iva lekic

29.11.2009., nedjelja

Mistično ostrvo piva i legendi

Simpatičnost irskih navika i tradicija dobro je poznata Hrvatima koji s entuzijazmom prihvaćaju sve čari ovoga, uistinu, smaragdong otoka. Povijest Irske, njihovi pogledi na svijet i ta tako famozna "pivopija" posebno je bliska ovom našem veselom narodu. "Kruha i igara", rekao je jedan pametnjaković jako davno i dok su Irci to zdušno prihvatili u obliku "piva, viski i Riverdance", Hrvati su preveli na "piva, rakija i žice tamburice".

Ljepota ovog Zelenog blaga proteže se nedaleko od Velike Britanije,njezina najljućega susjeda. Iako je prije 11 000 godina Irska odvojena od Britanije nakon topljenja leda u vrijeme pleistoceana, stalne borbe od najezde Engleza stvorile su struje susjedske netrpeljivosti. Irska je globalno poznata po svojem zelenilu i dobrom uzgoju stoke, čemu, svakako, pogoduje oceanska klima; tako za vrijeme siječnja temperatura rijetko pada ispod ništice, a kolovoz računa tek 16 stupnjeva maksimalca, dovoljno da se simpatični Irci prošetaju u oskudnim odjevnim kombinacijama. Sličnost našem narodu leži i u činjenici da je Irska kršćanska zemlja koja je prihvatila svoju vjeru tek 3 stoljeća prije nas. Također postoje i velika strana ulaganja, stoga se ova zemlja koja je 2. izvoznik računalnog programa u Europi može zahvaliti svojim velikim postrojenjima za izradu elektroničkih materijala. Tako se u Dublinu nalazi pogon elektroničke tvrtke Nokia te informatičkog giganta Microsofta Billa Gatesa. Naravno, Hrvatska ipak šepa pred ovakve svjetske atrakcije. Irska je daleko razvijenija zemlja od nas u svim pogledima, prometno je jače povezanija te broji 41 zračnu luku, turistički nas nadmašuje za par milijuna posjeta godišnje, a nenadjačana je i u pismenom obliku. Naime, stara je irska mudrost da je Bog izmislio viski da Irci ne zavladaju svijetom,ali pored viskija zavladali su književnošću. Jedan od najpoznatijih irskih pisaca, svakako je, Oscar Wilde koji je pored svoje globalno priznate umjetnosti, javnosti poznat i po činjenici da je ležao u zatvoru dvije godine zbog izgubljene parnice u kojoj je tužio oca svoga ljubavnika. Iako je bio suprug i otac dvojice sinova, ljubav je pronašao u drugom spolu. Uz Wildea, veliku čast u Irskoj prozi zauzeo je i James Joyce, kojem se u čast danas slavi tako zvani Bloomsday. Joycovim fanovi duž Irske 16. lipnja svake godine, obilaze poznata šetališta i stare kavane po kojima je James obitavao, te javnim čitanjem odaju priznanje najpoznatijem Joycovom djelu