Život je poput kapljice vode na užarenom betonu. ©




Photobucket

Sutra, on želi sutra iako bi ga čitavim svojim bićem morao odbiti. Taj revolt tijela, to je apsurd. (Albert Camus)

I slikar je počeo. Nisu vidjeli što radi, no znali su da je to kako se sada smrad preobražava u vedrinu, kao da ga platno upija i pretvara natrag u ljepotu, ravno čudu. (Zoran Ferić)

Anđeli su zbilja stjerani u kut, u bezizlazne pozicije. U svijetu koji je predvorje pakla a mrtvi već neugodno nadiru među žive i časte ih svojom opominjućom prisutnošću. Na svakom koraku vidim smrt, impotenciju i bolest. Postoje sigurna mjesta na kojima čovjek može pronaći mir i uspomene na sretnije dane, ali su i ona kontaminirana užasom povijesti i uprljana realnim problemima. Što više starimo, to se češće susrećemo sa tragedijama koje nisu nimalo nalik na tragedije iz školske lektire. Kad izgubimo iluzije, i vlastita nam lijepa sjećanja izgledaju kao uzaludni snovi. Što više znamo o svijetu, više se bavimo svojom probavom, dok nas život jednom, na kraju, ne svede na običan trulež i smrad. (Zoran Ferić)

Pogled životinja koje su vani stajale klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovno od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek. (George Orwell)

We live, as we dream - alone... (Joseph Conrad)

Your own reality - for yourself, not for others - what no other man can ever know. They can only see the mere show, and never can tell what it really means. (Joseph Conrad)

It seems to me that I am trying to tell you a dream - making a vain attempt, because no relation of a dream can convey the dream sensation, that commingling of struggling revolt, that notion of being captured by the incredible which is of the very essence of dreams... (Joseph Conrad)

I must not fear.
Fear is the mind-killer.
Fear is the little death that brings total obliteration.
I will face my fear.
I will permit it to pass over me and through me.
And when it has gone past I will turn the inner eye to see its path.
Where the fear has gone there will be nothing.
Only I will remain. (Frank Herbert)

OvO Je pRIča BeZ zaKLjUčKa

31.01.2006., utorak

koju boju želiš?

When a man is finally boxed and he has no choice, he begins to decorate his box.

- 09:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.01.2006., utorak

samo jedan jedini trenutak u vremenu. stao je.

danas mi se dogodilo nešto. dugo to nisam osjetila. legla sam na krevet jer više nisam mogla gledati. ne spavam dovoljno u zadnje vrijeme. vani je bilo sunčano. nisi mogao vidjeti da je temperatura ispod nule i da je zima. u mojoj glavi je bilo proljeće. ugledala sam ples čestica prašine na sunčevoj zraki. ples uzrokovan podizanjem moje plave dekice. bilo je tako...lijepo. baš lijepo. osjećaj smirenosti i zadovoljstva. bez ijedne brige. samo ja, sunce i prašina. obožavam ležati na krevetu dok mi svjetlost pada u sobu. tada kao da vrijeme stane. ta toplina vlastitog tijela. kreveta. nitko ti ne treba.
ležala sam tako par minuta, ali sam onda zaspala.

- 23:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.01.2006., ponedjeljak

kad su mi govorili da sve su odbojkašice kurve (n. was rite:))

zatvorena vrata. svi smo si prijatelji. jedna ode van i odmah nastaje kaos. kokoši. nema drugog izraza. žao mi je što moram tako pljuvati po svom rodu. i sportu. ali ne radi se ovdje samo o odbojkašicama. svugdje je tako. ponekad su mi nepodnošljive. ili su ljubomorne, ili spletkare, ili lažu. prava sapunica. žalosno je na što je sport spao. budi najbolji! parola koja nas prati na svakom koraku. ali nije stvar u tome. ako se zbog toga gazi naša ljudskost, onda to nema smisla. tako me živcira ta dvoličnost. društveni konvertiti. "kod nas je domaća atmosfera", vole govoriti. neka atmosfera! prije ratna atmosfera.

tell me lies, tell me lies, tell me sweet little lies

još ako si nov negdje. svi se prave tako ljubazni, ali zapravo bi te najradije šutnuli nogom u guzicu i poslali otkud si došao. a tek djeca s "uvriježenom" gospodom roditeljima koja misle da su najbolja? ma kakav timski sport. treba igrati individualno. za sebe. sa sobom. a ne ovako.

