Život je poput kapljice vode na užarenom betonu. ©




Photobucket

Sutra, on želi sutra iako bi ga čitavim svojim bićem morao odbiti. Taj revolt tijela, to je apsurd. (Albert Camus)

I slikar je počeo. Nisu vidjeli što radi, no znali su da je to kako se sada smrad preobražava u vedrinu, kao da ga platno upija i pretvara natrag u ljepotu, ravno čudu. (Zoran Ferić)

Anđeli su zbilja stjerani u kut, u bezizlazne pozicije. U svijetu koji je predvorje pakla a mrtvi već neugodno nadiru među žive i časte ih svojom opominjućom prisutnošću. Na svakom koraku vidim smrt, impotenciju i bolest. Postoje sigurna mjesta na kojima čovjek može pronaći mir i uspomene na sretnije dane, ali su i ona kontaminirana užasom povijesti i uprljana realnim problemima. Što više starimo, to se češće susrećemo sa tragedijama koje nisu nimalo nalik na tragedije iz školske lektire. Kad izgubimo iluzije, i vlastita nam lijepa sjećanja izgledaju kao uzaludni snovi. Što više znamo o svijetu, više se bavimo svojom probavom, dok nas život jednom, na kraju, ne svede na običan trulež i smrad. (Zoran Ferić)

Pogled životinja koje su vani stajale klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovno od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek. (George Orwell)

We live, as we dream - alone... (Joseph Conrad)

Your own reality - for yourself, not for others - what no other man can ever know. They can only see the mere show, and never can tell what it really means. (Joseph Conrad)

It seems to me that I am trying to tell you a dream - making a vain attempt, because no relation of a dream can convey the dream sensation, that commingling of struggling revolt, that notion of being captured by the incredible which is of the very essence of dreams... (Joseph Conrad)

I must not fear.
Fear is the mind-killer.
Fear is the little death that brings total obliteration.
I will face my fear.
I will permit it to pass over me and through me.
And when it has gone past I will turn the inner eye to see its path.
Where the fear has gone there will be nothing.
Only I will remain. (Frank Herbert)

OvO Je pRIča BeZ zaKLjUčKa

30.05.2006., utorak

where is my mind? rolleyes

me iz bek. nat kvajt.

trenutačno stanje odgovara vremenu headbang




- 10:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.05.2006., ponedjeljak

malo laganijeg tereta smijeh smijeh smijeh smijeh










- 22:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.05.2006., utorak

somewhere over the rainbow...

...u vječnom trenutku spokoja.

ovo je već treći dan da pišem. valjda to znači samo jedno. ne-radost. smijem li izmišljati riječi? sve je to nevažno. zijev

zašto ne možemo ubrzati vrijeme? velike riječi. obećanja. zašto se ovo događa baš sada? već sam pomislila da takvi ljudi ne postoje. sve što sam htjela sam dobila. zašto nisam sretna? pitanje svih pitanja. čovjek je tako malen u ovom svijetu. svi se oko nečega trude, ali nitko nikamo ne dospijeva. misliš da nešto želiš, dobiješ to, shvatiš da želiš nešto sasvim drugo. STOP headbang

čemu? kako bismo cijelu svoju egzistenciju potratili na brige? kako bismo govorili isprazne fraze i činili sebična djela? kako bismo lupali glavom o zid više no što je to potrebno? kako bismo izjeli sami sebe iznutra? što ako se više nikad ne sretnemo? i manje stvari su nestajale. zašto bi mi bili posebni? što ako se jednog jutra probudim
i shvatim da želim živjeti u tom snu? što ako? FAST FORWARD njami



lebdim. neobičan osjećaj. lijep. nov, dakako. prolaze me trnci. naježila sam se. leptirići u trbuhu. pogled malog djeteta - znatiželja, sreća, potpuna apatija. mogla bih spremiti taj pogled. spremiti ga u staklenku i ponijeti sa sobom. vidiš li o čemu razmišljam? padnem dolje, na hladno tlo. FAST REWIND wave