Uliksu. Ipak najpoznatiji praznik je onaj 17. ožujka kada se slavi život državnog zaštitnika i mezimca Sv. Patrika. Životna priča ovog i Hrvatskoj poznatog i priznatog irskog sveca započinje krajem četvrtog stoljeća kada se u Britaniji rodio dječak po imenu Maewyn Succat. Njegova života priča i više je nego zanimljiva. Sa šest godina ukrali su ga gusari koji su ga u Irsku prodali u roblje, te mu uskratili djetinjstvo. Maewyn postaje pastir, a njegova religioznost biva sve veća. Nakon šest godina napornog rada kao rob pobjegao je na južnu obalu u Gaul gdje se zaredio kao Patrik, danas poznatiji kao Sveti Patrik. Njegova misija bila je preobraćenje Irskih pogana u kršćane. Nakon niza i niza uhićenja, Patrik svaki put uspješno bježi iz zarobljeništva, a tijekom svog putovanja kroz Irsku utemeljuje samostane, crkve i škole kako bi Irce preobratio u kršćane. Umire 17.ožujka 461., a dan njegove smrti do danas je ostao zabilježen kao Dan Svetog Patricka. Naravno kako i u Irskoj tako i kod nas taj se praznik slavi ispijanje irskih piva od kojih su najpoznatije: Guinness, Harp i Kilkeny. Sami Irci znaju reći da se ne mjeri sve na vagi, zato ne začuđuje pojava "pinta", to jest kada se u kafiću naruči piva dobije se u mjeri pinte što je po našim mjerilima 5 malih piva. Uz pivu snažni, pomalo debeljuškasti, ali svakako šarmirajuće prgavi Irci vole potegnuti i za ljućom čašicom njihove omiljene radosti. Stoga je i svjetski cijenjen njihov viski ili kako ga oni još nazivaju "voda života", te se smatra da je Irska majka prvog viskija od davne 1405. godine. Njihovi viskiji koji su i u Hrvatskoj rado konzumirani piju se u tako zvanim balon čašama, često zagrijavani pod vrućom parom, što daje onaj fin, vruć "šmek" tom piću. Irska nije samo pozata po strašću za pićem, već i po svojoj tradicionalnoj folk muzici, tako su poznati The Dublinersi, Wolfe tonesi i drugi bili izvor inspiracije za hrvatsku inačicu irske glazbe, svakako, najpoznatiji su Riječki Irci Belfast food. Njihova obrada "Dirty old town" u obliku "Šporki stari grad" danas je poznata himna hrvatskim kopijama irskih pubova.
Najpoznatija irska poslovica glasi: "Često u seljačkoj kolibi nađemo ono što ne možemo naći u kraljevskoj palači" i definitivno ukazuje na omiljeno okupljalište Iraca, pubove. U Zagrebu u zapadnom djelu grada, također, možemo naći na hrvatsku verziju irskog puba tako zvani Belfast North. Taj svakako unikatan primjer irske zabave smijestio se u srcu Rudeša i dobro je poznat i cijenjen kod zapadnjaka metropole.