- 23:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

22.01.2006., nedjelja

noću se stežu zidovi sobe

mislim da je već prošlo nekoliko dana. odavno sam prestala brojati izmjene dana i noći. boli me glava od silnog razmišljanja na ovoj vrućini. usprkos tome, misli mi ponovno lete u onaj zabranjeni kutak. kako se ovo meni dogodilo? sjećanja su sve slabija, ali još uvijek prisutna.
do prije par dana sve se odvijalo po planu. moj put u egipat je bio dogovoren, karte za let kupljene i stvari spremljene. to je trebao biti savršen odmor. no negdje izmeću ulaska u avion i početnih, slabih turbulencija sve je pošlo po zlu. možda bih trebala biti zahvalna što sam uspjela spasiti sebe i par prijeko potrebnih stvari. nemam takav osjećaj. ova tišina u meni izaziva ravnodušnost. više se ni ne sjećam onog užasnog osjećaja koji me preplavio kada je avion počeo prisilno slijetati. ako se još netko i spasio, ja sam se izgubila. bila sam ležala na užarenom pijesku, a probudila me neobuzdiva potreba za vodom. shvatila sam da sam potpuno sama. poput crusoa. naravno, prije nego je naišao petko. upravo poput njega sam morala pokušati opstati. dugo sam hodala, ali isplatilo se. pronašla sam poneku razbacanu prtljagu, nešto hrane i par bočica vode. opskrbivši se najnužnijim, tada još u zanosu, krenula sam. slijepo sam vjerovala da idem prema spasu, no sada znam da me čeka samo propast. ipak, rastrgana sam između apatije i želje za životom. pitam se što bi hamlet učinio u ovoj situaciji. biti ili ne biti? uistinu, to je pitanje sad. odjednom ugledam prekrasne dine pred sobom. poput prekrasnog umjetničkog djela načinjenoga božjim rukama. opet crne misli. vrijedi li uopće živjeti za nešto što ne vidimo? za nešto poput ljudske dobrote, ljubavi? nastavljam hodati. ja i moje zamršene misli. gubim tlo pod nogama, doslovno. može li ovo biti kraj? završava li sve tako jednostavno, u živom pijesku?
nikada neću zaboraviti taj osjećaj. poput mekane svile koja steže cijelo tijelo , prodire u svaku poru. taj osjećaj gubitka zraka, iznemoglosti, ali i olakšanja. ispostavilo se da sam zapravo u svojoj sobi i gušim se u vlastitoj plahti. začuđujuće je kako noć utječe na nas. tjera nas na san. a snovi nam omogućuju dublji uvid u nas same. ponekad je to još jedan mračni ormar u koji ne želimo zaviriti. a ponekad, samo ponekad, snovi su poput zidova sobe koji se stežu oko nas.

- 19:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.01.2006., četvrtak

laganim korakom hodaš do vrata. otvaraš ih...

