ga Zagorcima simpatično prozvali "šparhet koji vleče ormare". Od tih prvih početaka željezničkog prijevoza do danas bilo je pokušaja modernizacije od koji su neke i potpuno unaprijedile gradsko-prigradski i regionalni prijevoz. Tako i najnoviji potezi u smjeru suvremenog željezničkog prijevoza naslućuju neka poboljšanja, poglavito sklopljeni ugovor od 2. studenog ove godine koji najavljuje nabavu novih motornih i bržih vlakova. No, problem ostaje uvije isti, kao djelovati naspram sustavnog zanemarivanja putnika od strane Hrvatskih željeznica.

Razumljivi su razlozi niskih temperatura ili velikih količina oborina koje bitno uzrokuje prometni kolaps, no kakvi su razlozi kad su ovakve smetnje otklonjene i kad svi uvjeti pogoduju normalnom protoku prometnih vozila. Na ovakva pitanja teško se dobije razuman odgovor, stoga i ne začuđuje izjava glavnog čovjeka Siska Dinka Pintarića nakon teške nesreće sisačkog vlaka na Glavnom zagrebačkom kolodvoru: „Stalno slušam prigovore sugrađana o strašnim gužvama, neurednim i neudobnim vagonima, kašnjenju vlakova. Lani je uređena pruga prema Zagrebu, izgrađeni su novi kolodvori na svim usputnim stanicama, osim u Sisku. Sisak je vjerojatno jedino županijsko središte u državi u kojem glavni željeznički kolodvor nema otočnih perona, nego za ulazak u vlak trebaju pomoćne stepenice.“ (Jutarnji list, 21. prosinac 2009.) U Europi bi se ovakvo zanemarivanje i sustavni fijasko skupo naplatio na korist željezničkih putnika. Sramota je da ovakvu praksu čelnici Hrvatski željeznica s podsmijehom odbijaju dok naši susjedi uživaju u kvaliteti putničkog prometa uz primjenu europskih regula i sankcija. „Zbog kašnjenja vlakova više od jednog sata Željeznice Srbije su u 2006. isplatile odštetu putnicima od 12.300 eura. Osim toga, ŽS su platile i 50.000 eura za prenoćište putnicima zbog kašnjenja međunarodnih putničkih vlakova koji prolaze Srbijom. Odštetu je tražilo 80, a prenoćište 400 putnika. Prema povelji o kvaliteti međunarodnog putničkog prometa, željeznica je dužna za kašnjenje veće od jednog sata vratiti putniku 20 posto od cijene karata, a 30 posto ako je kašnjenje veće od dva sata. Za veća zakašnjenja željeznica je, ako ne postoji alternativni prijevoz, u obvezi osigurati prenoćište. ŽS spomenutu povelju primjenjuju od 15. rujna 2005. godine.“ (Poslovni dnevnik, 13. ožujak 2007.) Daleko smo mi i od Europe i od priče zemlje izlazećeg sunca gdje se strojovođe ubijaju zbog jedne sekunde kašnjenja za harakiri jer jedino u Hrvatskoj ministri ne odlaze s položaja nakon prometnih kolapsa i nesreća, stoga gospodine Kalmeta uz sve vaše korupcijske skandale i onu tragičnu željezničku nesreću u Dalmaciji opustite se u vašem naslonjaču dok gospodična Harač tako dobro kompromitira svojem imidžu borca za pravdu.

- 12:54 - Komentari ( >) - Isprintaj - #

08.12.2009., utorak

Mračna tajna bezdanog bisera

Nekoć davno u jednom mjestu na kraju svijeta, tamo gdje dugo Božje oko nije zavirilo, živješe bogati Gavan sa svojom ženom i djecom u najlijepšem dvorcu o kojem su se pisale priče, stvarala umjetnost. No, gospodin Gavan kao i cijela njegova obitelj bijaše škrt do same srži, i duša mu je bila škrta, i oči su mu škrto sijale i cijeli mu je ljudski bitak bio obavijen tom škrtom bolešću. Dane su provodili u strahu od navodnih lupeža, iskajući skrovišta od kojih nikada niti jedno nije bilo dovoljno sakriveno. Jednog dana Isus sa svojim apostolom, prerušen poput prosjaka, odluči posjetiti tu prgavu obitelj. Nakon što su stigli upitaše gazdaricu da im da negdje da penoće. Gazdarica, inače poznata po majstorstvu priređivanja raskošnih zabava, ali i po svom preziru prema siromasima, oholo odgovori: "Možete u štali noćiti, skupa i s blagom, tamo vam i pristaje." Nedugo zatim upitaše Isus i apostol nešto i za prigrist, a ohola im gazdarica samo reče: "Vama i nije ni za jest...", te uze komad kruha i šutne ga nogom u njihovom pravcu. Nakon što su legli, reče Isus apostolu: "Ova obitelj ne štuje ni Boga ni sveca, nema milosti ni srama, ova obitelj je prokleta i neka takva i ostane." I tada se nad dvorcem otvori nebo i ljuta kiša izbriše tragove te obitelji zauvijek, a na tom mjestu nastade Crveno jezero.

