zatvorena vrata. svi smo si prijatelji. jedna ode van i odmah nastaje kaos. kokoši. nema drugog izraza. žao mi je što moram tako pljuvati po svom rodu. i sportu. ali ne radi se ovdje samo o odbojkašicama. svugdje je tako. ponekad su mi nepodnošljive. ili su ljubomorne, ili spletkare, ili lažu. prava sapunica. žalosno je na što je sport spao. budi najbolji! parola koja nas prati na svakom koraku. ali nije stvar u tome. ako se zbog toga gazi naša ljudskost, onda to nema smisla. tako me živcira ta dvoličnost. društveni konvertiti. "kod nas je domaća atmosfera", vole govoriti. neka atmosfera! prije ratna atmosfera.
tell me lies, tell me lies, tell me sweet little lies
još ako si nov negdje. svi se prave tako ljubazni, ali zapravo bi te najradije šutnuli nogom u guzicu i poslali otkud si došao. a tek djeca s "uvriježenom" gospodom roditeljima koja misle da su najbolja? ma kakav timski sport. treba igrati individualno. za sebe. sa sobom. a ne ovako.
Post je objavljen 23.01.2006. u 23:58 sati.