...prazna soba. prigušena svjetla. dva prozora. navučene zavjese. i vrata. drvena vrata. oprezno ulaziš u tu tajanstvenu prostoriju. dršćeš. hladno je. ne razumiješ što oni žele da napraviš. sjedaš na taj hladan pod. pušeš si u ruke i pokušavaš se ne smrznuti. želiš biti na nekom drugom mjestu. dolaze ti sjećanja. svi lijepi, ugodni trenuci koji su postojali u tvom životu. vidiš sebe iz neke druge perspektive. očima nekog drugog. promatraš se. ponekad se smiješ jer opažaš svoje osobine i prepoznaješ svoju individualnost. a ponekad se začudiš jer vidiš nešto nekarakteristično za tebe. razmatraš to. raščlanjuješ. odjednom ti više nije hladno. a i svjetlo se upalilo. više nije prazno. tu si ti. sa svojim sjećanjima. sam u svojoj glavi. duši. nesvjestan onog stvarnog oko sebe. to ti ne treba više. ionako ti se ne bi svidjelo. sad možeš biti gdje god ti želiš. izaberi sjećanje i tamo si. nitko ti to ne može oduzeti. sada napokon shvaćaš što je sreća. zadovoljstvo. vidiš koliko smijeha su donosile najmanje stvari. samo jedan pogled je dovoljan. ako te dodirne na pravi način. jedan dodir je dovoljan ako ti otpjeva pravu pjesmu. samo jedan. opet proživljavaš sve to. koliko god puta poželiš. kao pokvarena ploča. sada svira još ljepše. skladnije.

naravno, više nisi na svijetu. ali svijet ti je na dlanu...

- 21:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.01.2006., srijeda

dođoh.vidjeh.skamenih se.

netko je rekao da smo nužni jedni drugima. tužno. ljudi, razumne životinje, ali ne možemo preživjeti sami. nedovoljno razumni da shvatimo da tamo zapravo nema nikoga. sve su to figure od papira. vjetar ih može dopuhati do nas, ali i otpuhati što dalje od nas. nedovoljno razumni da shvatimo kako trebamo živjeti samo sa sobom. biti spremni živjeti u samoći u svakom trenutku. ljudi se danas boje biti sami. strah nas koči. događaju se sranja. rijetki su oni koji su spremni žrtvovati svoje vrijeme ovdje za nekog drugog. osobno, nisam među njima. ne mislim da je to nešto loše. štoviše, sebičnost je jedno od glavnih oružja današnjice. čovjek treba biti sebičan kako bi bio sretan. ali samo tako da svojom sebičnošću ne šteti drugome. ni na koji način. sebičnost u okviru nas samih. samo nas. kamo bismo inače dospjeli? nezadovoljstvo. očaj. tuga. prigovaraju mi što ne pričam puno. općenito. da se mene pita, pričala bih još i manje. rijetko nas drugi čuju. ionako im ne bi bilo važno što imam za reći. ovako je lakše. ne moraju se ničim opterećivati. a ne moram ni ja. čovjek je naučio govoriti kako bi pokazao da je "pametniji" od drugog čovjeka. riječi su nevažne. djela se cijene. kažu: misao je važna. ali treba tu misao realizirati. rizik? riskiramo kad god ustanemo iz kreveta. riskiramo svakim udisajem, svakim korakom, svakim treptajem, svakom mišlju. život je rizik. život je kocka. navučeš se. postane ti baš super, ali onda shvatiš da si švorc i izbace te iz kluba. van. na kišu. na hladnoću. u beskraj. čovječanstvo ne napreduje, makar mnogi misle suprotno. svakim novim, takozvanim postignućem postajemo gladniji. gladni slave, novca, moći. kamo to vodi? čemu sve to uopće? kao da će nas netko nagraditi jer smo otkrili novi planet sunčeva sustava ili razbili atom na još manje čestice. sve je to uzaludno. na kraju ćemo svi umrijeti. nećemo doživjeti ostvarenje svih tih naših bajnih ideja. život je nepojmljiv. prečesto se nađu neki likovi koji misle da mogu objasniti taj misterij. uzaludno. život je poput bijele svjetlosti. spektar boja. svatko ima svoju valnu duljinu. i on je rekao da to tako nekako zamišlja. a ona nije rekla ništa. opet. uživala je u njegovom pogledu. ništa nije važno. pih! ali voli kad je tako gleda. kad je stvarno gleda. i to treba znati. gledati. slušati. dodirnuti. namirisati. nema govora. nema slova. nema riječi. nema zvukova. samo nježna, mekana tišina. zvuk dodira. zvuk zatvorene knjige. zvuk svježe pokošene trave. zvuk izlaska sunca. zvuk rasta drveta. zvuk srca koje više ne kuca.

