listopadmo drveće kao listopadni ljudi s istim računicama sišu vimena sunca
s istim korovnim nadama
u kopitama
na bezglavim stazama
zapišavaju nesnalažljive grmove

bez ptičjeg pjeva sunce harači
zapovjedno
nemilosrdno

sasušene bukare u rukama listopadnih
koraka

RATARU

Da nije tvoje motike i pluga,
obraza čistog ne bi njiva bila.
ne bi ni tice stizale iz luga,
oblaci nit' bi zavoljeli krila.

Dubok si dao pečat čovječanstva
iz doba šuma i špilja bez kata,
do ovog trena antidjevičanstva,
života masti i oštroga lakta.

Iako znalac o zemljinom tkivu,
i dlanom pojiš i kralje i care,
nikad ti sile nisu dale rivu,
za odmor ruku. Baš nikakve dare!

Ruglom te čine silni koje hraniš.
Ti kopaš, siješ, piće sunca braniš.

Zbirka 90 soneta: "SONETI LJuBAVI,
BUNTA I NADE"
Split, 2023.

nije mi teško
što sam
sam

teško mi je
što sam
sam
kad nisam
sam

NEPOPRAVLJIVOST

i kad je korizme
i kad nije korizme
zloća je zloća

zloća nije stara izderana cipela
koju ćeš odnit postolaru
na popravak

ŽELJA

Nikada na zelenu granu.

Ni na zelenu ni na suhu.

Da mi je biti majmun.

Andrea Černivec, HT

border="0">

how to measure my screen size

Croativ.net

MOJ HRVATSKI

zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom

volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve

Pajo Kanižaj

Mirko Vidović, pjesnik i akademik

VUKOVARSKI REDENIK

I. TROBOJ JASTREBOVA

Jastreb se u nebo vinu – strjelovito
Ponad surih razvalina Vukovara: s vriskom
Sunu u smugline
Razderanog u olujnim oblacima
Mračnog neba panonskoga, kao da će
Munje opet početi u štropotima
I bjesniti
Nad šarenim krovovima, vatrometa čeličnoga.
Gleda s vrha Vodotornja
Grudobran od redenika
Razmrskanih oklopnjača, tenkova i zrakoplova
Ko proteze generala Mirkovića.
Mali Jastreb
Niz ravnice zemlje svoje Jastreb gleda
I ugleda
Kako jastreb perosmjerno
Uzleti u sumaglici smrdozraka barutnoga:
zaokruži on pogledom, sve do vode
od olova dunavskoga.
Ptica leti prema nebu
i pokaza crnu točku: kako raste, kako šiba
mlazom strijele odapete.
Pa povika Jastreb s tornja: Topove mi
Naperite, momci, gle supovi i kosovi
Vraćaju se!
I u nebu – ko orgulje stare crkve razrušene
Bojne cijevi k nebu strše –
Boga mole, vraga tuku – prate migom na nišanu
Crnu Pticu lažljivicu , varalicu, smrtilicu –
Primiče se i s visina ‘Jastreb sunu’
Prema gnijezdu poharanom
Na Dunavu:
Sitna ptica, jastreb mali, u hipu se k tornju
vrati. S tornja Jastreb zapovijedi:
Spremni?! – Pali!
I rafali strelimice posunuše prema nebu,
Mlaz vatreni prolomi se i – eno ga –
‘Jastreb’ pada u vatrenoj kugli dima,
sve se više, u vrtlogu
spušta k zemlji – Za šumarkom grunu gromom
Usred polja kukuruza
Kukavna mu bila majka – eksplodira
Smradnim dimom. I nad Gradom nasta tajac.
Momci dolje, sa bitnice pogledaše
Gore k tornju
S njega Jastreb salutira. I s ramena
Jastrebova mali jastreb podiže se
Pa veselo razvi krila
Ponad grada srušenoga. I Siniša
Požuri se objaviti
Svom narodu hrvatskome
Kako Jastreb zgrabi miša. Za njim djeca
Vukovarska
Pogledaše i rekoše:
Kad u nebu ptica leti prostim zrakom,
Tada dušman blato grize, grabi šakom,
Dok mu lažna ptica smrti
Kljuje jetra, peče lice smrtnim sramom.

II.VUČEDOLSKA GOLUBICA

I dok bombe ponad zemlje krše
Kuće i zakone – ispod zemlje u skloništu

Dok se Vesna,
Ta boginja dobre duše,
Koja vraća dah i nadu ranjenima,
O bolnima kao dobra sestra brine –
Meštar Ivo školskoj djeci
Na Radio-Vukovaru objašnjava:
Ne bojte se golubići, sve dobro je
Ovdje niklo i na svako zlo naviklo
Na tlu zemlje plemenite, i zemlja je
svako dobro sačuvala i u grobu i sjemenu
propast ne će pleme naše svekoliko.
Baš na ovoj plodnoj njivi, uz široku
Dunaj rijeku pedeset su već stoljeća
Naši stari zemlju svoju
Njegovali –
na zemlji su blago svoje podizali, od zemlje
su divne zdjele obrćali
i kumire svoje od nje rukotvorom ukrašali:
po svom liku i po duši plemenitoj
stvarat znalči, sve šarama okitili
i plitice opcrtali: pleterima, spiralama,
kvadratima i kosama djevojačkim
u crtama mudrost žreci sračunali.
Od sveg svoga rukotvora i od zemlje
I u zemlji sačuvanoj
Pokraj plodnog Vučedola
Najljepša je, najdraža nam, duši našoj
Najsličnija vučedolska golubica
Sestra mila od jastreba vukovarskog – slika duše
naših starih, slika nas i djece naše,
puna Duha.
Odavdje su, golubići, na sve strane
Odletjeli, i od mora pa do mora
Jatimice
Svu Europu napučili. Ovdje stoji, mili moji,
Kolijevka roda našeg. Na ovu smo zemlju stali
I na njoj smo tisućama pramaljeća
Sebe u nju posijali
I stasali
Do lovora Nobelova
Kao zrnje od pšenice što se k zemlji opet vraća
I ponovno, sjajem sunca odaziva
Žito rodno, pleme snažno
Koje ni sve grabljivice što sa divljih
Stepa stižu: strvinari i supovi
Nikad ne će pozobati dokle živi zemlja ova
Goluba i Jastrebova!