Rudšani u imitiranju irskog ispijanja Guinnesa

Oko stotinjak kvadratnih metara zeleno-naranđasto prostranstvo, obloženo slikama staroga Belfasta i uspomenama s putovanja u Irsku nudi otočni oblik zabave uz autohtonu irsku pivu i viski, naravno uz potporu domaćih rakija.

Nerijetki su glazbeni vikendi, s gostima poput Tri Fira koji znaju upotpuniti taj irski doživljaj. Iako dobra inačica irskog puba, domaća publika i gosti koji su također ljubitelji irskih navika, ne odoljevaju hrvatskim porivima, stoga se priušti i kap domaćeg vina, te se koja tamburaška pjesma izmakne. Put do ovog hrvatsko-irskog iskustva neće pokazivati poznati irski prometni znak za smanjenje brzine da se ne pregazi patuljak, ali će se iza ovih zelenih vrata kriti najseksi irski šapat uz riječi: Ceád Míle Fáilte !

- 11:05 - Komentari ( >) - Isprintaj - #

19.11.2009., četvrtak

Anđelizam

Ovaj post je posvećen svoj autističnoj djeci, njihovim roditeljima, skrbnicima i prijateljima, te Centru za autizam u Dubravi....jer vi ste naši anđeli!

Pojam autizam laici nerijetko koriste kako bi opisali osobu slijepu za društvena zbivanja.I doista, autizam se smatra vidom razumske sljepoće, a djeca s autizmom opisuju se kao djeca koja žive pod staklenim zvonom, simbolom njihove otuđenosti od socijalne okoline. Nerijetko se ističe njihova genijalnost u pamćenju i baratanju brojkama i podacima, prostornoj orijentaciji, glazbi i likovnom izrazu, ali zbog problema u ponašanju drži ih se za društvo teško prihvatljivim osobama. Ni roditelji nisu pošteđeni nerazumijevanja, od nepravedna etiketiranja da su elitisti koji ne žele da im dijete dobije dijagnozu mentalne retardacije i psihoze, pa sve do sumnje u njihov odnos prema djetetu, premda je teorija o "hladnoj majci" kao povodu za pojavu autizma prije nekoliko desetljeća znanstveno opovrgnuta. Te su predrasude i zablude prije svega rezultat neznanja.
Dijagnoze iz autističnog spektra mnogi smatraju i ubrajaju među najteže. Nedostatak ili neadekvatan razvoj govora, socijalne interakcije i komunikacije su neka od obilježja koja govore tome u prilog. Ono što posebno otežava rješavanje zagonetke autizma jest činjenica da usprkos brojnim istraživanjima uzrok autizma do danas nije poznat. Stoga je i sama terapija otežana ili je gotovo i nema (osim defektološkog tretmana – što je na neki način samo «krpanje zakrpa»). Danas se pretpostavlja da su mogući uzroci multifaktorijalni (genetski, neurološki, metabolički, toksikološki, gastroenterološki i dr.). Iako se uzrok ne zna, zna se da je broj osoba iz autističnog spektra danas u izrazitom porastu. U posljednjih 20-tak godina u svijetu je registriran deseterostruki porast prevalencije ove dijagnoze. U Hrvatskoj ne postoje epidemiološke studije o učestalosti autizma, no pojedinačna izvješća sa stručnih skupova i iskustva liječnika koji se sve češće susreću s ovom dijagnozom, pokazuju da je i u državi prisutan sve veći broj ove djece. Pred ovim problemom na nacionalnoj razini, ne samo u zdravstvu, već i u edukaciji i drugim područjima nismo dovoljno spremni niti zadovoljavajuće organizirani.
Sama činjenica da je riječ o nepoznatoj etiologiji otežava promišljanja i spoznaje: što i kako činiti i u kojem pravcu djelovati da bi se pomoglo toj djeci da ostvare što kvalitetniji i ispunjeniji život?
Svakako, potreba za osiguranjem prava ove djece na primjeren i poticajan razvoj, jest stvaranje uvjeta za njihovu integraciju u zajednicu (posebice u sustava obrazovanja i zdravstva), a ne njihovo isključivanje ili getoiziranje (jer za njih danas ne postoje primjereni uvjeti i oblici obrazovanja). Stvaranje ovakvih uvjeta za provođenje suštinske integracije, jest ne samo indikator senzibilizacije društva za prihvaćanje različitosti, već i potvrda humanog karaktera zajednice i modela demokratičnosti koja stvara mogućnosti za ostvarenje prava na primjeren i poticajni razvoj djece s dijagnozama iz autističnog spektra.A to je conditio sine qua non egzistencije i prava ove djece na razvoj i dostojan život, a ujedno i obaveza i odgovornost svih nadležnih za unapređenje kvalitete života ove djece.

Pisac autist Sellim Birger u svojoj knjizi «Ne želim više biti zarobljen u sebi» posebno zorno dočarava bogato duhovno stanje ovakvih ljudi. On je vjerojatno jedini autista na svijetu koji nije «izašao» iz autizma, no uspostavio je komunikaciju s ovim svijetom – putem računala. Uz metodu podrške naučio se služiti računalom i tada je počeo pisati. Način na koji komentira neke povijesne događaje i detalje dokazuje njegovo autentično razmišljanje. Mnogi detalji iz njegova «pisanja» svjedoče da se radi o iznimno inteligentnom i duhovno bogatom biću. Čovjeku koji silno želi komunicirati i družiti se s drugim ljudima, ali to ne može – ne zna «kako»? Kako izgovoriti svoju misao? Svoj čudesan i istančan emotivni svijet, Birger pretače u stihove neobične i bizarne ljepote. «Ja pjevam za moje nijeme sestre i moju nijemu braću...Čavli u rašljastim granama su njihovi instrumenti...». On je i danas nesposoban govoriti i socijalno se ponašati.

