VUKOVARSKI REDENIK

05.02.2022.

Mirko Vidović, pjesnik i akademik

VUKOVARSKI REDENIK

I. TROBOJ JASTREBOVA

Jastreb se u nebo vinu – strjelovito
Ponad surih razvalina Vukovara: s vriskom
Sunu u smugline
Razderanog u olujnim oblacima
Mračnog neba panonskoga, kao da će
Munje opet početi u štropotima
I bjesniti
Nad šarenim krovovima, vatrometa čeličnoga.
Gleda s vrha Vodotornja
Grudobran od redenika
Razmrskanih oklopnjača, tenkova i zrakoplova
Ko proteze generala Mirkovića.
Mali Jastreb
Niz ravnice zemlje svoje Jastreb gleda
I ugleda
Kako jastreb perosmjerno
Uzleti u sumaglici smrdozraka barutnoga:
zaokruži on pogledom, sve do vode
od olova dunavskoga.
Ptica leti prema nebu
i pokaza crnu točku: kako raste, kako šiba
mlazom strijele odapete.
Pa povika Jastreb s tornja: Topove mi
Naperite, momci, gle supovi i kosovi
Vraćaju se!
I u nebu – ko orgulje stare crkve razrušene
Bojne cijevi k nebu strše –
Boga mole, vraga tuku – prate migom na nišanu
Crnu Pticu lažljivicu , varalicu, smrtilicu –
Primiče se i s visina ‘Jastreb sunu’
Prema gnijezdu poharanom
Na Dunavu:
Sitna ptica, jastreb mali, u hipu se k tornju
vrati. S tornja Jastreb zapovijedi:
Spremni?! – Pali!
I rafali strelimice posunuše prema nebu,
Mlaz vatreni prolomi se i – eno ga –
‘Jastreb’ pada u vatrenoj kugli dima,
sve se više, u vrtlogu
spušta k zemlji – Za šumarkom grunu gromom
Usred polja kukuruza
Kukavna mu bila majka – eksplodira
Smradnim dimom. I nad Gradom nasta tajac.
Momci dolje, sa bitnice pogledaše
Gore k tornju
S njega Jastreb salutira. I s ramena
Jastrebova mali jastreb podiže se
Pa veselo razvi krila
Ponad grada srušenoga. I Siniša
Požuri se objaviti
Svom narodu hrvatskome
Kako Jastreb zgrabi miša. Za njim djeca
Vukovarska
Pogledaše i rekoše:
Kad u nebu ptica leti prostim zrakom,
Tada dušman blato grize, grabi šakom,
Dok mu lažna ptica smrti
Kljuje jetra, peče lice smrtnim sramom.

II.VUČEDOLSKA GOLUBICA

I dok bombe ponad zemlje krše
Kuće i zakone – ispod zemlje u skloništu

Dok se Vesna,
Ta boginja dobre duše,
Koja vraća dah i nadu ranjenima,
O bolnima kao dobra sestra brine –
Meštar Ivo školskoj djeci
Na Radio-Vukovaru objašnjava:
Ne bojte se golubići, sve dobro je
Ovdje niklo i na svako zlo naviklo
Na tlu zemlje plemenite, i zemlja je
svako dobro sačuvala i u grobu i sjemenu
propast ne će pleme naše svekoliko.
Baš na ovoj plodnoj njivi, uz široku
Dunaj rijeku pedeset su već stoljeća
Naši stari zemlju svoju
Njegovali –
na zemlji su blago svoje podizali, od zemlje
su divne zdjele obrćali
i kumire svoje od nje rukotvorom ukrašali:
po svom liku i po duši plemenitoj
stvarat znalči, sve šarama okitili
i plitice opcrtali: pleterima, spiralama,
kvadratima i kosama djevojačkim
u crtama mudrost žreci sračunali.
Od sveg svoga rukotvora i od zemlje
I u zemlji sačuvanoj
Pokraj plodnog Vučedola
Najljepša je, najdraža nam, duši našoj
Najsličnija vučedolska golubica
Sestra mila od jastreba vukovarskog – slika duše
naših starih, slika nas i djece naše,
puna Duha.
Odavdje su, golubići, na sve strane
Odletjeli, i od mora pa do mora
Jatimice
Svu Europu napučili. Ovdje stoji, mili moji,
Kolijevka roda našeg. Na ovu smo zemlju stali
I na njoj smo tisućama pramaljeća
Sebe u nju posijali
I stasali
Do lovora Nobelova
Kao zrnje od pšenice što se k zemlji opet vraća
I ponovno, sjajem sunca odaziva
Žito rodno, pleme snažno
Koje ni sve grabljivice što sa divljih
Stepa stižu: strvinari i supovi
Nikad ne će pozobati dokle živi zemlja ova
Goluba i Jastrebova!