III:SNAGA DUHA ISTINOGA

Na pitomoj ovoj ravni, ponad moćne
Dunaj-vode
Kolijevka je našeg roda,
keltskoga i europskoga – odavdje su
sa stadima, sa kolima punim žita
i s gajdama. Sa šarenim rubačama
pošli oni, plemeniti, tragom sunca, sve do voda
oceanskih, daleko od strvinara, umnažati svaka dobra.
Jer uljudba nije sila – moć je ona
Život duha životvornog,
Što divljaci ne poznaju, nit priznaju,
Pa ga krše pak ga ruše,
U nemoći da ga shvate. A tko
Dugu srušit može sedmobojnu, tko okaljat
Zrake sunca presvijetloga? Jer, kultura,
O, suludi burazeri, nije divljak sa krvavim
Očnjacima, niti su to mrtva blaga: sjajne kopče,
Niti lonci, Ni zidine ozidane, obzidane, uzidane
Neizdane
Kultura je
Snaga Duha što od blata život stvara
Čistiji od čistog zlata, snaga duše mog naroda
Što raste na obalama tihe vode, pa od zemlje
Blato smijesi, a od blata dvore svoje.
I vrčeve.
I plitice. Svoje lare i penate. Djevojačke
ogrlice. Sve ukrasi, sve uljepša
Ništa sruši. Sve proljudi.
Kultura je snaga duha, sestra uma i kći
plodna Svetog Duha. Ona stvara
mir u duši, mir u domu, mir u svijetu
Kao blagi pogled Majke
I kraljice svetog Mira: po njoj voda
mirno teče, šumor šumi, ptice poju. Po njoj
svaka travka raste u svom busu.
Kultura je harmonije ljudske duše
U svetome redu stvari
U kojem su i vukovi pitomiji
Od barbara suludoga
Koji ruši sve što vidi. Ne znajući
ni sam zašto
sve to tako mora biti.
U glavama tih divljaka ima samo
Crni ponor, bez očiju, s dvije kosti
Na mješini oderanoj ispod koje
Kao pošast, kao Kuga
Suklja mržnja, vatra pakla
I razara rukotvore čovjekove
I u ništa sve pretvara.
Kultura je dar nebeski
Raj u duši. To je stvarna i po nikom osvojiva
Prava kuća, pravog duha čovjekova
Domovina Goluba i Jastrebova.

IV.PRAĆKA DAVIDOVA

Narod – to je čudo Božje, kad izraste
Kao stablo kad u njemu što postane
Sve ostane
Uvijek živo , do u vječnost –
Božje zrno, kada klica od drveta čovjekova
sve u sebi brižno čuva
I sva dobra u se prima, pa i kad ga izobiljem
Drugom preda, još toliko
U sebi ga uvijek ima.
Narod nije ni roj pčela, a ni osa,
Pa ni mravi – to je zemlja
Što proklije, bujno raste pa procvjeta
Zajednicom srodnih duša
U općinstvu Božjeg puka.
Kao rijeka, narod teče, uvijek čisto -
Od izvora pa do ušća. Kao svjetlost,
On u sebi nebo ima i kad je u mrkloj tamo
I u njemu: ni u noći, ni oluju, ni skloništu
Od divljaka: ni u smrti kad je tama
Robijaška, on nikada nije sam
Kao Hram –
On je uvijek prepun Boga. Duh naroda to je
Svjetlost što se brati sa zvijezdama.
To je stablo moćnog hrasta vukovarskog
Sa korijenom od iskona. U svom duhu,
Svojim tijelom
Nadkorjenjen. Kao stablo
on se prosu prostorima. Preko brda i dolova
da na kraju svoje grane, najpernije
najjužnije, licem k suncu, u plaveti
južnog neba
nad pučinom sinjeg mora
ko ružmarin, kao mirta u raskoši
svog cvijeta magnolija – Dubrovnika.
Oko njega oblijeću stršljenovi
Gaču kobni gavranovi. Uvijek suncu osta vjerno
Naše stablo domovinsko. Kao orah
Tvrde Bosne
I plod njegov mozak ima. Domovinsko
Naše stablo
Kad oluja razbjesni se sa sibirskim košavama
Biva lukom i tetivom, biva praćka Davodova
S uporištem
I vezištem Vukovara – Dubrovbnika
S kojeg šaka Istro-lička
Strijelu Save
Zapoteže
I med roge crnog vraga
Sa lubanjom od vampira što mu poje ‘božepravdu’
Pravio cilja
I kaže mu: sikter, skote! Zar ne vidiš
Da sad Jastreb čuva gnijezdo
Vučedolske golubice!?

