Predaja i malodušnost

26 siječanj 2013

Opet su, naravno, pokazali gubitnički mentalitet.

Cijelih 60 minuta odigrali su na isti način: lošu, sporu obranu, jalovi napad koji se je svodio na nabijanje u sredinu i soliranje Duvnjaka.

Nije problem izgubiti, već je problem predati se i ne pokušati ništa promijeniti.
Život se sastoji od pobjeda i poraza (i najčešće je više onih drugih), no, i u porazu se treba vidjeti volja i ponos, što se jučer nije moglo vidjeti.

Tek se sad vidi koliko u stvari fali Balić: usprkos svim njegovim manama, čovjek ipak zna dodati loptu, što se jučer nije moglo vidjeti.

A nije da se nije uložilo u njih.

Eh, sad, da je barem dio novaca koji je uložen u ove uložen u junake iz prethodnog posta...

Oznake: rukomet, poraz i predaja

Kompleks manje vrijednosti i "mali" sportovi

24 siječanj 2013

Nisam baš neki aktivan ljubitelj profesionalnog sporta.

Povremeno pogledam koju košarkašku ili rukometnu utakmicu, odpratim pokoji reprezentativni debakl ili uspjeh, svejedno.
Najviše pratim "male" sportove tipa vanstadionske atletike, triatlona i daljinskog plivanja, u kojima se i sam, naravno amaterski, natječem.

Jučer sam odgledao utakmicu sa Francuskom, u kojoj su naši igrači konačno pobijedili kompleks manje vrijednosti u odnosu na tu reprezentaciju. Da li je to rezultat smjene generacija, srca mladosti koja igra, neigranja Balića ili nečeg drugog, nebitno.
Bitno je riješavati se kompleksa koje imaju "mali" u odnosu na "velike".

U svemu su uživali i ovi, živopisno opremljeni navijači:

Image and video hosting by TinyPic

Bio sam, svojedobno, veliki protivnik izgradnje bespotrebnih megalomanskih dvorana samo za rukometno prventvo (usprkos uvjeravanju velikodostojanstvenika da je to zalog za budućnost) u koje smo ulupali dvije milijarde kuna a koje sada, u velikoj većini slučajeva, stoje prazne.

Sudski procesi koji se oslanjaju na rabote oko izgradnje istih uvjerili su me da sam bio u pravu.

Slično je i sa drvoranom u "predvorju" Varaždina. Megalomanski velika, beskrajno skupa (govori se o iznosu od 700 miliona kuna), svi koji su imali prste u njenoj izgradnji lijepo su se okoristili, a sad zjapi prazna.
Kriza i nesposobnost lokalne vlasti doveli su do situacije da skoro pa i nema prvoligaške ekipe koja bi igrala u njoj. Ostaju samo mlađe selekcije, a kako to izgleda najbolje znaju roditelji koji moraju djecu voditi na kasnovečernje treninge u dvoranu koja je u šumi, daleko od grada

Španjolci su pokazali da se uspješno prvenstvo može napraviti za osjetno manje novaca. Iako nema puno gledatelja (osim na utakmicama njihove reprezentacije) za samu organizaciju utrošili su nekoliko desetaka puta manje novaca od nas, koji smo se ponašali kao pijani milijarderi.

.......

Sinoć sam gledao emisije "8. kat" poznate voditeljice Danijele Trbović.
Tema emisije bila je o granicama ljudskog tijela, a gosti su bili meni tako dragi i poznati ljudi, trkači i triatlonci sa kojima se susrećem tijekom godine, na trkačkim i triatlonskim natjecanjima.

Jurišić Veronika (ultramaratonka i učesnica prvenstva u trčanju na 24 sata, pretrčala 203 kilometra) i Janković Dragan, njen trener, govorili su o treninzima, ozljedama, krizama i ljepotama sporta kojima se bave.
Veronika godišnje trči 11000 kilometara.
A ja mislim da je mojih 3000 kilometara puno...