Stav je da je potrebna intergracija djece sa poteškoćama u razvoju u redovne škole jer uz puno bolje rezultate k tome je i jeftinije za državu. Školovanje djeteta u specijalnoj školi košta puno više od školovanja u redovnoj školi (čak i uza sve dodatne troškove koje redovna škola mora poduzeti da bi takvo dijete dobilo individualnu pažnju). Tako na primjer škola u Švedskoj je organizirana da se mora prilagoditi učeniku, učitelji se moraju educirati da bi na najbolji način mogli pomoći, a dijete ima asistenta koji mu pomaže pri svakodnevnim zadacima i u kontaktima s ostalim učenicima. U Japanu uspijevaju educirati takvu djecu do fakultetske diplome, uz napomenu da je osoba s dijagnozom iz autističnog spektra (ali je diplomirao matematiku, kompjutore, DIF, likovnu ili glazbenu umjetnost ili sl. ). Naravno, u RH najčešće to nije pitanje novca i materijalnih nemogućnosti kako se već pravda postojeće stanje nego inertnosti, komocije i nespremnosti na promjene za koje je potreban dodatni napor bez obzira što je riječ ne samo o kvaliteti života, već i o mogućnosti na život uopće. Jer, za ovu djecu KOMUNICIRATI I EDUCIRATI SE (u integraciji) ZNAČI ŽIVJETI.

Jedna istinita ljuska priča roditelja autističnog dijeteta:
( iz Dnevnika Kišne djevojčice /http://kisnadjevojcica.bloger.hr/post/jedna-zivotna-prica-/1167437.aspx/ od 5. siječnja 2009. godine)

" Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je
Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet.

Siniša je upitao oca:

"Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša
igra u njihovoj ekipi,

ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu
dozvole da zaigra,
i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i
samopouzdanja,
uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.

Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne
očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.

Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:
"Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog
poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga
postaviti na poziciju lijevog beka."

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom
obukao dres svog tima.

Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće
topline u grudima.
Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca
koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je
još uvijek gubila sa dva gola razlike.
Siniša je pokrivao lijevu stranu terena.

Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom
raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu;
razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je
samo sa 4 : 3 !

Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno
izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.

I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko
će ga izvesti.

Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu
!?
Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni
mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.
Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je,
shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog
jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu,
odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je
polako krenula ka suprotnoj stativi.

Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila
spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.

Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:

"Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči,
trči, i pukni je u mrežu !!!"

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva,
stići do nje prije nego je završila u gol-autu.

Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da
vidi što će dalje.

Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol !!!"
Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u
nekom deliriju, nekako umirio loptu,
zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!

Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:

'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'
Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga,
ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

"Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni
otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, ".... dječaci obiju ekipa donijeli su
komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."

Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta.
Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj,
da je zbog toga njegov otac bio presretan
i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga
i plačući od sreće! "

- 23:12 - Komentari ( >) - Isprintaj - #

10.11.2009., utorak

Nepotpuno znanje je opasnije od nezanja...