pogledaj taj film koji zoveš svojim životom. prouči svaku scenu. svaki korak. svaki dio teksta. zasebno. vidjet ćeš da ništa više nije isto. kako se to moglo dogoditi? kako sam postala ovo što sam danas? tiho i neprimjetno. nemamo mira. urezao si naše inicijale na tom posebnom mjestu. nadam se da barem to drvo neće istrunuti. možda od njega jednog dana naprave stolac. PLAY blabla



mislim da nitko ne bi želio živjeti u našem društvu. svako malo se okrećeš ne bi li otkrio tko te to prati. uvijek si na oprezu jer ne znaš tko vreba iza ugla s lošom namjerom. braniš se. plačeš. spuštaš glavu. to nije život. to je loša isprika za postojanje. trgni se i ugazi u to blato. nemaš prikladnu obuću? ništa zato. možeš i u čarapama. samo kreni.

- 22:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

08.05.2006., ponedjeljak

esencija, egzistencija, bla, bla, bla headbang

smijeh kiss smijeh kiss

lud cerek lud cerek

party thumbup party thumbup

bang eek bang eek


stajala sam kraj prozora. sjalo je sunce. tek mi je tada sinulo. još samo nekoliko dana i odlazim. kako se sad sve čini potpuno nevažno. više to nije ni samo euforija zbog kraja školske godine. sad je to nešto puno više - euforija zbog kraja jednog razdoblja. koliko smo pojava zabilježili u svoje umove, koliko riječi, djela... rekli smo da ćemo ostati u kontaktu. kakve isprazne želje! rekli smo da nećemo zaboraviti. kakva djetinjasta ideja! apsurd. apsurd. trenutačno nam to znači sve u životu, ali uskoro će doći nove pojave, nove riječi, nova djela.

are you sure you want to delete this file?

no

save as...

"izgubljena sjećanja"





- 20:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kada život odluči krenuti svojim putem lud

sjedili smo na klupici. pokraj nas Limenka, Vrećica i Aluminijski Omot. najednom opazim i Život. s velikim ž. smijeh

"kamo ćeš?", upitam ga.

"ne znam točno, ali odlazim odavde", odgovori nezainteresirano.

"zar ti nije lijepo ovdje s nama? Limenka se baš lijepo njiše na vjetru, a Vrećica pjeva divne riječi."

"pa...možda bih i mogao ostati. zvuči tako primamljivo kad ti to kažeš. možda...ali ne, moram poći. predugo stojim tu na mjestu. vi ste jedini koje sam ovdje upoznao. čekaju me i drugi. moram vidjeti što je s druge strane ceste, zar ne? što ako je tamo trava zelenija a ja to nikada ne saznam?"

"hmm...dobro. ako ti tako želiš. znaš, ja bih ostala da sam na tvom mjestu."

"idem dalje. to je moj konačan odgovor", uzviknuo je Život i ponosno odšetao preko ceste.

priča bi možda i imala sretan završetak da na njega nije naletio veliki kamion koji je prevozio gnojivo. bang tratinčica nije ni trepnula, a pčelici je kroz glavu prozujala samo jedna misao: "rekla sam mu da je trebao ostati." vratili su se natrag svojoj igri na suncu, uz prekrasan ples Limenke u vokalnoj pratnji Vrećice. wave


- 11:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.05.2006., nedjelja

kada zagreb izranja iz sna

obožavam se ujutro probuditi i ugledati sunce. osjetiti svježi proljetni zrak. hoću li to imati i tamo? zrak više neće biti isti, a kamoli sunce. no

znaš, i ja ponekad razmišljam o onoj kućici. o nekom dalekom vremenu, nekom dalekom životu. poželim preskočiti sve ove godine samo da bih se našla tamo. odrasla, sretna, s tobom. krovni prozor. što ako bude padala tuča? gledat ćemo je i nadati se da su stavili dovoljno čvrsto staklo. kiss

kako znati da bolje ne može? može li se to uopće saznati? možda moramo lutati dovoljno dugo kako bismo shvatili. a možda je ovo što nam se trenutačno događa ono najbolje. prvi put sam to mislila, ali bila sam u krivu. sad je to druga priča. mogu li znati?

