Sjedim na drvenom tronu, što mi ga je priskrbio privremeni angažman dvorske lude. Moj poslodavac, kralj gleda me s visoka, samo povremeno ga zabavljaju moje šale. Zahtjevan je, traži od mene da svaku noć prevrćem bezbrojne stranice antologije viceva, u potrazi za onom pravom. Traži savršenstvo, ne riječima, samo osmjehom. Slušam ga dok se smije, njegov smijeh uvijek je ugodan, dubok i muževan, ne bi čovjek, a kamoli harlekin u ulozi dvorske lude, očekivao da jedan kralj ima tako ugodan zvučan smijeh. Čovjek bi očekivao da je kralj neki šmrkavac, suhonjavac, grbavi sretnik. Ovaj kralj, eh, on je gotovo jednako muževan kao ja. Muškarac, razumije se u šale ali od krune živi. Zna se i smijati. Ipak moje uvježbano muzikalno uho osjeti razliku, fine note sjete, kad izvalim prastaru foru koja kralja prebaci u minula vremena, ili lagano neodobravanje kad se slučajno žestokim jezikom okomim na njegove miljenike. Čisti smijeh, nesputan, veseo, vrlo je rijedak, toliko rijedak da se čini kao božičnica ili regres, kad se kralj nasmije punim plućima, tada se i ja smijem. Jer moj kralj i ja, mi smo jedno, on vlada zemljom, ja vladam osmjesima.
Post je objavljen 03.04.2013. u 22:56 sati.