Nekoć davno, institucije poput Crkve imale su funkciju rasparčavanja informacija narodu. Iako je takvo djelovanje bilo od velike važnosti s obzirom na jedan izvor informiranja, svijest nije bila zadovoljena, tek volja, vlast duhovnih poglavara. Pojava tiska osudila je neselektivnost Crkve i postavila kamen temeljac u izgradnji suvremenog novinarstva. Prvi pisci pamfleta, enciklopedisti i novinari dokazali su da više informacija znači i veću slobodu, kako za pojedinca, tako i za društvo. Stoga je suvremeni novinar osuđen da ne bude njuškalo, već istraživač, znalac u domeni činjeničnog i istinitog stanja. Nažalost, Hrvatska se još spotiče o taj kamen temeljac.
Kada je u Business.hr osvanuo tekst pod naslovom: " Za neprovjereno cjepivo 330 milijuna kuna", autorice Nataše Škaričić hrvatska javnost je zanjemila. Iako je novinarka hvaljena poznavateljica prilika u hrvatskom zdravstvu, posrnula je pod teretom vlastitog neznanja i udarila nisko ispod pojasa šireći pandemiju panike. Naime, aktualan tekst osudio je proces nabavke cjepiva od strane zdravstvenih institucija stvarajući sliku pokusnog eksperimentiranja nad stanovništvom.Činjenica je da je riječ o novoj gripi čijeg cjepiva nema u Hravatskoj (tek je nedavno stiglo na tržište zapadnih zemalja) i čije ispitivanje što predkliničko, što kliničko zahtjeva višemjesečno istraživanje. Stoga zanemarujući uobičajnu praksu neregistriranosti kod hitne nabavke cjepiva, novinarka amaterski ustraje: "Imunološki zavod d.d. u Zagrebu potpisao je prije deset dana predugovor sa švicarskom farmaceutskom tvrtkom Novartis o nabavi 4,5 milijuna doza klinički neprovijerenog i neregistriranog cjepiva protiv pandemijskog soja gripe (tzv. svinjska gripa) po cijeni od 330 milijuna kuna, potpisavši da prihvaća rizik od nedjelotvornosti lijeka i njegovim nuspojavama umjesto Novartisa."(Business.hr, 25.9.2009.)

Nedugo iza tiskane objave slijedi gostovanje u emisiji Otvoreno na temu "Afera u Imunološkom zavodu". Tema emisije je bio aktualni otkaz tzv. žviždača dr. Sladoljeva nakon davanja intervjua istoimenoj novinarki i nanošenja poslovne štete zdravstvenoj instituciji. Gosti emisije su vodili polemiku o nepravilnom radu Nadzornog odbora Imunološkog zavoda i raznih malverzacija po pitanju manipulacije donošenja odluka. Nerazumijući temu Nataša Škaričić uporno vodi krivi tok razgovora, pritom redajući neispravne argumente o lošem poslovanju u zdravstvenom sustavu. "Da li smije ovakva država prihvatiti ovakvo ponuđeno i ovakvo prodano cjepivo?", pita novinarka i počinje kopati vlastitu rupu. Stvarajući privid provijerenog novinarskog rada, Škaričićka ne posustaje u deinformiranju javnosti ukazujući na moguće nuspojave prilikom korištenja cjepiva na koje proizvođač ne odgovara. Cjelokupnim gostovanjem svojim poluznanjem snažno tiranizira, ne posustajući ni pod objašnjenjima zdravstvenih stručnjaka po pitanju navedenih argumenata. Unatoč tituli Biča Božijega informativnog programa, urednica Hloverka Novak Srzić vrlo pristrano vodi emisiju te napokon u službi kolegijalnosti daje zadnju riječ novinarki koja kao krajni efekt završava premisom: "Potpisali su pravni akt u kojem se Novoartis odriče odgovornost za bilo kakvu štetu."

Dobro je poznato da svako cjepivo, antibiotik ili lijek koji se dobije na recept ili bez može prouzrokovati određene nuspojave u vrlo rijetkim slučajevima. Tako i najobičniji Andol čija je kupnja moguća i bez recepta može prouzročiti određene kontraefekte poput: depresije, bola u trbuhu, mučnine itd. za koje izdavač ne odgovara.

Stoga nije slučajna ona poslovica: "Čovjek ima dva uha i jedna usta- da bi govorio upola manje nego što sluša" jer nepotpuno znanje je opasnije od neznanja. Uistinu, gravitura kamena temeljaca moderne novinarske struke.

