Nera Pavičić: Moja iluzija

nedjelja, 28.04.2013.

Ponekad

ponekad je rijeka
samo rijeka
koja teče
a most samo
most što stoji
i prolaznici
samo prolaznici
dok mašu
a ruke
samo ruke
golih laktova
i osmjeh
samo osmjeh

ponekad je odraz
u ogledalu
samo odraz
slika izvanjskog

ponekad je rijeka san
iznad kojeg lebdi most
i spaja dva svijeta
preko kojeg stupaju vojnici
dok pozdravi nose valove topline
a osmjesi ljubav
i blistaju na suncu
koje je ponekad blještavije

U magli

sumorni su dani
što iz sivila pružaju žgoljave ruke
dok grabe košćatim prstima
krhke zglobove
umorne su zore
dok se sneno sunce lijeno rasteže
plamenim zracima nebo miluje
dugi su sati u samoći
i plavetnilo iznad
i zelenilo ispod
lagano blijede u magli

pozovi me k sebi
magijom jačom od razuma
slomi krhke spone realnosti
da utonemo u san skupa
otvorenih očiju
da gledamo zvijezde kako se gase
i oblake hude
zovi me k sebi neću pružati otpor
za poljubac ili dva
odbacit ću principe
neka ostanu iza nas
skriveni u magli

kad sjene postanu duge
gledat ćemo skupa predvečerja
i zlatno lišće
čekat ćemo skupa
da inje okruni grane
kapci postanu teški od sjećanja
da sve nestane u magli

ponedjeljak, 22.04.2013.

Drugačije noći

Početak bi bio, strasna je noć,
a završetak, u zagrljaju gledali su sunce
dok polako izranja.
Ali ova pjesma nije takva.
Iako se budim s tobom,
iako liježem s tobom,
daleko si.
Kad usamljene noći postanu preduge
čežnja me pretvori u vlažnu suzu
sanjam kako klizim niz tvoj obraz i vrat
kako se prelijevam tvojim prsima.
Čežnja me zarobi i postanem
ružina latica, meka, sočna i mirisna
klizim niz tvoje usne golicam te po pupku,
dok zajedno mirišemo na slobodu
Čežnja me oslijepi i bez vida
postanem ruka i jagodica prsta dok polako klizim tvojim slabinama
nježnije od nježnog uzimam ti mjeru
Čežnja me probudi ponekad mračnim noćima
ne preostaje mi drugo negoli da se mreškam poput magle u klancu
i grlim te kao da ću se u trenu rasplinuti
udišem tvoje izdisaje ne tražeći više.
Čeznja me obuzme i nema zore ni sunca
već samo noć
duga noć kraj tebe.

Hibridne vrste

mirisna livada
ljubičice i preslice
bijela debla
rascvale grane jabuka
običan prizor
kroz proljetni prozor
prati me danima

al' tražim neobične ljepote
hibridne vrste
kao da zelena livada
i žuti maslačci
gdje koja djetelina
i divlji zec iza živice
nisu dovoljni

zaškiljim malo
u šikari tajni svijet
u livadi idila
sasvim neobična prirodna ljepota

nedjelja, 14.04.2013.

Napiši mi

Ljetna noć miriše na travu
U plahim čarobnim očima
Gledam rijeku vijugavu i plavu

Tvoj sam rob postao zauzdani
Dok se mimoilazimo ulicama
Koraci su moji nepouzdani

Osluhni uzdahe kraljice moćna
Mog srca slomljena notama
Dok te doziva pjesma noćna

Sad znaš?

