mislim da je već prošlo nekoliko dana. odavno sam prestala brojati izmjene dana i noći. boli me glava od silnog razmišljanja na ovoj vrućini. usprkos tome, misli mi ponovno lete u onaj zabranjeni kutak. kako se ovo meni dogodilo? sjećanja su sve slabija, ali još uvijek prisutna.
do prije par dana sve se odvijalo po planu. moj put u egipat je bio dogovoren, karte za let kupljene i stvari spremljene. to je trebao biti savršen odmor. no negdje izmeću ulaska u avion i početnih, slabih turbulencija sve je pošlo po zlu. možda bih trebala biti zahvalna što sam uspjela spasiti sebe i par prijeko potrebnih stvari. nemam takav osjećaj. ova tišina u meni izaziva ravnodušnost. više se ni ne sjećam onog užasnog osjećaja koji me preplavio kada je avion počeo prisilno slijetati. ako se još netko i spasio, ja sam se izgubila. bila sam ležala na užarenom pijesku, a probudila me neobuzdiva potreba za vodom. shvatila sam da sam potpuno sama. poput crusoa. naravno, prije nego je naišao petko. upravo poput njega sam morala pokušati opstati. dugo sam hodala, ali isplatilo se. pronašla sam poneku razbacanu prtljagu, nešto hrane i par bočica vode. opskrbivši se najnužnijim, tada još u zanosu, krenula sam. slijepo sam vjerovala da idem prema spasu, no sada znam da me čeka samo propast. ipak, rastrgana sam između apatije i želje za životom. pitam se što bi hamlet učinio u ovoj situaciji. biti ili ne biti? uistinu, to je pitanje sad. odjednom ugledam prekrasne dine pred sobom. poput prekrasnog umjetničkog djela načinjenoga božjim rukama. opet crne misli. vrijedi li uopće živjeti za nešto što ne vidimo? za nešto poput ljudske dobrote, ljubavi? nastavljam hodati. ja i moje zamršene misli. gubim tlo pod nogama, doslovno. može li ovo biti kraj? završava li sve tako jednostavno, u živom pijesku?
nikada neću zaboraviti taj osjećaj. poput mekane svile koja steže cijelo tijelo , prodire u svaku poru. taj osjećaj gubitka zraka, iznemoglosti, ali i olakšanja. ispostavilo se da sam zapravo u svojoj sobi i gušim se u vlastitoj plahti. začuđujuće je kako noć utječe na nas. tjera nas na san. a snovi nam omogućuju dublji uvid u nas same. ponekad je to još jedan mračni ormar u koji ne želimo zaviriti. a ponekad, samo ponekad, snovi su poput zidova sobe koji se stežu oko nas.
Post je objavljen 22.01.2006. u 19:48 sati.