- 22:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.01.2006., utorak

treća sreća? ili samo slučajnosti?

pitanje koje se trenutačno odnosi na čak dvije stvari u mom životu. prešla sam u novi klub. opet. treninzi. opet. nakon pola godine ničega. satrt će me. nema veze. opet imam osjećaj korisnosti. donekle. dakle, počela je nastava. opet. žao mi je svih vas koji sada morate donositi prilično važne odluke i imate samo jednu priliku za ostvarenje. i te pripreme. ah, sad barem shvaćam kako sve ono što sam radila nije bilo uzaludno. sad samo moram napisati taj nesretni maturalni rad, izbjeći maturu i usredotočiti se na treninge. a kad dođe četvrti mjesec i mene čekaju neke dosta važne odluke. ali o tome kad bude vrijeme. nije istina da možemo naučiti kako živjeti. uživati u životu. postoje određene dužnosti, očekivanja. mnogi to ne shvaćaju. a ostali misle da uživaju. they could have it so much better:) postoje dvije vrste ljudi: oni koji slušaju i oni koji ne slušaju. a sigurno postoje i oni koji se prave da ne čuju i oni koji ne žele čuti. hm, to bi bile četiri vrste. whatever. ne razumijemo jedni druge, ali ipak se pretvaramo. cijelo vrijeme. ima nešto istinski loše u svima nama. then again, ima i nečeg dobrog. valjda. nekima u glavi, a nekima u nožnom palcu. to je nešto što poput ugruška putuje našim krvotokom. dolje. gore. gore. dolje. stop?

- 10:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.01.2006., petak

zašto sve ne može biti jednostavno?

ogoljele grane. grane sa suhim lišćem. oblaci zakrivaju mjesec. malo. pomalo. je li mjesec pun večeras? hladna klupica. koga briga? ruke na licu. bezbroj pitanja. mekano. hladno. malo. noć. dolje. ne. crno. i tako dalje. još uvijek sam u nekom raspoloženju. četiri puta. smijeh. nadvožnjak. podvožnjak. multifunkcionalne rukavice.

- 12:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

05.01.2006., četvrtak

flash mob: Y.M.C.A.

sad smo prava disfunkcionalna, zajebana obitelj. još samo jedna u beskonačnom nizu. ali sve u naša mala četiri zida. za par sati ćemo opet, pred cijelim svijetom, glumiti neku jebeno sretnu obitelj. jer svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način, zar ne? *

*pardon my language:)

- 20:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.01.2006., srijeda

novogodišnje odluke:1. ništa nije važno

evo, našla i ja vremena za ovo čudo. danas osjećam posljedice svog rada. ali dobro je, iako sam sama dolje, svi mi pomažu gdje stignu. čak je i the bitch bio podnošljiv. samo podnošljiv. sad kad je stara saznala, a mislim da i stari nešto zna, cijelo vrijeme mi pričaju nekakve gluposti. tipa, pazi šta radiš, nemoj raditi nešto što ti ne želiš, nemoj napraviti nešto čega ćeš se sramiti (!?). wtf? pa nemam deset godina. dođe mi da im se samo nasmijem. što i napravim većinu puta. neda mi se pisati o zadnjih tjedan dana. barem ne detaljno. radim od petka. to je novije. došla je još jedna nova godina. svi imaju neke velike planove. ja samo želim da bude bolja od prošle. to je sve. voljela bih živjeti potpuno bezbrižno, ali to nije moguće.
ne, nemam inspiracije. morat ću ovo neki drugi put.

