sumorni su dani
što iz sivila pružaju žgoljave ruke
dok grabe košćatim prstima
krhke zglobove
umorne su zore
dok se sneno sunce lijeno rasteže
plamenim zracima nebo miluje
dugi su sati u samoći
i plavetnilo iznad
i zelenilo ispod
lagano blijede u magli
pozovi me k sebi
magijom jačom od razuma
slomi krhke spone realnosti
da utonemo u san skupa
otvorenih očiju
da gledamo zvijezde kako se gase
i oblake hude
zovi me k sebi neću pružati otpor
za poljubac ili dva
odbacit ću principe
neka ostanu iza nas
skriveni u magli
kad sjene postanu duge
gledat ćemo skupa predvečerja
i zlatno lišće
čekat ćemo skupa
da inje okruni grane
kapci postanu teški od sjećanja
da sve nestane u magli
Post je objavljen 28.04.2013. u 19:33 sati.