Harlekinova poruka

Draga Iluzijo znam da si mi rekla, ovo ti pišem iako sam lijen za lupanje po tipkovnici samo da te poštedim zadovoljstva tvog "Rekla sam ti", da ljubav obično stanuje blizu. Ova turneja sa plesnom skupinom možda je bila malo ishitrena odluka. Veliki minus je loša hrana u preskupim hotelima. Stalno sam gladan. Ljut sam jer mi podvaljuju premale sendviče za prevelike eure. Također si mi rekla da će mi biti žao, a tu, naglašavam, NISI bila u pravu. Lijepo je putovati bez ikakve brige, plesati dane i noći, dok bol u zglobovima ne postane snažna poput udara ledene sige. Nekad mi se čini da škripanje mojih koljena nadglasuje zvuk jazz basova u ovom modernom baletu što ga plešemo. Nije smiješno. Ma znam da se sad smiješ. Kao i u srednjoj školi najčešće sam jedina smrtno ozbiljna osoba u društvu onih koji se valjaju od smijeha. Ipak svjestan sam svojih ograničenja. Nisam pametan, ni lijep, nimalo poseban. Zanima me samo, kad se vratim, misliš li da ću prepoznati tu, tu koja je tako blizu? Reci mi Iluzijo, hoću li ikada odrasti i prestati sanjati te čudne snove? Reci mi što je tebe učinilo tako varljivom, što je mene učinilo tako nemirnim? Ma znam ja, ne moraš mi reći da opet pretjerujem i da se trebam koncentrirati na sad i ovdje. Znaš da je to jače od mene. Razmiješ me, jel da? Morao sam pokušati.

subota, 13.04.2013.

Povratak

teškim koracima
tup tup tup
šumskim puteljcima
uz lagani
krc krc krc
hodao je vitez
dok je njegov oklop
veaaanj veaaanj veaaanj
cvilio sav hrđav
oko njega životinje
tap tap tap
plaho su tapkale
pred njim je vjetar
fijuuuu fijuuuu fijuuuu
opasno fijukao
dok se noć polako spuštala
huuuuu huuuuu huuuuu
u daljini je sova hukala
pred silnim dvorima
po drvenim
škrip škrip škrip
teškim dverima
vitez je snažno
tromp tromp tromp
zalupao šakom
dvorjani na doček
ha ha ha
veselim smijehom
gospodara su pozdravili
uz govor kratak
lala lila la
pjesmom su proslavili
njegov povratak

srijeda, 10.04.2013.

Osveta vatre

uski puteljak
utaban žustrim koracima
kroz šikaru se povija
njime maglovito
vuče se vrijeme
na ruci nosi sat
golicaju ga kazaljke
ali ono korača sporim korakom
i ne zaustavlja se

nestat će gaj
odselit će slavuji i fazani
vatra će proždrijeti
sve labave odluke
i klimave zabrane
u plavom plamenu
k'o za osvetu
magličasto nestaju
uspomene

..

krivuda staza
niz valoviti brijeg
gole su grane

To je pjesma?

Kad bi tvoj osmjeh bio niska bisera
njih bi u školjke poslagala
skrila ispod morske stijene
u špilje vodene

nek čekaju gusare
posesivna si

Kad bi moje suze bile dragulji
njih bi nanizala u ogrlicu
objesila oko bijelog vrata
i ponosno nosila

kao u bajci
a ja sam princ

Kad bi naši poljupci bili smaragdi
njih bi spremila u kutijicu
otvarala samo ponekad
da nam svira uspavanku

glazbenu kutijicu
misliš onu iz Beča

Kad bi naši dodiri bili zlatna mreža
lovili bi u njih leptire
i puštali na slobodu
nek šire svoju ljepotu

i to je kraj?
nema voljeli su se vječno?

