Božić je jedan od najvećih (neki kažu, i najveći) kršćanski blagdan.
Na žalost, društvo u kojem živimo, koje je okrenuto prema materijalnom a duhovno zapostavlja, sasvim je izokrenulo i iskvarilo izgled i smisao Božića.

Moderno društvo, koje počiva na "imati" a ne "biti" prisiljava nas svojim djelovanjem da kupimo NOVI mobitel, NOVI auto, NOVI televizor, NOVE cipele... uvjeravajući nas da svojim STARIM nećemo moći zadovoljiti svoje potrebe, nećemo biti dovoljno cool, nećemo biti dovojno priznati i cijenjeni u društvu imalaca.

Ni Božić nije izuzetak. Umjesto da se društvo i pojedinci u tim danima okrenu duhovnoj obnovi, promišljanju o tome kako biti bolji čovjek, manijakalno nas tjeraju i nagovaraju da trošimo, i time se osjećamo sve više otuđeno, samo i zapostavljeno, iako imamo više.

Ni Crkva se u tome ne izdvaja iz potrošačkog društva jer svojim primjerom ne propagira skromnost i poniznost već bahatost i raskoš.

Mi, kao obitelj, nismo reprezentativni primjerak hrvatske obitelji, misleći na to da se je nekih 87% Hrvata na posljednjem popisu deklariralo kao katolici.

Kćerka je agnostkinja, sin i ja smo zadrti ateisti (uz to što preziremo Crkvu kao instituciju) a jedino je supruga deklarirana, ali ne baš i praktična katolkinja.

No, bez obzira na to (a vjerojatno da i ne povrijedimo supruginu vjeru) poštujemo Božićne običaje, u vidu kićenja bora, posta na Badnjak, darivanja, uz napomenu da su to uvijek skromni i praktični darovi.

Čemu toliki uvod?

Ni ove godine nije bilo drugačije.

Nakon kićenja bora i večere, pod bor je došao Isusek (darujemo se navečer, a ne ujutro, na Božić) i donio darak za svakog.
Bilo je tu, kao i uvijek, vrlo praktičnih darova: šalica za čaj, kapa i šalova, knjiga...

Kćer mi je poklonila knjigu. S obzirom da smo i ona i ja pasionirani ljubitelji Stephena Kinga, to je ovaj puta bila njegova knjiga "Rose Madder". U knjizi se radi o ženi koja je, nakon 14 godina batina i maltretiranja koje je primala od muža policajca, odlučila pobjeći i početi novi život. Naravno, ne bi to bio King a da nema zapleta i nadnaravnog...
S obzirom na to da sam pročitao gotovo sve Kingove knjige, zapitao sam kako je znala da BAŠ TU knjigu nisam pročitao.
Moje pametno dijete; bila je u knjižnici, zamolila ispis svih knjiga koje sam posudio, i u listi od 1537 knjiga pročitanih od 1998. dotičnu nije našla....

Ponosan sam na njenu pamet i snalažljivost. Drago mi je da smo uspjeli odgojiti tako pametnu, poštenu, snalažljivu i nadasve skromnu djecu.




Na kraju, svima koji vjeruju, želim sretan, čestit i nadasve miran Božić!


***********************************

U nedjelju je održano i 3. kolo zimske brdske lige Ivančica.
Konačno se je sve poklopilo onako lijepo po čemu se ova planina pamti: hladno ali ne i prehladno vrijeme, dosta sunca, snijeg od polovice uspona (ali ne previše; taman toliko da se može trčkarati)...

Sve u svemu, ugodno provedeno jutro.

Oznake: Božić, ateizam, King, Ivančica, trčanje, Zima

2. kolo brdske lige na Ivančicu bilo je toliko drugačije od prethodnog.
Koliko je u prvom kolu bilo ugodno, sunčano i čak malo pretoplo za trčanje, toliko nas je u ovom kolu snašla gotovo pa apokalipsa.

Duboki snijeg na koji još nije ni noga kročila (a kamoli ralica) onemogućio je bilo kakvo trčanje.
Iako su bolji nadobudno krenuli naprijed, došavši u dublji snijeg (a bilo ga je 50-70 cm) jako ih je usporio tako da ih je ubrzo pristigao i ostatak kolone.
Zajednički smo kročili kroz duboki snijeg, lagano se smrzavajući.
Najteže je bilo na zadnjem kilometru, jer je cesta okrenuta k sjeveru pa je jak sjeverni vjetar napravio nekoliko nanosa, visine i do 3 m, koje je bilo gotovo nemoguće prijeći.

Ovako je izgledao prijelaz preko jednog od manjih nanosa snijega:



Na zadnjem zavoju prije planinarskog doma bio je najveći i neprelazan nanos. Neki su ga zaobišji penjući se u šumu iznad ceste, a drugi balansirajući na rubu ceste, uz provaliju.

Konačno, kolona je došla do vrha za skoro 2 sata i 20 minuta, uredno svi promrzli.
Sveukupno nas je do vrha došlo 58 , mogu reći, potpuno ludih, 10-tero dama i 48 muškaraca.

http://www.marathon95.hr/vijesti/marathon95/16-zimska-brdska-liga-ivancica-2-kolo-rezultati-i-ukupni-poredak#news_view

Među damama je bila i moja Iva, koja je silno željela ići ovo kolo, što me je, kao oca, poprilično uplašilo. No, sve je prošlo dobro.