V.KRIST U KUKURUZIŠTU

Je li se to povraćenik iz mrklina
Mrzlog Pakla sibirskoga pojavio
Pod mješinom astraganskom Tolbuhina –
Krvožedni Kurjak skitsk,i s noževima
U Borovo, da posječe, usred tora
Blage te pastire mira. Da se sveti
Zbog veljače prošlog sraza
poraznoga?
Il je Klukas snažnih šaka
U Jastrebu
Opet doš’o
Da divljake davitelje preko mosta dunavskoga
Nazad vrati u divljinu – bosonoge
I stuče im munjevito oklopnjače – na stotine
Smrt je crna prikrala se i s kokardi
Izmigala, s borovskoga grba pa je
Pokupila oštre kose i kosire
Pak sasjekla zaštitnike ljudskog Mira –
Plavu mladost što dođe sa školskih klupa-
Leže
Oni zaklani u zlatnom klasju
Pšeničnome
Na domaku Vuka-Varde
I očima iskopanim u plavonme oku neba
Oni vide
Golubicu vučedolsku svu bijelu
Kako pije svježu rosu
Iz plitice lijepih šara
Ko da vide
Kao diva ponositog
Svetog Vlaha što na dlanu moćne ruke
Drži tvrđu Dubrovnika, a nad njime
Ko da bdiju dva andjela
S grba grada osiječkoga – čista, bijela
Na krvavoj pozadini svetog Grba Hrvatskoga.
Vide oni sirotinju iz Iloka, Tovarnika,
sa Sarvaša, iz Ćelija, Vinkovaca, Nuštra, Dalja
– odasvuda -
Narod bježi niz redove beskonačne
Slavonskog kukuruzišta,
A pred njima pojavi se – visok stoji
Krist Uskrsli
Bijel u Plavoj izmaglici – širi ruke
U naručje da ih primi, da ih zgrije
Na Presvetom Srcu Svome i okrijepi,
Da im suze otre s lica,
Da u duše On im uđe, tu ostane
I sam ranjen
Ko u crkvam razorenim.
Oko sebe Pastir Dobri, pod zaštitu
Svoga Plašta primi Narod
Kad ugleda crnu hordu s noževima u zubima
I krvavim očnjacima
Diže Ruku, snažno viknu:
U paklenu jamu svoju
Da se vratiš, prokletniče. Vade retro
Sa četiri svoja srba
S ocilima oko križa – ispod znaka sotonskoga
Strvinara.

VI.MARŠ NA DRINU!

U kuću su Klukasove Banovine
Ugrljali pustolovi. S čudnim oni
Nekim žarom ognjevitim donesoše u zidine
Starodrevnog Vukovara
Sjeme mržnje: tu je negdje, malo dalje
nikla kobna Henrieta, a iz nje je potekao
Prorok Ognja i rušenja, propovjednik
I buditelj svih zlih strasti iz Kutije Pandorine:
Ugrljaše i skočiše
Da poruše djelo ruku čovjekovih, um pomute
I unište na Globusu porod puka hrvatskoga
Djelo ruku Stvoritelja.
I baš tu je, u Vukovar zlorog stao
I godine devetn’este
Isplanir’o Grob Hrvatu
Prorok Ognja.
Baš je dotle i stigao s barabama
Skitskog kana Tolbuhina
I u Dunav ispod leda zaronio
Da se zgrije.
Niz ljeta su po Dunavu
Bijele lađe prolazile
S alasima,
Uz bedeme Iloka i moćnog Diva
Starog Petrovaradina, i ne sluteć da će
Baš tu!
Gdje je sjeme posijala ‘zadnja bitka’
Svoj grob naći
Alleluja!
Jer u domu prijateljskom, kad se nađe
Sirotinja
Prihvaćena, nahranjena, odjevena, zaštićena,
Ona noću u aresnal tvrdog grada na Dunavu
I Jadranu –
Krišom uđe
I otvori širom vrata - dušmanima
Ona preda naše dvore:
Da haraju, da pljačkaju, domaćine ubijaju,
Pir krvavi proslaviše.
Sve srušiše…
Jer divljaci ne poznaju slast baštine. Oni
Bježe
Stalno bježe
Od prošlosti i od sebe oni bježe
Sasvim prazni i porazni
Pa po zemlji sve pustoše. A baština
Za divljake to je samo – tuđa zemlja, tuđa kuća,
Tuđa muka – ko stvorena za rušenje
Lepa sela lepo gore.
I dođoše u kolijevku Europe
U domaju Vučedolske Golubice – da unište
Rod Hrvatski.
Progutaše hrvatosek
Za druge je grob iskopo na Ovčari
Grob povijesni. Na njega je nabasao
I u njega je propao
Requiescat in infernum.
O, divljaci, štovatelji Šuplje
Glave – sa zubima i s dva oka buljooka
Nit šta znate nit vidite
Hram se može porušiti i grad tuđi razoriti,
ali vjera biva tvrđa,
Kada nebo hramom biva
Jer Bedemi Domovine nisu cigle –
Zidani su stoljećima
Od iskona do vječnosti.
Ne može se porušiti duh Istine –
Pravi bedem domovine.
Tu ste došli, o Saklabi, od Dardana
k Danajcima!? Pod Bedeme Vukovara
s tenkovima. Šta vam bude?!
Zaborav vam pamet smuti – Danajci su
Izmislili sadržaj za lažnog konja
I vama ga podvalili. S tim ste
Konjem zakasnili.
Došli ste u prvu logu
Boljševizma
Da vam ona grobom bude. Nek vam bude!
O vi serbske – glave lude!


(Napisano na Stolu Direktora Domovinskog rata
U Lyonu, dne 6./7. studenog 1991. Prvi put objavljeno
U „Glasniku HSS-a, u Vancouveru za pros.1991).

"Zrnje" (haiku), Zadar, 2004.

Žarko Sarađen

ARIVISTI

Vjetri u crkvi. Podmićuju pope.
Miši u fraku trčkaraju slijepo.
Kada kleknuti, komu oprat stope?
Sve su im klupe poredane lijepo.

Dvorčine grade od mramora živa
na raskrižjima grijeha i glađenja.
Opasno cvijeće od baruta siva
u sustavima krinke i klađenja.

I bez kralješka, i bez dara sveta,
i bez obraza, i bez skleka snažna.
K'o masna debla usred posna svijeta,
k'o drski prdež sred klobuka važna.

Vidim li krpe umjesto zastava?
Vidim li gubu drakonskih rastava?

Ivan Vidović (SABRANI SONETI)

SNAŽNO LJEPILO ŽARKOVE PJESNIČKE DOŽIVLJAJNOSTI

PISATI?

