...prazna soba. prigušena svjetla. dva prozora. navučene zavjese. i vrata. drvena vrata. oprezno ulaziš u tu tajanstvenu prostoriju. dršćeš. hladno je. ne razumiješ što oni žele da napraviš. sjedaš na taj hladan pod. pušeš si u ruke i pokušavaš se ne smrznuti. želiš biti na nekom drugom mjestu. dolaze ti sjećanja. svi lijepi, ugodni trenuci koji su postojali u tvom životu. vidiš sebe iz neke druge perspektive. očima nekog drugog. promatraš se. ponekad se smiješ jer opažaš svoje osobine i prepoznaješ svoju individualnost. a ponekad se začudiš jer vidiš nešto nekarakteristično za tebe. razmatraš to. raščlanjuješ. odjednom ti više nije hladno. a i svjetlo se upalilo. više nije prazno. tu si ti. sa svojim sjećanjima. sam u svojoj glavi. duši. nesvjestan onog stvarnog oko sebe. to ti ne treba više. ionako ti se ne bi svidjelo. sad možeš biti gdje god ti želiš. izaberi sjećanje i tamo si. nitko ti to ne može oduzeti. sada napokon shvaćaš što je sreća. zadovoljstvo. vidiš koliko smijeha su donosile najmanje stvari. samo jedan pogled je dovoljan. ako te dodirne na pravi način. jedan dodir je dovoljan ako ti otpjeva pravu pjesmu. samo jedan. opet proživljavaš sve to. koliko god puta poželiš. kao pokvarena ploča. sada svira još ljepše. skladnije.
naravno, više nisi na svijetu. ali svijet ti je na dlanu...
Post je objavljen 19.01.2006. u 21:56 sati.