Spustili smo se po Konju (najbliži, ali ne i najlakši put), dobar dio kližući se po guzici.

Moja Iva snimljena na Konju:

Oznake: Ivančica, snijeg, brdska liga, trčanje

Kako nam je danas bilo:

http://www.marathon95.hr/vijesti/marathon95/16-zimska-brdska-liga-ivancica-1-kolo#news_view

Lijepo, toplo, sunčano, veliki broj novih ljudi koji su se uputili na planinu...

Oduševljava veliki broj novih ljudi koji se upuštaju a avanturu zvanu rekreativno trčanje.


Mmmmmmm... prekrasno...

Oznake: rekreacija, Ivančica, trčanje

U nedjelju, 28. listopada održan je 17. po redu maraton Ljubljana.



Sve je skromno počelo već sad daleke 1996. godine, kad su, po uzoru na već tada 4 godine star zagrebački maraton, u Ljubljani krenuli tako istim, a opet vrlo različitim putem.
Počelo je relativno skromno, sa 673 ljudi u cilju, ali uz veliku pomoć grada i gospodarstva.
Kroz niz godina, maraton je prerastao u značajnu priredbu koja, na svim utrkama ima i do 20000 učesnika.
Veliki broj volontera pomaže da manifestacija uspije u punoj veličini.
Uspjeh je znak sveobuhvatnog bavljenja rekreativnim sportom u Sloveniji (95% učesnika je iz Slovenije), toliko različitog od situacije kod nas.

Ljubljanski maraton gotovo redovito pohodim od 2003., kad mi je to bio treći maraton u životu.
U tih desetak godina, skupio sa 5-6 maratona i 2 polumaratona u Ljubljani, svaki puta se vračajući sa sve ljepšim dojmovima i ugodnijim uspomenama.

Ovogodišnji, 17. maraton trebao je biti kruna sezone, tj. cijelu sezonu podredio sam njemu.

Kako je bilo?

Ovako:



Cijeli listopad bilo je lijepo vrijeme, i, znao sam, po zakonu velikih brojeva, da tome mora doći kraj.
Na žalost, kraj je došao upravo taj vikend: uz zahlađenje, pao je i prvi snijeg.
Krenuli smo autobusom iz Varaždina, i već kod Borla naletjeli na drveće, prepriječeno preko ceste, kojeg je srušio težak snijeg. Nije preostalo ništa drugo već micati isto sa ceste.
Do Ljubljane smo putovali više od 4 sata, zakasnili na utrku građana.

Moja kćer Iva (svaka joj čast na snazi i volji!) i ja krenuli smo u utrku lagano smrznuti, pod snijegom, u masi od više od 8000 ljudi, velikom većinom rekreativaca.
Plan je bio da prvi krug (maraton se sastoji od 2 kruga po 21 km) idemo zajedno, malo laganije (Iva je trčala polumaraton), a da ja drugi krug pokušam ubrzati.
Tako je i bilo; Iva je završila za 1:51, ušla podhlađena u cilj, a ja sam krenuo u borbu sa hladnoćom, sjevernim vjetrom i sekundama u drugi krug.
Ubrzao sam, uspio održavati brzinu koja me je koliko-toliko grijala.
Koliko je bila opasna hladnoća svjedoči činjenica da je veliki broj ljudi odustao, da su vozila hitne pomoći stalno pod sirenama jurila cestom, i da je previše ljudi hodalo, ne mogavši uopće trčati.

Utrku sam završio za 3 sata i 39 minuta, moj drugi najbolji rezultat i najbolje taktički otrčan maraton uopće. Postigao sam tzv. "negativ split", tj. bolje vrijeme druge polovice utrke od prve polovice.
Tome je najviše doprinjela Iva, koja mi nije dozvolila da previše ubrzam prvi dio utrke (a vuklo me, jer je bilo hladno) pa mi je ostalo dovoljno snage za drugi dio.
Ušavši u cilj, ispunio sam planirano i otišao na tuširanje vrućom vodom u Tivoli, što me je doslovno vratilo u život.

Posebna priča utrke su stanovnici Ljubljane, domaćini, navijači.

Usprkos tome što je, zbog utrke, grad bio doslovno blokiran 3 dana (ranijih dana održavale su se dječje utrke), osmjeh im nije silazio sa lica (za razliku, recimo, og građana Zagreba za vrijeme trajanja maratona).
Također, usprkos hladnoći, u tisućama su se okupili uz stazu, bodreći svojim dobro poznatim navijanjem i poznate i nepoznate. Mnogi od njih proveli su na istom mjestu 3 sata navijajući.
Posebna priča su dječica, sitna, malena, kojoj nije bilo teško stajati, mrznuti se, navijati, tražiti i davati "pet" iako ne poznaju dotičnog trkača, veseliti se tome... u čemu se vide rezultati pravilnog odnosa prema sportu i rekreaciji; jer, nije bitno pobijediti, već učestvovati i biti dio događaja.

Upravo te činjenice su dovoljan razlog zašto kažem "Ljubljena Ljubljana" i zašto ću maraton u Ljubljani pohoditi tako gugo dok ću se moći kretati.

Ljubljana, hvala Ti na svemu!

Oznake: Ljubljana, maraton, trčanje, rekreacija