Image and video hosting by TinyPic

Šimunko Nenad, finišer trostrukog Ironnmana ( 11,4 km plivanja, 540 km bicikla i 3 maratona, 126,6 km), također osoba koja boluje od dijabetesa tip 1, i dr. Vlahek Pavao, govorili su o triatlonu i ljepotama tog sporta.
Fascinira činjenica da je Nenad, usprkos teškoj bolesti i svim rizicima koje ona nosi sa sobom, svojim pozitivnim primjerom postao uzor mnogim ljudima da se ne smiju predati.

Jednom, kad porastem, bit ću Ironmann kao Nenad.

Image and video hosting by TinyPic

"Obični" ljudi, kojima je najveći sportski domet odlazak do auta i navijanje u fotelji za reprezentaciju, ne mogu ni zamisliti koliko je napora, truda, vremena i novaca potrebno da bi se doseglo nešto takvo grandiozno kao što su postigli ovo dvoje naših junaka.

A što bi tek bilo da se je u njih uložio barem djelić od onih 2 milijarde za dvorane...

Oznake: svjetsko prvenstvo u rukometu, dvorane, triatlon, ultramaraton

A moglo je i drugačije...

02 siječanj 2013

U petak, 21. prosinca protekle godine konačno je stavljena točka na priču koja je trajala više od 90 godina, a zvala se Tivar.

Do danas nisam mogao pisati o toj temi, ipak je trebalo proći malo vremena da rana više nije toliko svježa.

Tog je dana su otjerani na burzu radnici koji su do zadnjeg dana radili i imali posla. Otjerani su bez plaće za rujan, listopad, studeni i prosinac, Otjerani su bez pravovaljanih dokumenata za Finu na osnovu kojih bi mogli ovršiti zarađeno a neisplaćeno, otjerani su bez otpremnina koje su, po Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru, trebali dobiti sa zadnjim danom rada. Zbog toga prijavili su direktore inspekciji rada i podigli kaznenu prijavu.
Tog dana likvidirana je firma na kojoj je izrastao Varteks i veliki dio Varaždina.
Iako direktori Varteksa tvrde da "Tivar nije gotov", odlazak direktora Tivara (naravno, na fino mjesto preko veze i vezice) dokaz je suprotnog.

Štakori napuštaju brod koji tone.

Tužno.

Moglo je to drugačije završiti; samo da nije bilo prevelike pohlepe od onih koji odlučuju o kupovini tkanine (provizije su slasne, dok kod proizvodnje unutar svog tvorničkog kruga provizije nema), samo da je bilo malo sposobnosti i volje kod onih koji odlučuju o sudbinama ljudi, samo da nisu odlučivali oni čije će privatne firme rasprodavati strojeve i opremu...

Osobno sam još u radnom odnosu; na bolovanju sam, sa dijagnozom "depresija" koja ide na dušu onima koji su nas zatvorili. A do tada niti jednog dana bolovanja...

Danas sam došao u Varteks donijeti doznake za bolovanje. Htio sam i napraviti obračun radnih sati za prosinac, ali je moja kancelarija izgledala kao da je kroz nju prošla horda ranovjekovnih Huna. Lešinari novog doba.

Odnijeli su sve što vrijedi (iako sam, službeno, još zaposlen); računalo, printer, porazbacali papire unaokolo... Srećom, takav scenarij sam predvidio pa sam privatne stvari i par cvjetova odnio ranije. Ponavljam, srećom, jer bih ostao i bez šalice za kavu.

Opet, vrlo tužno.

Preostaje mi još par dana bolovanja, 14 dana otkaznog roka koje mi je preostalo i 18 dana godišnjeg.
Konačno, ipak jedva čekam da se maknem od takve nezdrave, lopovske i lešinarske firme i da okrenem novi list u životu. I da se preko suda izborim za materijalna prava koja su mi ostali dužni.

Oznake: Tivar, proizvodnja, likvidacija

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

free counters brojac poseta

brojac poseta