Pisati da bi uronio u život? Da bi progovorio o životu?
Pisati zato što imaš nešto kazati? O ljubavi, o visinama...?
Nema veće muke od nošenja stihova u sebi!
Je li pisanje gramatičko-stilsko nizanje riječi ili duh vjere?
Način liječenja?
Izlazi li stih iz rane? Iz ožiljka? Iz krvi?
Svladavanje straha? Osnaživanje malaksalosti?
Pisanje je disanje i uzdisanje. Zagledanost u rijeku, krš i nebo. I sve do korijenja.
Pjevaj dok pišeš! Živ si i vidiš svoje žive i mrtve!
„Pisanje je potpuna samoća, spuštanje u hladni ponor sebe.“ (Franz Kafka)

Sve ovo susrećemo u Žarkovim pjesmama. I ove misli mračnoga Kafke.
Žarko ima topli izvor u duši, vedar i oštar vid i pogled u obraze života.


OTKRIĆE NA PROSLAVI

Svaki čovjek je ponosan na dostignuća u svom životu, koja ga potvrđuju kao značajnoga člana svoje obitelji, u svom zavičaju, u svojoj domovini...Osobito je značajan čovjekov unutrašnji život, svijest o samome sebi, kao osobi koja nije izgubljena na nebitnim stazama, puteljcima svakodnevnoga samozadovoljstva i lažne punoće i visine trajanja. Svaki pojedinac, u želji da raste u znanju i stvaralaštvu, treba znati da znanjem i radom postaje sposobniji, plemenitiji, te da može lakše razlikovati dobro od zloga, krjepost od mane.
A sve se to postiže i vježbom i stvaranjem i to samo onda ako imaš naslijeđene gene vrlina i želje postati sposoban upravljati samim sobom i napredovati svaki dan, malo po malo...
Nema li čovjek Boga u sebi ili pomoći od drugih ljudi, knjiga življenja zna biti zatvorena, bolje rečeno, neotvarana dugo.

Žarka, svoga učenika u osnovnoj školi u Stankovcima, poznavao sam kao tihoga i nenametljivoga osnovnoškolca, samozatajnoga i pristojnoga, koji nije nikada zaboravljao ispunjavati dnevne zadaće.
A u ovom stoljeću upoznao sam u njemu veseloga, znalačkoga, zanimljivoga voditelja na kulturnim i sportskim manifestacijama. On znade običan događaj svojim voditeljskim sposobnostima dovesti do vrhunca smisla i značenja, uvijek veseo i humorističan, zapažajući bitnost, neprolaznost događanja i sudionika u zbivanjima i stvaranju.

Rekoh mu nedavno: „Žarko, ti si naš stankovački voditelj, sjajan, duhovit!“
„U burnom hodu čovjek ostaje u rascjepu između dvaju svjetova: višeg, božanskog i slobodnog koji se odražava u njemu, te materijalnoga, naravnog svijeta u koji je čovjek bačen, s kojim dijeli vlastitu sudbinu i koji na različite načine djeluje na njega da bi ga udaljio od božanskog svijeta. Ta je dvojba, također prisutna i u starim kulturama, posebno indijskim, i koliko je napora i pokušaja bilo potrebno da bi osvojio slobodni svijet i oslobodio se materijalnosti!“
(Mijo Korade: „Čovjekova drama kroz povijest“)

Žarko ima u sebi božanskog ozračja koji ga nadahnjuje neumorno.

Mladen Pešut, vrstni organizator, pjesnik, ostvaritelj nekoliko uspješnih projekata, dao je zadatak Žarku i meni napisati pjesmu koju ćemo pročitati na proslavi nogometnog kluba „Croatia“, Stankovci, čiji su igrači, sve mahom dječaci i djevojčice-osnovnoškolci, prvaci u stankovačkoj općini i širem okružju.

Mladen je već prije napisao pjesmu „Naprid, naša Croatio!“, dao je uglazbiti i, eto, nove himne!
Veličanstvena proslava! Roditelji i djeca! Prosvjeta, mještani!
A Žarko blista! Radostan i veličanstven! Ozaren veličinom zajedništva, rada, uspjeha mladih Hrvata i Hrvatica, roditelja, navijača...
Tada čuh prvi put Žarka:

CROATIA? NARAVNO!

Teška vremena, kažu.
Svaki je teret težak.
Ako ga nisi spreman nositi.
Uzburkane, šporke vode.
Plivaj nizvodno, kažu, lakše je.
I kad se uliješ u more,
bit ćeš kap.
A mi protiv struje-uzvodno.
Prema izvoru-teže je.
Mladost, inat, istina, hrabrost, vjera, korijeni...
Plivaj, igraj, ne daj se!
Jer mi nismo kap, mi smo more!
Za svoje Stankovce!
Za našu „Croatiu“!




„JER MI NISMO KAP, MI SMO MORE!“

1986. godina! Trebalo je stankovački nogometni klub „Croatia“ u Benkovcu registrirati!
Eto naše mlade generacije iz Stankovaca (Žarko je tada imao dvadeset i dvije godine) pred
mutnom rječinom mračnih komunističkih nazora i nadzora. OČI u OČI!
Pa, zašto „CROATIA“? Pa, što će vam hrvatski grb? Pa...
„A mi protiv struje-uzvodno.
Prema izvoru-teže je.
Mladost, inat, istina, hrabrost, vjera, korijeni...
Plivaj i igraj, ne daj se!“
Rječini i neprijatelju („šporkim vodama“) treba gledati u obraze, ako ih imaju, u oči prijeteće.
U oči! Jer jedino tako možeš pročitati zle namjere. A to je golorukom hrvatskom junaku dosta za krik slobode!

Četiri godine poslije Žarkova mlada stankovačka generacija na liticama Velebita, Dinare, Gradine..Ravnih Kotara...na braniku Domovine: „...litica do litice, poskok do poskoka...“
Hrvatski ratnici imaju najsvjetlije obraze i najbistrije oči hrvatskoga nacionalnoga bića!
Pamtimo! Zbog svih poginulih ratnika, zbog svih budućih!