- 17:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (7)
Studeni 2006 (19)
Listopad 2006 (15)
Rujan 2006 (26)
Kolovoz 2006 (3)
Lipanj 2006 (5)
Svibanj 2006 (6)
Travanj 2006 (9)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (10)
Prosinac 2005 (13)
Studeni 2005 (21)
Listopad 2005 (21)
Rujan 2005 (12)
Kolovoz 2005 (11)
Srpanj 2005 (31)
poetry corner njami
rastanak sa sobom

mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći
sa zvijezdama i mi zapadamo
mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
zamakle su zvijezde
tko od nas još može naslutiti sebe?
rušimo se vječno
naš je put bez dna i padanje bez glasa.
(A.B.Šimić)

tužaljka

iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš. o što će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?
o zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?
što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?
(A.B.Šimić)

mi smo se sreli

mi smo se sreli na zvijezdi što se zove zemlja. naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše. o kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi? i hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove zemlja?
(A.B.Šimić)

Funeral Blues

Stop all the clocks, cut off the telephone,
Prevent the dog from barking with a juicy bone,
Silence the pianos and with muffled drum
Bring out the coffin, let the mourners come.

Let aeroplanes circle moaning overhead
Scribbling on the sky the message He Is Dead,
Put crępe bows round the white necks of the public doves,
Let the traffic policemen wear black cotton gloves.

He was my North, my South, my East and West,
My working week and my Sunday rest,
My noon, my midnight, my talk, my song;
I thought that love would last forever: I was wrong.

The stars are not wanted now: put out every one;
Pack up the moon and dismantle the sun;
Pour away the ocean and sweep up the wood.
For nothing now can ever come to any good.
(W.H. Auden)

A Dream within a Dream

Take this kiss upon the brow!
And, in parting from you now,
Thus much let me avow-
You are not wrong, who deem
That my days have been a dream;
Yet if hope has flown away
In a night, or in a day,
In a vision, or in none,
Is it therefore the less gone?
All that we see or seem
Is but a dream within a dream.

I stand amid the roar
Of a surf-tormented shore,
And I hold within my hand
Grains of the golden sand-
How few! yet how they creep
Through my fingers to the deep,
While I weep- while I weep!
O God! can I not grasp
Them with a tighter clasp?
O God! can I not save
One from the pitiless wave?
Is all that we see or seem
But a dream within a dream?
(E.A. Poe)
adopt your own virtual pet!
adopt your own virtual pet!
John Steinbeck
As happens sometimes, a moment settled and hovered and remained for much more than a moment. And sound stopped and movement stopped for much, much more than a moment.

When things get really bad there are some who seek out others who have it worse, for consolation. It is hard to see how this works but it seems to. You balance your trouble against another's, and if your's is lighter you feel better.

When people change direction it is a rare one who does not spend the first half of his journey looking back over his shoulder.

Some days are born ugly. From the very first light they are no damn good whatever the weather, and everybody knows it. No one knows what causes this, but on such a day people resist getting out of bed and set their heels against the day. When they are finally forced out by hunger or job they find that the day is just as lousy as they knew it would be.

Looking back, you can usually find the moment of the birth of a new era, whereas, when it happened, it was one day hooked on to the tail of another.

And the laughter was so pleasant they tried to keep it going after its momentum was spent.

It is a common experience that a problem difficult at night is resolved in the morning after the committee of sleep has worked on it.

"I love true things,"said Doc. "Even when they hurt. Isn't it better to know the truth about oneself?"

When a man is finally boxed and he has no choice, he begins to decorate his box.

It would be absurd if we did not understand both angels and devils, since we invented them.

No man really knows about other human beings. The best he can do is to suppose that they are like himself.

Once the miracle of creation has taken place, the group can build and extend it, but the group never invents anything. The preciousness lies in the lonely mind of a man.