Marketing
Krpa-Zakrpa-Europa
"Koliko potrošenih priča, pune ulice papira pokidanih istina. Snovima trošili smo ceste i ma da se ne smije u sebi dugo šutjeli...", pjeva tako Laufer u pjesmi o snu, dok naša premijerka popularnog naziva Jaca Harač obećava neki drugi europski san. Toliko željena demokratska, socijalna i pravna država ponovo dršće pred regulama Europskog suda, moleći za milost: "Pustite nas u Europu". Ali kako?
1990. godina donosi nam naš toliko iščekivani Božićni Ustav koji definira novonastalu Republiku kao „nedjeljivu demokratsku i socijalnu državu“, obećavajući člankom 3. „slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost ...,vladavinu prava ...“. Tisućljetna borba za stvaranje samostalne države koja će ležati na temeljima pravnog poretka ruši se kao kula od karata. Učestalost pojava donošenje zakona za „kratke staze“ poput zakona o pušenju, umjetnoj oplodnji i slično, nije ništa drugo nego pokazatelj brzopletosti, nestručnosti i one stare parole „nek´ se vidi da se radi“ naših političara.
Tako 12. srpnja 1996. godine po prvi put stupa na snagu Ovršni zakon Republike Hrvatske.
Tim je zakonom uređen proces pokretanja postupaka po kojem sudovi prisilno ostvaruju tražbinu (davanje ili trpljenje) prema ovršeniku na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava.
Laički rečeno Ovršni zakon omogućava prisilnu naplatu duga na temelju vjerodostojnih isprava (računa za razne usluge) ili ovršnih isprava (ugovora, sudskih presuda i sl.). Do 2009. godine zabilježeno je 6 izmjena Ovršnog zakona, tako da je taj zakon jedan od najčešće izmjenjivanih zakona u Hrvatskoj. Te učestale izmjene ukazuju na potrebe promjene zakonskih regula koji sukladno problemima u praksi donose adekvatna rješenja za postojeće poteškoće, dok s druge strane nameće se ona negativna premisa koja tvrdi da bi svaka izmjena bila nepotrebna da se od samoga početka uvažila pravna struka. Kao jedna od najvažnijih promjena ovoga zakona, zasigurno je rasterećenje sudova ovršnim procesima i prenošenje ovlasti na javnobilježničku djelatnost kao potencijalnog opunomoćenika za postupke prisilne naplate duga.
Izmjene zakona nisu shrvale prave nedostatke ovršnog postupka, tako sam postupak postaje sukob na Maratonskom polju između ovrhovoditelja (tijela koji pokreće ovršni proces) i sudova čije odluke o rješenjima prelaze granice službenih rokova, stoga nije rijetkost da se za rješenje o ovrsi čeka i više od određenih 30 službenih dana. No, bez zavaravanja i sam ovrhovoditelj voli podleći čekanju, i to po par godina, pa da vam onda slatko naplati visoku kamatu. No, što se dešava kada se ovrha jednostavno ne može provesti? Situacija u kojoj se ovršenika tereti za visoku svotu novaca, a zatim je taj dug jednostavno nemoguće naplatiti. Dugovatelj ne posjeduje ništa, nikakvu nekretninu, nikakvu pokretninu, samo prazan tekući račun. Zanemarimo činjenicu da ovršenikov otac posjeduje pokretninu vrijednu nekoliko stotina tisuća eura, majka vlasnik par unosnih nekretnina u državi i inozemstvu, a transfer novaca izvršen između dugovatelja i njegovog bliskog prijatelja samo par tjedana prije pokretanja ovršnog procesa. Koga teretiti u toj situaciji? Majku, oca, prijatelja? Možda samo supružnika i to na pokretnini. U talijanskom Ovršnom zakonu , u ovom slučaju, teretili bi se svi oni s kojima je ovršenik imao doticaj nedugo prije pokretanja naplate duga; i roditelji, i prijatelji i supružnik na pokretnini i nekretnini. Italija je to naučila na primjeru mafijaških malverzacija i ostalog krim miljea. Kada će Hrvatska naučiti na primjeru vlastitih korupcija i vlastitoga kriminala kojeg je puna?
Stoga, nemojmo uzaludno snivati snove o Europskoj obitelji sve dok se premijerka ne ostavi priče o vrućoj krumpiruši i ne primi krpanja rupa, pa ćemo par pristojno odjeveno pred Europu.
stari zakon
novi zakon
zakoni
diplomirana pravnica Paula Kiš govori o nedostatku ovršnog zakona