U nedjelju, 28. listopada održan je 17. po redu maraton Ljubljana.
Sve je skromno počelo već sad daleke 1996. godine, kad su, po uzoru na već tada 4 godine star zagrebački maraton, u Ljubljani krenuli tako istim, a opet vrlo različitim putem.
Počelo je relativno skromno, sa 673 ljudi u cilju, ali uz veliku pomoć grada i gospodarstva.
Kroz niz godina, maraton je prerastao u značajnu priredbu koja, na svim utrkama ima i do 20000 učesnika.
Veliki broj volontera pomaže da manifestacija uspije u punoj veličini.
Uspjeh je znak sveobuhvatnog bavljenja rekreativnim sportom u Sloveniji (95% učesnika je iz Slovenije), toliko različitog od situacije kod nas.
Ljubljanski maraton gotovo redovito pohodim od 2003., kad mi je to bio treći maraton u životu.
U tih desetak godina, skupio sa 5-6 maratona i 2 polumaratona u Ljubljani, svaki puta se vračajući sa sve ljepšim dojmovima i ugodnijim uspomenama.
Ovogodišnji, 17. maraton trebao je biti kruna sezone, tj. cijelu sezonu podredio sam njemu.
Kako je bilo?
Ovako:
Cijeli listopad bilo je lijepo vrijeme, i, znao sam, po zakonu velikih brojeva, da tome mora doći kraj.
Na žalost, kraj je došao upravo taj vikend: uz zahlađenje, pao je i prvi snijeg.
Krenuli smo autobusom iz Varaždina, i već kod Borla naletjeli na drveće, prepriječeno preko ceste, kojeg je srušio težak snijeg. Nije preostalo ništa drugo već micati isto sa ceste.
Do Ljubljane smo putovali više od 4 sata, zakasnili na utrku građana.
Moja kćer Iva (svaka joj čast na snazi i volji!) i ja krenuli smo u utrku lagano smrznuti, pod snijegom, u masi od više od 8000 ljudi, velikom većinom rekreativaca.
Plan je bio da prvi krug (maraton se sastoji od 2 kruga po 21 km) idemo zajedno, malo laganije (Iva je trčala polumaraton), a da ja drugi krug pokušam ubrzati.
Tako je i bilo; Iva je završila za 1:51, ušla podhlađena u cilj, a ja sam krenuo u borbu sa hladnoćom, sjevernim vjetrom i sekundama u drugi krug.
Ubrzao sam, uspio održavati brzinu koja me je koliko-toliko grijala.
Koliko je bila opasna hladnoća svjedoči činjenica da je veliki broj ljudi odustao, da su vozila hitne pomoći stalno pod sirenama jurila cestom, i da je previše ljudi hodalo, ne mogavši uopće trčati.
Utrku sam završio za 3 sata i 39 minuta, moj drugi najbolji rezultat i najbolje taktički otrčan maraton uopće. Postigao sam tzv. "negativ split", tj. bolje vrijeme druge polovice utrke od prve polovice.
Tome je najviše doprinjela Iva, koja mi nije dozvolila da previše ubrzam prvi dio utrke (a vuklo me, jer je bilo hladno) pa mi je ostalo dovoljno snage za drugi dio.
Ušavši u cilj, ispunio sam planirano i otišao na tuširanje vrućom vodom u Tivoli, što me je doslovno vratilo u život.
Posebna priča utrke su stanovnici Ljubljane, domaćini, navijači.
Usprkos tome što je, zbog utrke, grad bio doslovno blokiran 3 dana (ranijih dana održavale su se dječje utrke), osmjeh im nije silazio sa lica (za razliku, recimo, og građana Zagreba za vrijeme trajanja maratona).
Također, usprkos hladnoći, u tisućama su se okupili uz stazu, bodreći svojim dobro poznatim navijanjem i poznate i nepoznate. Mnogi od njih proveli su na istom mjestu 3 sata navijajući.
Posebna priča su dječica, sitna, malena, kojoj nije bilo teško stajati, mrznuti se, navijati, tražiti i davati "pet" iako ne poznaju dotičnog trkača, veseliti se tome... u čemu se vide rezultati pravilnog odnosa prema sportu i rekreaciji; jer, nije bitno pobijediti, već učestvovati i biti dio događaja.
Upravo te činjenice su dovoljan razlog zašto kažem "Ljubljena Ljubljana" i zašto ću maraton u Ljubljani pohoditi tako gugo dok ću se moći kretati.
Ljubljana, hvala Ti na svemu!
Oznake: Ljubljana, maraton, trčanje, rekreacija