- 13:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (7)
Studeni 2006 (19)
Listopad 2006 (15)
Rujan 2006 (26)
Kolovoz 2006 (3)
Lipanj 2006 (5)
Svibanj 2006 (6)
Travanj 2006 (9)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (10)
Prosinac 2005 (13)
Studeni 2005 (21)
Listopad 2005 (21)
Rujan 2005 (12)
Kolovoz 2005 (11)
Srpanj 2005 (31)
poetry corner njami
rastanak sa sobom

mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći
sa zvijezdama i mi zapadamo
mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
zamakle su zvijezde
tko od nas još može naslutiti sebe?
rušimo se vječno
naš je put bez dna i padanje bez glasa.
(A.B.Šimić)

tužaljka

iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš. o što će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?
o zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?
što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?
(A.B.Šimić)

mi smo se sreli

mi smo se sreli na zvijezdi što se zove zemlja. naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše. o kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi? i hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove zemlja?
(A.B.Šimić)

Funeral Blues

Stop all the clocks, cut off the telephone,
Prevent the dog from barking with a juicy bone,
Silence the pianos and with muffled drum
Bring out the coffin, let the mourners come.

Let aeroplanes circle moaning overhead
Scribbling on the sky the message He Is Dead,
Put crępe bows round the white necks of the public doves,
Let the traffic policemen wear black cotton gloves.

He was my North, my South, my East and West,
My working week and my Sunday rest,
My noon, my midnight, my talk, my song;
I thought that love would last forever: I was wrong.

The stars are not wanted now: put out every one;
Pack up the moon and dismantle the sun;
Pour away the ocean and sweep up the wood.
For nothing now can ever come to any good.
(W.H. Auden)

A Dream within a Dream

Take this kiss upon the brow!
And, in parting from you now,
Thus much let me avow-
You are not wrong, who deem
That my days have been a dream;
Yet if hope has flown away
In a night, or in a day,
In a vision, or in none,
Is it therefore the less gone?
All that we see or seem
Is but a dream within a dream.

I stand amid the roar
Of a surf-tormented shore,
And I hold within my hand
Grains of the golden sand-
How few! yet how they creep
Through my fingers to the deep,
While I weep- while I weep!
O God! can I not grasp
Them with a tighter clasp?
O God! can I not save
One from the pitiless wave?
Is all that we see or seem
But a dream within a dream?
(E.A. Poe)
adopt your own virtual pet!
adopt your own virtual pet!
John Steinbeck
As happens sometimes, a moment settled and hovered and remained for much more than a moment. And sound stopped and movement stopped for much, much more than a moment.

When things get really bad there are some who seek out others who have it worse, for consolation. It is hard to see how this works but it seems to. You balance your trouble against another's, and if your's is lighter you feel better.

When people change direction it is a rare one who does not spend the first half of his journey looking back over his shoulder.

Some days are born ugly. From the very first light they are no damn good whatever the weather, and everybody knows it. No one knows what causes this, but on such a day people resist getting out of bed and set their heels against the day. When they are finally forced out by hunger or job they find that the day is just as lousy as they knew it would be.

Looking back, you can usually find the moment of the birth of a new era, whereas, when it happened, it was one day hooked on to the tail of another.

And the laughter was so pleasant they tried to keep it going after its momentum was spent.

It is a common experience that a problem difficult at night is resolved in the morning after the committee of sleep has worked on it.

"I love true things,"said Doc. "Even when they hurt. Isn't it better to know the truth about oneself?"

When a man is finally boxed and he has no choice, he begins to decorate his box.

It would be absurd if we did not understand both angels and devils, since we invented them.

No man really knows about other human beings. The best he can do is to suppose that they are like himself.

Once the miracle of creation has taken place, the group can build and extend it, but the group never invents anything. The preciousness lies in the lonely mind of a man.