neke riječi napadaju dosadne kao muhe
nema pomoći
iako znam da su najljepši stihovi napisani
trošim uzalud vrijeme i papir
u potrazi hodam kao slon
utabanom stazom
u potrazi
za savršenom pjesmom
ništa nije dovoljno
i kad mislim da sam došla do dna
kad znam da više ne mogu
crpim odnekud snagu
dok me tuga nosi poput upornog vala
voljela bih odustati
pozdraviti se sa mizerijom
svaka riječ je ciganski ples
zavodljiv i vatren
cjenkam se sa prošlošću
kockam budućnošću
dišem punim plućima
vrelinu ovog sada
nek je egoizam što me tjera
ili tuga, puka tuga,
priznat ću samo navečer kasno
pisat ću sumorno duge pjesme
kao što je ova, bez posvete
namijenjene neispunjenim željama
zaboravljenim snovima
što samo ponekad isplivaju
tugujem i ponavljam se i pišem
u nadi da ova pjesma neće nikad završiti
da se neću ustati i nastaviti hodati
zaboraviti suze i prigrliti opet osmjehe
ali danas, danas sam tužna
tuga me kupa poput tople kupke
grli me poput vjetra i kiše
i ne pušta me živi pijesak žudnje
samo večeras ne mislim na stihove
ni naslove, samo na tebe
Post je objavljen 03.04.2013. u 22:56 sati.