Draga Iluzijo znam da si mi rekla, ovo ti pišem iako sam lijen za lupanje po tipkovnici samo da te poštedim zadovoljstva tvog "Rekla sam ti", da ljubav obično stanuje blizu. Ova turneja sa plesnom skupinom možda je bila malo ishitrena odluka. Veliki minus je loša hrana u preskupim hotelima. Stalno sam gladan. Ljut sam jer mi podvaljuju premale sendviče za prevelike eure. Također si mi rekla da će mi biti žao, a tu, naglašavam, NISI bila u pravu. Lijepo je putovati bez ikakve brige, plesati dane i noći, dok bol u zglobovima ne postane snažna poput udara ledene sige. Nekad mi se čini da škripanje mojih koljena nadglasuje zvuk jazz basova u ovom modernom baletu što ga plešemo. Nije smiješno. Ma znam da se sad smiješ. Kao i u srednjoj školi najčešće sam jedina smrtno ozbiljna osoba u društvu onih koji se valjaju od smijeha. Ipak svjestan sam svojih ograničenja. Nisam pametan, ni lijep, nimalo poseban. Zanima me samo, kad se vratim, misliš li da ću prepoznati tu, tu koja je tako blizu? Reci mi Iluzijo, hoću li ikada odrasti i prestati sanjati te čudne snove? Reci mi što je tebe učinilo tako varljivom, što je mene učinilo tako nemirnim? Ma znam ja, ne moraš mi reći da opet pretjerujem i da se trebam koncentrirati na sad i ovdje. Znaš da je to jače od mene. Razmiješ me, jel da? Morao sam pokušati.
Post je objavljen 14.04.2013. u 15:47 sati.