Žarko, majstore, hvala ti. I na hrabrosti! I na pjesmi!
Antologijska pjesma. Žarko je pjesnik snažnih osjećaja ponosa, odlučnosti, pozitivnih životnih pogleda, hrabrosti i snage, koji svoju energiju želi prenijeti na mladce i mladice, na njihove roditelje, na sve slušatelje i čitatelje, mlitave i poluhrabre, na neodlučne i sumnjičave...
To mi bijahu prve misli.
Urnebesan pljesak me probudi i ja rekoh sebi: Evo pjesnika!.

U svom pozdravnom govoru otkrih svima: Od danas Žarko i Mladen, moji učenici u prošlom stoljeću, moji su kolege pjesnici!

Je li ovo prijelomni, presudni trenutak?Što je to presudni trenutak?
„Pravi trenutak“ u životu svakoga čovjeka ima odlučujuću, bitnu ulogu. Najčešće nismo svjesni presudnosti događanja jer ga nismo planirali.
Ali Bog jest. Bog pomaže skromnima, vrijednima, tihima, upornima, sposobnima, samozatajnima...
Otvori im škure u pravom trenutku. I eto svjetlosti sunca i pjeva ptica pjevica. Da, ovaj susret u veličanstvenom ozračju proslave truda i uspjeha mladih nogometaša za Žarka je bio svečani presudni trenutak koji je otkrio meni spoznaju, istinu o Žarkovom pjesništvu, o pjesmama, o budućoj zbirci.
I za mene, staroga profesora, čije staro-a mlado srce, postade poskočno, razigrano...
Početak suradnje koja traje, koja će trajati! Sretno, pjesniče Žarko!






CJELINE U ZBIRCI „KAD ZEMLJA PLAČE“

Zbirku pjesama „KAD ZEMLJA PLAČE“ (Žarkov prvijenac ) pjesnik je podijelio u pet
misaono-osjećajno povezanih skupina:
• „LIPILO“ (deset pjesama)
• „SPOMENICI“ (sedam pjesama)
• „OTIMAČI SNOVA“ (jedanaest pjesama)
• „PUTOKAZI“ (jedanaest pjesama)
• „PUTNIK“ (trinaest pjesama)


„L I P I L O“



Lipilo

Zalipilo me nešto
za kaman mi drag,
za ćaćin, didov
i pradidov prag.

Zalipilo me i ne pušta,
ali fala Bogu,
odlipit se
ne želim nit' mogu.

Zalipilo čvrsto,
jako lipilo to je,
zalipila me ljubav
za Stankovce moje.



Prva pjesma ovoga niza pjesama je „lipilo“, jednostavnoga tkiva i snažnoga naslova čiji se
smisao razlijeva kao bistra voda nemirne rijeke koja stremi uliti se, čista i ponosna, u široko more i dati svoj obol životu, osnovnom idealu, temelju Žarkove knjige.
Pjesnik kaže, na samom početku toka te svoje rijeke, da je „lipilo“ ljubav prema Stankovcima, zavičaju, Domovini.
Čvrstina divljenja, snaga odlučnosti, širina ljubavi pronosi tako pjesnika do samoga kraja zbirke, do pjesme „Hipnoza“ u kojoj cvjeta mir, tišina pod „koštelom“ zavičaja.

U ovoj cjelini zbirke ima svoje mjesto pjesma „Kad zemlja plače“ koji je naslov cijele knjige.
I pjesnik plače sa zemljom jer su joj „lipotu ukrali troskot, kupina i drače“:

„Čini mi se ka da čujen
da moja zemlja plače,
lipotu joj ukrali troskot,
kupine i drače.“

(„Kad zemlja plače“)

Sve nas je manje, a živi zanemaruju zemlju, hraniteljicu pjesnikova djetinjstva.
Snažnim kontrastima Žarko i plače, i divi se, i Bogu se moli, i nada se, i vjeruje čudu, povratku nekadašnje ljepote:

„Lipo li je na Gradinu sisti,
sklopiti ruke i moliti Boga
da se vrate lipe slike
iz ditinjstva moga.“
(„Kad zemlja plače“)

Bistro je pjesnikovo oko koje zapaža velikobrojnost crveno-bijelo-plavih zastava, pod kojima se samo nešto slavi, a malobrojnost nasmiješene djece.
Zato:
„Proglašavam te, peleno bijela,
najljepšom zastavom moga sela.“
(„Zastave“)

Uz plač zemlje uklopit ćemo i pjesmu „Krik“ u kojoj pjesnik doziva svatove, mlade lipotice, mladoženje, svekrve, djecu, bombone i barjak vijorni jer „povorke tužne“ svakodnevno ispraćaju mrtvace.
Pjesnikovo rodoljublje je pravo, iskreno, neglumljeno, nedvojbeno, djelatno...Ratnik koji nam je izvojevao slobodu, koji podiže svoju obitelj i s obitelji (supruga i troje djece) obrađuje njive, njeguje maslinike i vinograde, u obiteljskoj skladnosti žuljevima uljepšavaju život rada i ljubavi.
Ratnik, pjesnik antologijskih pjesama.



Misec

Kad misli su izmišane
i ladna se piva toči
malo mi je dite
otvorilo oči

Dok sam ja na papir
crne misli pisa
kaže mi Franko
„Dida je na misec otiša“

Triba slušat nekad
šta kažu mali tići
volija bi i ja jednom
na Misec otići

Na Misecu kažu
puno mista ima
da didovi mogu mavat
svojim unucima

Osjećajnost, jednostavna i topla slikovitost pjesničkoga izričaja. Snaga i dostojanstvo Cesarića, Balote, n.pr., prirodna, prisna metaforičnost.


„SPOMENICI“

Spomenik

Koliko si puta
zrakom poletila
i koliko gladni
tića naranila.

Ledina ti bila
mekša nego svila.
Toplinom duše svoje
koliko si teške
nepravde podnila
od gospode debele
što krv ti je pila.
Život ti ne dade ništa,
prikopala pola svita
za oku žita.
Život je pokvaren kockar,
na odlasku kopač stari
pusti zadnji krik,
na dvorištu motika tužna,
težački spomenik.



Žena i kockar

Život ti odjenu, majko,
crnu odjeću boli,
odnese ti radost
i sve što srce voli.

Sve nevolje ovog svijeta
na leđima svojim nosiš.
toplinom duše svoje
lopovu životu prkosiš.

Oči su ti crne
navikle na suze,
život ti ne dade ništa
a najdraže ti uze.

Život je pokvaren kockar,
nikad ne dijeli pošteno,
nasmij se prevarantu,
mučenice...majko...ženo...

Ima spomenika svakakvih, od svih mogućih materijala, i od zlata, i od srebra, i od željeza, i od
prokroma, i od svih vrsta mramora, od kamena, od zemlje, spomenici-cvijeće, spomenici stabla, visoka i niska...
Spomenike ljudi podižu dragim pokojnicima kao zahvalu za dobročinstva u teškom životu, za
nesebičnost u oskudici životnoj, spomenik želi biti vječni spomen u nemirnim vremenima u kojima se mi - živi odužujemo zaslužnoj osobi, mlađoj ili starijoj, koja je dijelila koricu kruha u suživotu, liječila rane i otvarala škrinje životnoga iskustva, pomoći i razumijevanja...Kad odu u nepovrat, koji i nas čeka, ostajemo bez oslonca, invalidni...uz jedinu želju-njegovati ih u sjećanjima...

Za mene su najtrajniji, najljepši, najtopliji spomenici upisane, ispisane riječi, stihovi, iznikli iz duše, krvi, srca...
Takav je i Žarkov odabir: stihovi unutarnjih ponora, livada i njiva, krševa, cvjetnjaka vlastitoga
pletiva .

Materi i ćaći koji ga podigoše i ugradiše u život, rođaku s kojim je dijelio tuge i radosti djetinjstva.
Spomenik ćaći i motici, materi i crnoj odjeći boli, kriku i suzama, siromaštvu i mučenici...
Doživljeno, toplo...




„OTIMAČI SNOVA“

Uskrsne sličice

Svečano se obuci i požuri
u prvom redu valja biti
da te vide
pokaži junačka prsa
modra od busanja
povedi i nju da se vidi
zlatni križ u dekolteu
namjestite se molim
snima se
a netko krvari
pati
nema veze
raspni ga
pošto janjetina
nigdje Šimuna da pomogne
Veronika zaboravila rubac
zagrmi i svi se razbježaše
sve je dobro
miševi su u rupama
a Ti
tko si Ti
mi Te ne poznajemo


I u ropstvu i u slobodi otimači snova, rušitelji i koljači snova istih su nakana: osigurati sebi lak, zabavan i bogat život, život laži i perverzije, a drugima krv piti.
Tko su otimači snova u ovoj ogrlici pjesama? Judine škude, pljačkaši, prigodnost i licemjerje, lašci, koljačka banda, vukovi crveni, izgubljene ovce (prevrtljivci), nečisti obrazi, gmižuće beštije...
Iz ovoga paklenoga kratera izdvojit ćemo dvije pjesme: „Snovi“ i „Zadnja zapovid“.
Kontrast između brojnih otimača snova i snova o sretnoj Domovini i susretu s mrtvim hrvatskim ratnikom u drugom životu oštar je kao nož, kao granica između tmine i cika zore.
Široka lepeza osjećaja: ljubav prema Domovini hrvatskoj i hrvatskim ratnicima, prijezir prema škudama, pljačkašima, licemjerima,,,prema svim otimačima snova,
Blagi podsmijeh i ironija prelaze u sarkazam, gađenje: „Uskrsne sličice“, „Nitko kao mi“.
Ogrlica od snova i otimača. Život.




„PUTOKAZI“


Putokaz u laž

Ti pognut svijetom ideš,
tvoj tužni osmijeh luta,
trgni se, prijatelju,
skrenut ćeš sa svog puta.
Odvažan postani više,
al' oprezan uvijek budi,
jer svuda oko tebe
gmižu zmije i ljudi.
Ne daj se, guraj naprijed,
hrabar je biti divota,
samo se tako može
kroz pustinju života.
Na horizontu eno svjetla,
ti prema njemu idi,
ako mu priđeš bliže,
možda se bolje vidi.
A kada tamo stigneš
jednom u smiraj dana,
nasmij se i zaurlaj:
život je fatamorgana.


Putokazi, smjerokazi, znameni, svjetionici...
Kako pustinjom života putovati? Pita se pjesnik.
Hrabro, veselo, neopterećeno, uživajući.

„U pustinji i prašumi putokazi su najdragocjeniji“, kaže kineska izreka,

U ovoj pjesničkoj cjelini Žarko je opušten, bezbrižan, blago nasmiješen...Još malo i eto ga u tišini dvorišne „koštele“.
Zanimljivo je kako pjesnik na društvene anomalije (pijanstvo, lutanje, kockanje, lažljivost, prijetvornost, prostituciju...) gleda blaže nego“ u Otimačima snova“, n. pr.
On sebe vidi u takvim atmosferama svakodnevnice kao sudionika, člana, hineći lutalicu da bi bolje upoznao nesreću nesređenih osoba te spoznaje da u društvu u kojem živimo, u malim, uskim i velikim, širokim sredinama ima najviše lažnih smjerokaza, koji nisu ni orijentiri ni svjetionici.

„...Jednom, u smiraj dana,
nasmij se i zaurlaj:
život je fatamorgana.“ („Putokaz u laž“)

„Fatamorgana“-jedina utjeha boce i pasa lutalica!

U pjesmi „Novo vrime“ pjesnik se odlučno opire zlu društvenoga poniranja u kal:

„E, nećete dobit dušu,
imena mi moga,
to je moja imovina,
nosin je prid Boga!“

Bravo, majstore!

U životu za Žarka su najsnažniji putokazi i svjetionici oči drage osobe. Zapravo,jedini, pravi, iskonski, neizbrisivi:

„Molim te, u oči mi gledaj,
u njima se krije lipota,
jer oči su ljudima
ogledalo života.“ („Oči)“





„PUTNIK“


Hvala

Hvala za osmijeh što suzu briše.
Hvala za riječ, za kapi kiše.

Za zraku sunca što jutro budi,
što si mi tiho ušla u grudi.

Sve drago, toplo što si mi dala,
što drugo reći, već samo hvala.

Hvala za pjesmu što sad je pišem,
blago rečeno, hvala što dišem.

Ljubav topla, životna, poticajna, inspirativna, ljubav građenja života, ljubav disanja ljepote u svakodnevnici, iskrena i plemenita zahvala supruzi Nedi.

Ovdje susrećemo ritam i glazbu i lako će biti skladatelju stvoriti novo djelo. Ritmu daju snagu veselosti i zanosa otvoreni, radosni samoglasnici (a, e, i) koji u odnosu na zatvorene (o, u) prevladavaju. Raspjevano ozračje ove pjesme tiho i nenametljivo se razlijeva na sve druge pjesme zadnje nize (niske).
Misao o putniku, dug i trnovit put do sreće („Svjetlosni efekti“), snaga i ljepota osmijeha („San“), sreće i zadovoljstva („Vodopadi su iza“), pjesnik-utopljenik u očima drage („Utopljnik“), upornost i pobjeda („Drvo u oluji“), ohrabrivanje i poticanje drugih i samoga sebe, pjesnik je kapetan („Kapetan“), sokoljenje vlastite djece-sokolova („Let“), navijačka ljubav prema „Hajduku“.ljubav prema ćaći („Genetika“), poticajna ljubav prema kćeri Anici
(„Rijeka“), ljubav prema supruzi „u ovim teškim vremenima“ te nježnost djece prema majci
(„Nagrada za životno djelo“), nakon teških životnih bitaka zadovoljstvo u tišini-sigurnom prijatelju („Hipnoza“).
Ni u jednoj pjesničkoj slici ljutnje, ironije, prijezira, drskosti, krika i urlika...
HIPNOZA, OPIJENOST te PONOS u vlastitom obiteljskom gnijezdu.

Od „Lipila“, metafore vezanosti za svoj stankovački zavičaj, susretanja svakojakih putokaza, svladavanja otimača snova, rušitelja i koljača mirnoga čovjekova života, upornoga plova uzvodno do samoga izvora rijeke pa do silaska nizvodno, do iskona, ostavljajući vodopade „iza“, pa do sreće života u DOMU i na OGNJIŠTU, hipnotizirani svi zadovoljstvom upornosti, bistrinom nazora, uspjehom i zdravljem:
„...tišina je prijatelj koji nas
nikad ne izdaje.“ („Hipnoza“)

Razmišljajući tako i sanjajući tako, ova je knjiga pjesama („KAD ZEMLJA PLAČE“) zanosna
alegorija u stihovima.



POSVETE I NJIHOV SMISAO


Nije život samo zato da bismo ga proživljavali i proživjeli urnebesno, ludo, svojevoljno, za osobni gušt, gotovo samosvidljivo, a to znači bez traga i pečata, bez klesanja macom i špicom, bez brazde i zamaha motikom, bez kuće i kućišta, bez ikoga i ičega...
Govori o pustoši života Ujević:

„I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.“ („Svakidašnja jadikovka“)

Ove su slike potpunog životnog potonuća, ujevićevskih naricanja...
Toga nema u Žarkovim pjesmama i posvetama.

Smisao posveta (posvećivanja) stiha, pjesme ili cijeloga djela nekome veliki je životni i pjesnički čin i smjerokaz.
Posvećivač svojom posvetom otkriva svoj karakter, svoju duhovnost, ozbiljan ponos prema suputnicima, supatnicima, letovima, padovima te svoje divljenje, suglasje...
Pjesnik Žarko svoje pjesničke naslove posvećuje velikim i čistim stvarnim osobama.

Pjesmu „Svjetlo u tami“(„LIPILO“) posvećuje fra Julijanu Ramljaku (1918.-2005.), stankovačkom župniku, stradalniku i žrtvi zloglasnog komunističkog i zločinačkog stroja, sadističkih i sotonskih nakana i ostvarenja:

„Došao si iznenada,
bili smo napušteni, sami,
digao ruke ka nebu,
upalio svjetlo u tami.

I bacio plodno sjeme,
gdje drugi nisu želi,
bili smo stabljike slabe,
sada smo plodovi zreli.“

Molitve uz ognjište Doma, molitve pred oltarom Crkve.
_______________

Kapelniku stankovačke glazbe Slavku Pelaiću (1943.-2020.):

„Kad kapelnik odlazi,
i tice miruju,
samo snažno
tek 'Stankovci' se čuju.

Pismom sam se od tebe
oprostiti tija
jer život je kratak
ka trinaest do tria.“ („Kapelniku“—„LIPILO“)

Život u suživotu s glazbom.
_______________

Materi Ivanici (1926.-2007.):

„Sve nevolje ovoga svijeta
na leđima svojim nosiš,
toplinom duše svoje
lopovu životu prkosiš.
.....
Oči su ti crne
navikle na suze,
život ti ne dade ništa,
a najdraže ti uze.“ (Žena i kockar“—„SPOMENICI“)


Ili:
„Zar da ti kupim šminku
il' kremu za brisanje bora?
Ne, vratit ću ti
u oči bistrinu mora.

Svaka je bora tvoja
suzama isprana,
vratit ću ti na lice
vedrinu sunčanog dana.“ („Darovi“—„SPOMENICI“)

Život u krilu mučenice, skromnosti, suza i ponosa.
__________




Ćaći Nediljku (1920.-2003.):

„Moga si biti špijun
i govno od čovika,
tebi je draža bila
težačka motika.