- 11:50 - Komentari ( >) - Isprintaj - #

02.11.2009., ponedjeljak

Krpa-Zakrpa-Europa

"Koliko potrošenih priča, pune ulice papira pokidanih istina. Snovima trošili smo ceste i ma da se ne smije u sebi dugo šutjeli...", pjeva tako Laufer u pjesmi o snu, dok naša premijerka popularnog naziva Jaca Harač obećava neki drugi europski san. Toliko željena demokratska, socijalna i pravna država ponovo dršće pred regulama Europskog suda, moleći za milost: "Pustite nas u Europu". Ali kako?
1990. godina donosi nam naš toliko iščekivani Božićni Ustav koji definira novonastalu Republiku kao „nedjeljivu demokratsku i socijalnu državu“, obećavajući člankom 3. „slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost ...,vladavinu prava ...“. Tisućljetna borba za stvaranje samostalne države koja će ležati na temeljima pravnog poretka ruši se kao kula od karata. Učestalost pojava donošenje zakona za „kratke staze“ poput zakona o pušenju, umjetnoj oplodnji i slično, nije ništa drugo nego pokazatelj brzopletosti, nestručnosti i one stare parole „nek´ se vidi da se radi“ naših političara.
Tako 12. srpnja 1996. godine po prvi put stupa na snagu Ovršni zakon Republike Hrvatske.
Tim je zakonom uređen proces pokretanja postupaka po kojem sudovi prisilno ostvaruju tražbinu (davanje ili trpljenje) prema ovršeniku na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava.
Laički rečeno Ovršni zakon omogućava prisilnu naplatu duga na temelju vjerodostojnih isprava (računa za razne usluge) ili ovršnih isprava (ugovora, sudskih presuda i sl.). Do 2009. godine zabilježeno je 6 izmjena Ovršnog zakona, tako da je taj zakon jedan od najčešće izmjenjivanih zakona u Hrvatskoj. Te učestale izmjene ukazuju na potrebe promjene zakonskih regula koji sukladno problemima u praksi donose adekvatna rješenja za postojeće poteškoće, dok s druge strane nameće se ona negativna premisa koja tvrdi da bi svaka izmjena bila nepotrebna da se od samoga početka uvažila pravna struka. Kao jedna od najvažnijih promjena ovoga zakona, zasigurno je rasterećenje sudova ovršnim procesima i prenošenje ovlasti na javnobilježničku djelatnost kao potencijalnog opunomoćenika za postupke prisilne naplate duga.
Izmjene zakona nisu shrvale prave nedostatke ovršnog postupka, tako sam postupak postaje sukob na Maratonskom polju između ovrhovoditelja (tijela koji pokreće ovršni proces) i sudova čije odluke o rješenjima prelaze granice službenih rokova, stoga nije rijetkost da se za rješenje o ovrsi čeka i više od određenih 30 službenih dana. No, bez zavaravanja i sam ovrhovoditelj voli podleći čekanju, i to po par godina, pa da vam onda slatko naplati visoku kamatu. No, što se dešava kada se ovrha jednostavno ne može provesti? Situacija u kojoj se ovršenika tereti za visoku svotu novaca, a zatim je taj dug jednostavno nemoguće naplatiti. Dugovatelj ne posjeduje ništa, nikakvu nekretninu, nikakvu pokretninu, samo prazan tekući račun. Zanemarimo činjenicu da ovršenikov otac posjeduje pokretninu vrijednu nekoliko stotina tisuća eura, majka vlasnik par unosnih nekretnina u državi i inozemstvu, a transfer novaca izvršen između dugovatelja i njegovog bliskog prijatelja samo par tjedana prije pokretanja ovršnog procesa. Koga teretiti u toj situaciji? Majku, oca, prijatelja? Možda samo supružnika i to na pokretnini. U talijanskom Ovršnom zakonu , u ovom slučaju, teretili bi se svi oni s kojima je ovršenik imao doticaj nedugo prije pokretanja naplate duga; i roditelji, i prijatelji i supružnik na pokretnini i nekretnini. Italija je to naučila na primjeru mafijaških malverzacija i ostalog krim miljea. Kada će Hrvatska naučiti na primjeru vlastitih korupcija i vlastitoga kriminala kojeg je puna?
Stoga, nemojmo uzaludno snivati snove o Europskoj obitelji sve dok se premijerka ne ostavi priče o vrućoj krumpiruši i ne primi krpanja rupa, pa ćemo par pristojno odjeveno pred Europu.

stari zakon