Crveno jezero nalazi se na prostoru Imotske krajine i smatra se najdubljim jezerom u Europi, ako ne i na svijetu. Znanost njegov nastanak tumači kao proces nagloga urušavanja dna ponikve, koji još traje. Jedno od većih urušavanja dogodilo se 1942. godine, kada je Imotsku krajinu pogodio jak potres. Ime je dobilo po boji stijena koja ga okružuju. Ima oblik elipse, a dimenzija je oko 180 x 150 metara na površini, dok mu je dubina još upitna. Prva preciznija mjerenja Crvenoga jezera obavio je hrvatski akademik Josip Roglić 1937, a posljednja potječu iz 1998, kada se ustanovila dubina od 281 metar, koja nije i konačna. Naime, ta zadnja ekspedicija spuštala je mikro podmornicu koja nije mogla ustanoviti točnu dubinu, stoga postoji velika vjerovatnost da je ovo jezero jedno od najdubljih na svijetu. Razlog nemogućnosti određenja dubine jest ta da je Imotska krajina i građa tog terena u antidiluvijskom i diluvijskomu geološkom razdoblju razvila velike podzemne šupljine raznolika oblika i veličina. Tu su mnoge krške jame, pećine i ponori kroz koje se gubi voda i mjestimično izbija na povrsinu. Vrlo često voda koja ponire, nakon stanovita podzemnog toka, izbija mnogo niže od mjesta poniranja, dapače ponekad i pod morskom površinom (tzv. vrulje).

"Zastrašujuće djeluje kada se s ruba jezera pogleda u provaliju. Tišina nad jezerom još više pojačava taj dojam. Koljena počnu klecati, a ima onih koji od straha ne mogu pogledati u crveno grotlo." (Slobodna Dalmacija, 30.03.2009.) Naime, ako pokušate baciti kamen u jezero, doživjeti će te neuspijeh. Već je nacionalno pozato da je bacanje kamena u Crveno jezero avantura, stoga i ne čudi prizor gomile ljudi skupljne nad jezerom koji pokušavaju baciti kamen. Do dan danas samo poneki narcisi uporno priznaju da su postigli tu misiju, zanemarujući činjenicu da je to ipak nemoguć pothvat. Na visini od nekoliko stotina metara od jezera koji je okružen stijenama i izgleda poput jedne kapi u praznoj čaši, bečen kamen neće dotaknuti niti površinu vode jer sile koje dijeluju u tom začaranom krugu kamen privlače uz stijene. "Engleski arheolog Wilkinson, koji je svojedobno istraživao jezero, zabilježio je činjenicu da se domaće stanovništvo spušta u grotlo jezera kako bi posjeklo oskudno drveće za ogrijev. Bio je sav u čudu dok ih je gledao kako s drvećem na leđima izlaze iz jezera, dok se iza njih čulo kotrljanje kamenja. Drugi putopisci žalili su što Dante nije vidio jezero, jer bi ga zasigurno opisao u nekom pjevanju Pakla u “Božanstvenoj komediji”." (Slobodna Dalmacija, 30.03.2009.) Jezero, zasigurno, ne služi kao kupalište, ali ga je davne 1958. godine preplivala Tatjana Kosanović, te se njen pothvat danas smatra alpinizmom budući da se u jezero teško spustiti i uz najbolju planinarsku opremu.

Danas, jedanaest godina poslije, pojavile su se priče kako se priprema nova ekspedicija ,bolje opremljena ,ovoga puta i odlučna da dosegne samo dno jezera i da ljudsko oko po prvi put nakon nekoliko miljuna godina vidi što se krije ,kako legenda kaže , na mjestu gdje su se „propuntali“ Gavanovi dvori, a gdje se i danas iz dubine jezera u noćnim satima mogu čuti njegovi bolni jauci.

...tu u gluhoj, tamnoj noći

ako srca imaš proći,

uz vilinsku čut ćeš ciku,

vukodlaka strašnu riku.

Kosa ti se od stra ježi,

Bjež, čovječe, od tle, bježi...
(Josip Eugen Tomić)

- 11:04 - Komentari ( >) - Isprintaj - #

06.12.2009., nedjelja

Bez vina uzaludno se kuca na vrata umjetnosti...(Platon)

"A sad vinom rastjerajte brige", reče Horacije, slaveći užitak ispijanja kapljice koja bješe simbol života, a ostadoše ulje čistoće, ulje zanosa. Vino, simbol slave življenja, tako je osvojilo i gostionice, i poeziju, i filozofiju, rasulo je svoju mudrost posvuda kao kozmički prah. »Ah, vince ti gizdavo, milo ti si piti,/ tebe ti je pravo do neba slaviti!«,pjevao je je Marin Držić, opijen vinskim krajevima diljem naše kao arkadijom u kojoj raste talent, radost, življenje i glazba.