III:SNAGA DUHA ISTINOGA

Na pitomoj ovoj ravni, ponad moćne
Dunaj-vode
Kolijevka je našeg roda,
keltskoga i europskoga – odavdje su
sa stadima, sa kolima punim žita
i s gajdama. Sa šarenim rubačama
pošli oni, plemeniti, tragom sunca, sve do voda
oceanskih, daleko od strvinara, umnažati svaka dobra.
Jer uljudba nije sila – moć je ona
Život duha životvornog,
Što divljaci ne poznaju, nit priznaju,
Pa ga krše pak ga ruše,
U nemoći da ga shvate. A tko
Dugu srušit može sedmobojnu, tko okaljat
Zrake sunca presvijetloga? Jer, kultura,
O, suludi burazeri, nije divljak sa krvavim
Očnjacima, niti su to mrtva blaga: sjajne kopče,
Niti lonci, Ni zidine ozidane, obzidane, uzidane
Neizdane
Kultura je
Snaga Duha što od blata život stvara
Čistiji od čistog zlata, snaga duše mog naroda
Što raste na obalama tihe vode, pa od zemlje
Blato smijesi, a od blata dvore svoje.
I vrčeve.
I plitice. Svoje lare i penate. Djevojačke
ogrlice. Sve ukrasi, sve uljepša
Ništa sruši. Sve proljudi.
Kultura je snaga duha, sestra uma i kći
plodna Svetog Duha. Ona stvara
mir u duši, mir u domu, mir u svijetu
Kao blagi pogled Majke
I kraljice svetog Mira: po njoj voda
mirno teče, šumor šumi, ptice poju. Po njoj
svaka travka raste u svom busu.
Kultura je harmonije ljudske duše
U svetome redu stvari
U kojem su i vukovi pitomiji
Od barbara suludoga
Koji ruši sve što vidi. Ne znajući
ni sam zašto
sve to tako mora biti.
U glavama tih divljaka ima samo
Crni ponor, bez očiju, s dvije kosti
Na mješini oderanoj ispod koje
Kao pošast, kao Kuga
Suklja mržnja, vatra pakla
I razara rukotvore čovjekove
I u ništa sve pretvara.
Kultura je dar nebeski
Raj u duši. To je stvarna i po nikom osvojiva
Prava kuća, pravog duha čovjekova
Domovina Goluba i Jastrebova.

IV.PRAĆKA DAVIDOVA

Narod – to je čudo Božje, kad izraste
Kao stablo kad u njemu što postane
Sve ostane
Uvijek živo , do u vječnost –
Božje zrno, kada klica od drveta čovjekova
sve u sebi brižno čuva
I sva dobra u se prima, pa i kad ga izobiljem
Drugom preda, još toliko
U sebi ga uvijek ima.
Narod nije ni roj pčela, a ni osa,
Pa ni mravi – to je zemlja
Što proklije, bujno raste pa procvjeta
Zajednicom srodnih duša
U općinstvu Božjeg puka.
Kao rijeka, narod teče, uvijek čisto -
Od izvora pa do ušća. Kao svjetlost,
On u sebi nebo ima i kad je u mrkloj tamo
I u njemu: ni u noći, ni oluju, ni skloništu
Od divljaka: ni u smrti kad je tama
Robijaška, on nikada nije sam
Kao Hram –
On je uvijek prepun Boga. Duh naroda to je
Svjetlost što se brati sa zvijezdama.
To je stablo moćnog hrasta vukovarskog
Sa korijenom od iskona. U svom duhu,
Svojim tijelom
Nadkorjenjen. Kao stablo
on se prosu prostorima. Preko brda i dolova
da na kraju svoje grane, najpernije
najjužnije, licem k suncu, u plaveti
južnog neba
nad pučinom sinjeg mora
ko ružmarin, kao mirta u raskoši
svog cvijeta magnolija – Dubrovnika.
Oko njega oblijeću stršljenovi
Gaču kobni gavranovi. Uvijek suncu osta vjerno
Naše stablo domovinsko. Kao orah
Tvrde Bosne
I plod njegov mozak ima. Domovinsko
Naše stablo
Kad oluja razbjesni se sa sibirskim košavama
Biva lukom i tetivom, biva praćka Davodova
S uporištem
I vezištem Vukovara – Dubrovbnika
S kojeg šaka Istro-lička
Strijelu Save
Zapoteže
I med roge crnog vraga
Sa lubanjom od vampira što mu poje ‘božepravdu’
Pravio cilja
I kaže mu: sikter, skote! Zar ne vidiš
Da sad Jastreb čuva gnijezdo
Vučedolske golubice!?

V.KRIST U KUKURUZIŠTU

Je li se to povraćenik iz mrklina
Mrzlog Pakla sibirskoga pojavio
Pod mješinom astraganskom Tolbuhina –
Krvožedni Kurjak skitsk,i s noževima
U Borovo, da posječe, usred tora
Blage te pastire mira. Da se sveti
Zbog veljače prošlog sraza
poraznoga?
Il je Klukas snažnih šaka
U Jastrebu
Opet doš’o
Da divljake davitelje preko mosta dunavskoga
Nazad vrati u divljinu – bosonoge
I stuče im munjevito oklopnjače – na stotine
Smrt je crna prikrala se i s kokardi
Izmigala, s borovskoga grba pa je
Pokupila oštre kose i kosire
Pak sasjekla zaštitnike ljudskog Mira –
Plavu mladost što dođe sa školskih klupa-
Leže
Oni zaklani u zlatnom klasju
Pšeničnome
Na domaku Vuka-Varde
I očima iskopanim u plavonme oku neba
Oni vide
Golubicu vučedolsku svu bijelu
Kako pije svježu rosu
Iz plitice lijepih šara
Ko da vide
Kao diva ponositog
Svetog Vlaha što na dlanu moćne ruke
Drži tvrđu Dubrovnika, a nad njime
Ko da bdiju dva andjela
S grba grada osiječkoga – čista, bijela
Na krvavoj pozadini svetog Grba Hrvatskoga.
Vide oni sirotinju iz Iloka, Tovarnika,
sa Sarvaša, iz Ćelija, Vinkovaca, Nuštra, Dalja
– odasvuda -
Narod bježi niz redove beskonačne
Slavonskog kukuruzišta,
A pred njima pojavi se – visok stoji
Krist Uskrsli
Bijel u Plavoj izmaglici – širi ruke
U naručje da ih primi, da ih zgrije
Na Presvetom Srcu Svome i okrijepi,
Da im suze otre s lica,
Da u duše On im uđe, tu ostane
I sam ranjen
Ko u crkvam razorenim.
Oko sebe Pastir Dobri, pod zaštitu
Svoga Plašta primi Narod
Kad ugleda crnu hordu s noževima u zubima
I krvavim očnjacima
Diže Ruku, snažno viknu:
U paklenu jamu svoju
Da se vratiš, prokletniče. Vade retro
Sa četiri svoja srba
S ocilima oko križa – ispod znaka sotonskoga
Strvinara.

VI.MARŠ NA DRINU!

U kuću su Klukasove Banovine
Ugrljali pustolovi. S čudnim oni
Nekim žarom ognjevitim donesoše u zidine
Starodrevnog Vukovara
Sjeme mržnje: tu je negdje, malo dalje
nikla kobna Henrieta, a iz nje je potekao
Prorok Ognja i rušenja, propovjednik
I buditelj svih zlih strasti iz Kutije Pandorine:
Ugrljaše i skočiše
Da poruše djelo ruku čovjekovih, um pomute
I unište na Globusu porod puka hrvatskoga
Djelo ruku Stvoritelja.
I baš tu je, u Vukovar zlorog stao
I godine devetn’este
Isplanir’o Grob Hrvatu
Prorok Ognja.
Baš je dotle i stigao s barabama
Skitskog kana Tolbuhina
I u Dunav ispod leda zaronio
Da se zgrije.
Niz ljeta su po Dunavu
Bijele lađe prolazile
S alasima,
Uz bedeme Iloka i moćnog Diva
Starog Petrovaradina, i ne sluteć da će
Baš tu!
Gdje je sjeme posijala ‘zadnja bitka’
Svoj grob naći
Alleluja!
Jer u domu prijateljskom, kad se nađe
Sirotinja
Prihvaćena, nahranjena, odjevena, zaštićena,
Ona noću u aresnal tvrdog grada na Dunavu
I Jadranu –
Krišom uđe
I otvori širom vrata - dušmanima
Ona preda naše dvore:
Da haraju, da pljačkaju, domaćine ubijaju,
Pir krvavi proslaviše.
Sve srušiše…
Jer divljaci ne poznaju slast baštine. Oni
Bježe
Stalno bježe
Od prošlosti i od sebe oni bježe
Sasvim prazni i porazni
Pa po zemlji sve pustoše. A baština
Za divljake to je samo – tuđa zemlja, tuđa kuća,
Tuđa muka – ko stvorena za rušenje
Lepa sela lepo gore.
I dođoše u kolijevku Europe
U domaju Vučedolske Golubice – da unište
Rod Hrvatski.
Progutaše hrvatosek
Za druge je grob iskopo na Ovčari
Grob povijesni. Na njega je nabasao
I u njega je propao
Requiescat in infernum.
O, divljaci, štovatelji Šuplje
Glave – sa zubima i s dva oka buljooka
Nit šta znate nit vidite
Hram se može porušiti i grad tuđi razoriti,
ali vjera biva tvrđa,
Kada nebo hramom biva
Jer Bedemi Domovine nisu cigle –
Zidani su stoljećima
Od iskona do vječnosti.
Ne može se porušiti duh Istine –
Pravi bedem domovine.
Tu ste došli, o Saklabi, od Dardana
k Danajcima!? Pod Bedeme Vukovara
s tenkovima. Šta vam bude?!
Zaborav vam pamet smuti – Danajci su
Izmislili sadržaj za lažnog konja
I vama ga podvalili. S tim ste
Konjem zakasnili.
Došli ste u prvu logu
Boljševizma
Da vam ona grobom bude. Nek vam bude!
O vi serbske – glave lude!


(Napisano na Stolu Direktora Domovinskog rata
U Lyonu, dne 6./7. studenog 1991. Prvi put objavljeno
U „Glasniku HSS-a, u Vancouveru za pros.1991).

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.