Kada umre težak,
ostavit će trag,
sinovi će ponosno,
čuvat stari prag.“ („Trag“—„SPOMENICI“)
Ili:
„Koliko si puta
zrakom poletila
i koliko gladni
bića naranila.

Ledina ti bila
mekša nego svila.

Koliko si teške
nepravde podnila
od gospode debele
što krv ti je pila.

Prikopala pola svita
za oku žita.

Na odlasku kopač stari
pusti zadnji krik,
na dvorištu motika tužna,
težački spomenik.“ („Spomenik“—„SPOMENICI“)

Život u vertikali težaka i čestitosti, zadovoljstva i ponosa.
__________
Ratniku i prijatelju Bori Miletiću (1953.-2021.)

„Pokrite me zastavom
kada krenem gori,
neka moja zastava
ponosno vijori.

Zastavu mi čuvajte
i spremite sliku,
a ti, zemljo, laka budi
hrvatskom ratniku.“ („Zadnja zapovid“—„OTIMAČI SNOVA“)

Nadahnuće zadnjom zapovijedi hrvatskoga ratnika, nesebičnim stvarateljem hrvatske slobode.
___________

Supruzi Nedi:

„I Kad ti sutra kažu
da sam malo lud,
reci to je raca,
to je takva čud.

Ti ćeš dobit nagradu
za životno djelo.
kad te djeca navečer
poljube u čelo.“ („Nagrada za životno djelo“—„PUTNIK“)

Život u svetom obiteljskom ozračju.
__________

Kćeri Anici za 16. rođendan:

„Nikad nemoj ponirati
da te se ne vidi,
ne dozvoli kad je teško
da se izvor stidi.
A kad dođeš moru svome,
bonaca će biti,
izvor, ptice i leptiri
ponosni će sniti.“ („Rijeka“—„PUTNIK“)


Sinovima Dadi i Marku:

„Poletite, ptići, iz mojega gnijezda,
poletite do neba, do zvijezda.
Poletite, sokolovi moji,
mladi sokol sunca se ne boji.
Povedite sestru golubicu.
Poletite, nek vas ljubav vodi,
letite mi mirno u slobodi.
Jer sretna je samo ona ptica
koja leti nebom bez granica,“ „(Let“—„PUTNIK“)

Vertikala života: sin-otac prenosi luč sunca na potomke. Život.
__________
Žarko nikada nijezapovjedio sebi napisati pjesmu-dvije uz dim cigarete, čašicu ili bićerin pića...malo po malo...eto knjige...
Nije Žarko takav tip, ne vara on ni sebe ni Boga.
Stihovi njegovih pjesama govore da je Žarko vulkan, grom i munja, kliktaj sunca, prolom oblaka, nagao i spasonosan pljusak, krik iz duše i vodoskok krvi uzburkane i vrele, možda Ujevićevi stihovi iz „Kolajne“ najbolje ilustriraju Žarkovu božansku prirodu:

„Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
One su tako šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.“

Ali i mirni stožer u svojoj obitelji, razložan u zaključcima i odlukama, u odnosu s prirodom sugovornicima, odgojen i pošten prema vrijednostima, ciničan i oštar prema nevaljalcima i nevaljalostima.

Htio sam ovim redcima istaknuti prirodnost i nenamještenost pjesničkog misaono-osjećajnog i izričajnog suglasja u Žarkovim stihovima, suglasja slike i ritma, rime i glazbenih odjeka, nikad u oblacima, nego uvijek tu, na zemlji, na ognjištu zavičaja, među stvarnim ljudima, mrtvima koji odjekuju u njemu, živima koji ga rastužuju ili uzradošćuju.

Neka tako bude i dalje, stankovački i hrvatski pjesniče Žarko!

Biti u suživotu sa životom!


Ivan Vidović, umirovljeni profesor

Stankovci, 20. srpnja 2021.godine

- Pobijedili ste najbestijalniju silu na ovim prostorima i šire, tako stručno, vojnički, jasno, dostojanstveno kako i dolikuje Hrvatu koji brani svoj dom. Vi štovani hrvatski ratnici imate najsjajnije, najbistrije i najpoštenije obraze našeg nacionalnog hrvatskog bića. Vi ste naš put, istina i život. Ovo bi trebali nositi u duši, mozgu, krvi svi naši hrvatski dužnosnici i kleknuti pred vama kao pred Bogom. Vi ste svima nama podarili dostojanstven život u našoj dragoj nam domovini Hrvatskoj, rekao je ushićeno poznati hrvatski i stankovački pjesnik prof. Ivo Vidović.
(30. obljetnica STANKOVAČKE BOJNE)
Zadarski list

MARANATHA

Ovaj svijet se mrači.
Sve manje svjetlosti ima.
I nade je sve manje i manje.
Strah me pomalo hvata.

Škripa se tenkova čuje,
oštri se hladni nož.
Jadni narode hrvatski,
progon je blizu tvoj.

Dođi, Isuse Kriste,
spasi narod moj!
O, dođi, Isuse Kriste!

Zadar, 12. siječnja 1991.
Mladen Pešut




Žarko Sarađen ("KAD ZEMLJA PLAČE", zbirka-2021.)

private image upload


image sharing sites

SIN POVIJEST PIŠE
Sinu Domagoju

U slobodi mi hrvatskoj i zlatnoj,
u pjevnoj sreći kamena i zemlje,
u krošnji nebnoj i u travi vlatnoj,
ništa ne spava. I nitko ne drijemlje.

Vukovi crni skrvavljenih šapa,
plesovi strašni, još strašnijih noža,
pogledi mrski iz četničkih kapa,
naredbe vječne iz bezbožnih loža,

odgmizaše, gle, sluteći osvetu.
Hrvatska sveta, kako si mi svijetla!
Kako mi grudi griješ uz posvetu!
I pjevaš moćna s budnicama pijetla!

Dok tebe bude, čuda će se liti!
Sin povijest piše. Zato će te biti!

"Domaća rič 14," Zadar