Nauka

krckanje leda pod nogama
tišina
krckanje
tišina
izmjenjuje se tihi ritam koraka

propasti u ponor neznanja
utopiti se u rijeci nauke
sigurnosno uže razuma
jedino nas spašava
od obezglavljene muke

Harlekinova želja

Imao sam od malena jednu želju. Nije bila grandiozna, niti posebno lepršava, niti jako šarena nije bila. Sad kad pomislim na nju bila je sasvim obična, sićušna. Prelazila je kao riječ lako preko usana znanih i neznanih ljudi. Povijala se kroz razne čvrste i mlohave karaktere. Poput maglice lebdjela na proljetnom zraku ta neizgovorena riječ, uvijek nečim drugim prikrivena. Zakamuflirana zamamnim mirisima prolaznosti, malena želja skrivala se u odbljescima kratkotrajne sreće. Istina, ponekad bih je zaboravio, pa bi je prekrili slojevi prašine zaborava. Često bi je zakopao ispod bijele šminke Harlekina i prikrio nacrtanim osmjehom. Čamila bi ponekad mjesecima čekajući u dugom redu potreba, uvijek na zadnjem mjestu, sramežljiva i strašljiva kao i uvijek. Ima dana tihih i plavih kada bih ju prigrlio, složio od male želje medaljon i na lancu usamljenosti objesio je oko vrata. Grijala bi me tako dugim sivim noćima pokraj srca. Mala želja skrivena od posprdnih osmjeha niti lepršava niti šarena. Neki je zovu noćna čežnja, a meni se čini da je samo jedno njeno ime. Ljubav.

Emocionalni kameleon

sjedio je na kamenom rubu velike fontane
laktova oslonjenih na koljena
snene su mu oči pratile let golubova
ledeni prst ga je dotaknuo
prenio je na njega zarazne riječi
čovječnost je na tren istupila iz njega
s visoka se pogledao
pogrbljeni čovjek sjedio je na vlažnom rubu fontane
lice mu je kupalo sunce
milovale ga kapljice rose
nošene vjetrom što je tutnjao iznad toka rijeke
povremeno lutajući poznatim gradom

pogrbljeni čovjek polako se uspravio
očima se vratio fokus
iznad njega modro nebo
i dosadni golubovi
u nosnicama
miris života

srijeda, 03.04.2013.

Harlekinove suze

Čelične matice ležale su rasute na hladnom kristalnom stolu u velikoj tvornici smijeha. Crvene vitice širile su se u mrežastom uzorku i prožimale beskonačni sjajni mramorni pod. Razularena skupina plesača odjevenih u til i bršljan razvukla je paučinastu čeličnu žicu između dva vitka hrasta. Začuđujućom lakoćom i paukovom spretnošću uspeli su se i zaplesali vjetropirasti ples na tankoj srebrenoj niti. Dok su ih promatrali začuđeni hrastovi stolci, na kojima su sjedile kamene figure, svaki zanosni pokret pratile su kamene oči i mramorni osmjesi. Bezglasni uzdasi i nijemi hihot obožavanja plutali su zaglušujućom tišinom. Harlekin je promatrao predstavu s tugom osjećajući da je svaki elegantni pokret pijani korak na rubu ponora. Matice na kristalnoj površini iznenada su postale suze samilosnice lagano se slijevajući ledenom površinom. Svojom vrelinom slikale su fantastične krajolike na ledenoj gromadi. Crvene vitice postali su plameni opasno prijeteći hrastovim stolcima. Strah i panika na licima stanovnika grada sudbine oživjeli su okamine. Elegantni ples pretvorio se u mahnitu zbrku. Suze su tekle niz Harlekinovo lice otapajuć led, gaseć vatru. Uznevjereni plesači postali su blijedi prsti na nježnim tipkama klavira. U trenutku Harlekin nije osjećao, u trenutku Harlekin je bio osjećaj.

Osveta suza

poruka se sama napisala
sumorno dugom stazom
stiglo je pismo
poslano na krivu adresu
zalutalo je nošeno sudbinom
papir požutio
godinama prelaženja ruku
tinta crna razmrljana
kapima
padale su uporno
ne kao slap bez prestanka
noseći olakšanje
nego jedna po jedna
lupkale su u dugim
tihim razmacima
bolno istisnute
cijedile su se
niz obraze i bradu

