Nisam baš neki aktivan ljubitelj profesionalnog sporta.
Povremeno pogledam koju košarkašku ili rukometnu utakmicu, odpratim pokoji reprezentativni debakl ili uspjeh, svejedno.
Najviše pratim "male" sportove tipa vanstadionske atletike, triatlona i daljinskog plivanja, u kojima se i sam, naravno amaterski, natječem.
Jučer sam odgledao utakmicu sa Francuskom, u kojoj su naši igrači konačno pobijedili kompleks manje vrijednosti u odnosu na tu reprezentaciju. Da li je to rezultat smjene generacija, srca mladosti koja igra, neigranja Balića ili nečeg drugog, nebitno.
Bitno je riješavati se kompleksa koje imaju "mali" u odnosu na "velike".
U svemu su uživali i ovi, živopisno opremljeni navijači:
Bio sam, svojedobno, veliki protivnik izgradnje bespotrebnih megalomanskih dvorana samo za rukometno prventvo (usprkos uvjeravanju velikodostojanstvenika da je to zalog za budućnost) u koje smo ulupali dvije milijarde kuna a koje sada, u velikoj većini slučajeva, stoje prazne.
Sudski procesi koji se oslanjaju na rabote oko izgradnje istih uvjerili su me da sam bio u pravu.
Slično je i sa drvoranom u "predvorju" Varaždina. Megalomanski velika, beskrajno skupa (govori se o iznosu od 700 miliona kuna), svi koji su imali prste u njenoj izgradnji lijepo su se okoristili, a sad zjapi prazna.
Kriza i nesposobnost lokalne vlasti doveli su do situacije da skoro pa i nema prvoligaške ekipe koja bi igrala u njoj. Ostaju samo mlađe selekcije, a kako to izgleda najbolje znaju roditelji koji moraju djecu voditi na kasnovečernje treninge u dvoranu koja je u šumi, daleko od grada
Španjolci su pokazali da se uspješno prvenstvo može napraviti za osjetno manje novaca. Iako nema puno gledatelja (osim na utakmicama njihove reprezentacije) za samu organizaciju utrošili su nekoliko desetaka puta manje novaca od nas, koji smo se ponašali kao pijani milijarderi.
.......
Sinoć sam gledao emisije "8. kat" poznate voditeljice Danijele Trbović.
Tema emisije bila je o granicama ljudskog tijela, a gosti su bili meni tako dragi i poznati ljudi, trkači i triatlonci sa kojima se susrećem tijekom godine, na trkačkim i triatlonskim natjecanjima.
Jurišić Veronika (ultramaratonka i učesnica prvenstva u trčanju na 24 sata, pretrčala 203 kilometra) i Janković Dragan, njen trener, govorili su o treninzima, ozljedama, krizama i ljepotama sporta kojima se bave.
Veronika godišnje trči 11000 kilometara.
A ja mislim da je mojih 3000 kilometara puno...
Šimunko Nenad, finišer trostrukog Ironnmana ( 11,4 km plivanja, 540 km bicikla i 3 maratona, 126,6 km), također osoba koja boluje od dijabetesa tip 1, i dr. Vlahek Pavao, govorili su o triatlonu i ljepotama tog sporta.
Fascinira činjenica da je Nenad, usprkos teškoj bolesti i svim rizicima koje ona nosi sa sobom, svojim pozitivnim primjerom postao uzor mnogim ljudima da se ne smiju predati.
Jednom, kad porastem, bit ću Ironmann kao Nenad.
"Obični" ljudi, kojima je najveći sportski domet odlazak do auta i navijanje u fotelji za reprezentaciju, ne mogu ni zamisliti koliko je napora, truda, vremena i novaca potrebno da bi se doseglo nešto takvo grandiozno kao što su postigli ovo dvoje naših junaka.
A što bi tek bilo da se je u njih uložio barem djelić od onih 2 milijarde za dvorane...
Oznake: svjetsko prvenstvo u rukometu, dvorane, triatlon, ultramaraton