Za nas smrtnike vrh vinarske radinosti, zasigurno, će biti stotinjak kuna skupo vino finog crnjaka, možda iz kojeg Iločkog podruma ili iz doline Peljeških vinograda. Pravi, pritom čitaj i imućniji vinoljubci, sa smiješkom će nazdravljati našoj čaši Ždrjebčeve krvi, a pritom ispijati najskuplji, najcrnji, najgušći rumeni nektar kojega su opjevali pjesnici i oslikali umjetnici. Svaki takav vrhunski vinoznalac slaviti će Kaliforniju kao domovinu najukusnijih vina. Kalifornijska dolina Napa jedan je od najboljih regija za uzgajanje grožđa i proizvodnju vina u Sjedinjenim Državama. Napa se uspoređuje sa najboljim vinarskim krajevima Francuske. U stvari, nedavno je na jednom međunarodnom testiranju crnih vina, potvrdila svoju prednost nad francuskim vinima. Napa je poznata po blizu 200 vinarija iz kojih dolaze neki od najboljih chardonnay-a, caberneta, pinot noir-a, zinfandela i merlota. Osim toga, u zemlji sunaca nalazi se i naš najpoznatiji vinolog Miljenko Grgić sa svojom osebujnom vinskom reputacijom u SAD-u i šire. Ako mu zanemarimo što je svoje hrvatsko porijeklo imena proamerikanizirao u Mike Grgich, ovaj čovjek predstavlja kamen međaš u američkoj povijesti vinarstva, toliko velik da su ga novine u Kaliforniji nazvale “Kraljem chardonnaya”, čovjek koji toliko dobro pravi vina da je za Roberta Modavija napravio najbolji cabernet u Kaliforniji. Ali Grgić je prije svega glavni “krivac” za to što su kalifornijska vina krenula u veliki svjetski uzlet.

Druga je izuzetna Grgićeva priča potraga za podrijetlom najomiljenijeg američkog vina zinfandela. "Kad sam prvi dan došao u Kaliforniju i vidio zinfandel, gledam, a sve mi nešto poznato, pa se vrtim okolo: jesam li ja u Americi ili sam u Hrvatskoj? Odmah sam ja to vidio, ali o tome nisam mogao govoriti prije nego što sam postao veliko ime u vinarstvu. Tek poslije 20 godina, nakon pariškog kušanja, kad sam bio priznat, povezao sam se sa sveučilištem Davis i upozorio dr. Carole Meredith na to da bi zinfandel mogao biti iz Dalmacije. Ona je bila fascinirana, jer je u svim dotadašnjim knjigama pisalo da nitko ne zna podrijetlo zinfandela, a ja sam rekao da znam odakle je došao." (Miljeno Grgić, 23.06.2008, Slobodna Dalmacija) I stvarno, kada se Kalifornija i Amerika uzdizala najbolim svjetski priznati crnjakom, koji obavijen velom mističnosti nije mogao dokazati svoje podrijetlo, Grgić je stavio bubu u uho američkim vinarima o hrvatskom podrijetlu tog vina. Par godina je u suradnji s Agronomskim fakultetom u Zagrebu i dr. Meredith ispitivao genetsku pozadinu zinfandela uspoređujući ga s hrvatskim Plavcem, no razultati su bili negativni. I kada je cijeli svijet polako odmahivao rukom smatrajući da su Grgićeva istraživanja tek puko domoljublje, gospodin Miljenko je u Kaštel Novom našao trs zinfandela to jest Kaštelanske crljenike. "In vino veritas", povikao je vinolog jer pronaći porijeklo sorte za koju nitko ne zna i pritom ustanoviti da je domovina takve vrhunske sorte baš naša domovina...Nečuveno! Američki vinolozi su se pokrili po glavi, priznata im je čast da je Kalifornija dom najbolih vina, ali najbolji crnjak ipak je čast hrvatskih vinara. Nakon toga daljnja istraživanja misterija zinfandel ukazala su da tribidrag zapravo zinfandel, ima isti genotip kao crljenak, kao zinfandel, ali za tribidrag nije nađena živa loza grožđa ni u jednom vinogradu, već je nađen u knjizi Stjepana Bulića, preko Prirodoslovnog muzeja u Splitu, gdje postoji originalni herbarij listova te sorte koju je Bulić opisao u knjizi prije skoro 100 godina i već tada tvrdio da je to rijetka stara, vrlo kvalitetna sorta za prošeke, za kvalitetna vina, ali da nestaje iz Dalmacije. Danas vinska veza između Hrvatske i Kalifornije nastavlja se i jača, razmjenom iskustava, znanja i novih spoznaja, ali i klonskog materijala, na korist obiju zemalja. Vino je oduvijek bilo život i strast, božija poslastica i mudrost. Oko vina su se vodile rasprave, proricale budućnosti, nicale kulture; ono je bilo utjeha i zahtjevnim filozofima i bezbrižnim ispičuturama, a jedino je zaobišlo službene dvorane, pa je stoga Vesna Parun lijepo uzvratila: "Ako je u vinu istina, zašto u sudnicu ne unesemo bačvu?"