za sve uzdahe
osmjehe i vatrene poglede
vlažna osveta
za kratke trenutke strasti

suze osvetnice sićušni su
žar ugasle

Harlekinov smijeh

Sjedim na drvenom tronu, što mi ga je priskrbio privremeni angažman dvorske lude. Moj poslodavac, kralj gleda me s visoka, samo povremeno ga zabavljaju moje šale. Zahtjevan je, traži od mene da svaku noć prevrćem bezbrojne stranice antologije viceva, u potrazi za onom pravom. Traži savršenstvo, ne riječima, samo osmjehom. Slušam ga dok se smije, njegov smijeh uvijek je ugodan, dubok i muževan, ne bi čovjek, a kamoli harlekin u ulozi dvorske lude, očekivao da jedan kralj ima tako ugodan zvučan smijeh. Čovjek bi očekivao da je kralj neki šmrkavac, suhonjavac, grbavi sretnik. Ovaj kralj, eh, on je gotovo jednako muževan kao ja. Muškarac, razumije se u šale ali od krune živi. Zna se i smijati. Ipak moje uvježbano muzikalno uho osjeti razliku, fine note sjete, kad izvalim prastaru foru koja kralja prebaci u minula vremena, ili lagano neodobravanje kad se slučajno žestokim jezikom okomim na njegove miljenike. Čisti smijeh, nesputan, veseo, vrlo je rijedak, toliko rijedak da se čini kao božičnica ili regres, kad se kralj nasmije punim plućima, tada se i ja smijem. Jer moj kralj i ja, mi smo jedno, on vlada zemljom, ja vladam osmjesima.

Sumorno duga staza

neke riječi napadaju dosadne kao muhe
nema pomoći
iako znam da su najljepši stihovi napisani
trošim uzalud vrijeme i papir
u potrazi hodam kao slon
utabanom stazom
u potrazi
za savršenom pjesmom

ništa nije dovoljno
i kad mislim da sam došla do dna
kad znam da više ne mogu
crpim odnekud snagu
dok me tuga nosi poput upornog vala
voljela bih odustati
pozdraviti se sa mizerijom

svaka riječ je ciganski ples
zavodljiv i vatren
cjenkam se sa prošlošću
kockam budućnošću
dišem punim plućima
vrelinu ovog sada

nek je egoizam što me tjera
ili tuga, puka tuga,
priznat ću samo navečer kasno
pisat ću sumorno duge pjesme
kao što je ova, bez posvete
namijenjene neispunjenim željama
zaboravljenim snovima
što samo ponekad isplivaju

tugujem i ponavljam se i pišem
u nadi da ova pjesma neće nikad završiti
da se neću ustati i nastaviti hodati
zaboraviti suze i prigrliti opet osmjehe
ali danas, danas sam tužna
tuga me kupa poput tople kupke
grli me poput vjetra i kiše
i ne pušta me živi pijesak žudnje

samo večeras ne mislim na stihove
ni naslove, samo na tebe

Osveta zaborava

stajala sam davno
na ulici
u kafiću
u dućanu
svaki puta
stajala sam
paralizirana
pred tobom

svaka misao
svaki dah
postajao je uzdah
ti si znao
tvoj pogled
je prodirao
previše duboko
i svaki puta
samo si prolazio
bez zastajanja

molila sam se tiho
u sebi
da zaboravim
adresu
broj telefona
dodir usana
i boju očiju

kakve li su bile?
plave?
zaborav je osveta
jedina preostala

Suze za srce

kad bih mogla zabraniti srcu
da kuca
rekla bih mu miruj
naredila dapače
miruj i ne tuci tako snažno
dok gledaš ono što gledaju njegove oči
ne poskakuj svako malo
kad pomislim
što li se mota njegovim mislima
možda i moje ime, moje usne
rekla bih drago srce
nemoj me izdati baš sada
i prepući od tuge za njim
za njegovim glasom
tiho bi šapnula
sigurno si maleno srce
i ako te izda njegova ljubav
ostaje ti moja ljubav
za njega
kada ti je hladno
ne boj se srce moje
ugrijat će te moje suze
dok teku iznutra
vrele i tajne

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv