A tvoj alibi za lošu igru je...?

utorak, 25.11.2014.

Piše: Ines Brežnjak

Svi mi u pikadu imamo bolje i one malo manje bolje dane za igru. U danima ponosa i slave da strelice bacamo kao vruće krumpire one bi letjele tamo kamo smo si zacrtali, dok onih malo manje slavnih dana lete svuda, samo ne tamo kamo bi trebale. Naravno, u svom tom kaosu od pikada, dobar izgovor zlata vrijedi, a alibi za lošu igru ima 99% ljudi koje poznajem. Onih 1% nisu (barem još dosada) imali loših dana pa im zlatan izgovor još nije zatrebao.
Kako god bilo, u ovom sam se postu odlučila pozabaviti najboljim (i najgorim) alibijima koje sam dosada čula...

1. Boli me ruka!
'Boli me ruka' najčešći je alibi za loše igranje pikada, no istovremeno je i izgovor koji priznajem. Svi smo barem jednom u životu pretjerali s kako bi moja Zoki rekla 'mlaćenjem po pikadu' pa se nakon nekoliko sati neprstanog igranja pikada stvarno može dogoditi da nas boli ruka. A ponekad se i desi da smo spavali na desnom boku pa smo eto zaležali baš tu desnu ruku s kojom igramo. Jao, nesreće li, hajd' da bacimo neki drugi dan kad me prestane boliti, danas stvarno ne mogu bacati.

2. Nisam dugo bacao/la!
Broj jedan izgovor prije početka sezone (tj.nakon ljetne stanke). Svi smo ga barem jednom u životu koristili.

3. Nisam u treningu!
'Ma joj, nisam ti ja u treningu baš...' (a kad vidiš svaki dan kriomice trenira, jer je sramota trenirati pikado).

4. Previše sam popio/la!
A što jest jest, svima nam se ponekad dogodi da pretjeramo s alkoholom (čast izuzetcima koji i u takvom stanju igraju pikado ko' zmajevi). J

5. Puštam ti da me pobjediš!
Ma pustit ću ja tebi lava da te ganja okolo po selu, pa ćeš vidjeti onda kome ćeš puštati!! Šalim se, nemam gdje nabaviti lava, ali susjed mi ima poprilično agresivnog psa. NAJGORI IZGOVOR IKAD!!! Koristiti jedino ako ste šupci bez mozga s kvocjentom inteligencije sobne temperature (da izvinete na izrazu).

6. Posvađao sam se sa ženom/ljubavnicom/djevojkom odnosno dečkom/ljubavnikom/mužem!
A da...nije lako koncentrirati se na pikado, a duboko u sebi vrtiti film epske svađe koju smo prije pola sata imali kod kuće s nadom da će nam na um pasti neka genijalna ideja s kojom bismo našoj boljoj polovici dokazali da nije ona/on u pravu nego da smo u pravu mi.

7. Koči mi se ruka!
Ne koči ti se ruka, nego glava! Ovo je moj ovogodišnji numero uno alibi! Što je najgore – stvarno mi je ruka bila ukočena, ali sam kasno shvatila da je sve to od glave, a ne od ruke.

8. Ne mogu igrati, ozlijedio/la sam se na poslu!
...a kad ono na malom prstu mići maji flasterić i jedna ogrebotina. Kako je moj Tomo jednom prilikom rekao svojem suigraču: Ma jel', što ti je palo na ruku, krafna da si se ozlijedio?? (op.a. čovjek radi za neku firmu koja vozi kolače po dućanima). Tko zaista želi igrati pikadu, male ga ozlijede sigurno u tome neće spriječiti, a bome niti velike (poznajem osobu koja nakon što je slomila desnu ruku, istrenirala je lijevu da može igrati. Pa...toliko o ozljedama! Sve se može kad se hoće!). J

9. Premalo mi je svjetla u prostoriji!
...a kad ono normalno osvjetljenje. Plus, još i pikado blješti kao lunapark. Što reći na to? Da li želiš da ti postavimo još 16 reflektora oko aparata pa da osvjetljenje bude profesionalno kao na filmskom setu? E pa prijatelju, nisi na filmskom setu, sorry, a rasvjeta je sasvim okej i normalna.

10. Prostor je zadmljen (kafić).
...a kad ono njih 5 zapalilo cigaru odjednom i dime ga ko' parne lokomotive, a kasnije se žale na oblake dima i zadimljenu prostoriju. Stvar je jednostavna: ne možeš pušiti i njurgati da je prostor zadimljen, jer sam sebi skačeš u usta s takvim izjavama.

11. Smeta mi navijanje protivnika!
Navijanje ekipe za svoje suigrače je (hvala Bogu) još uvijek dozvoljeno i normalno, naravno ukoliko se ne 'viče na ruci' vas koji protiv njega igrate. To vam je isto kao i na nogometnoj utakmici: vičeš, dereš se, praviš majmuna od sebe ponekad, ali navijaš za svoje jer ih voliš. Malo je onih koji se u potpunosti mogu 'isključiti' kad igraju pikado i koji u tim situacijama jednostavno ne čuju okolinu. Velika većina nas reagira na te 'vanjske podražaje' no to nam nikako ne smije biti izgovor za lošu igru posebice ako je navijanje proteklo korektno.

12. Dekoncentrira me protivnikov stil igre!
Ovo je po meni jedan od najglupljih izgovora koji sam čula. Gluplji je samo onaj da mi netko pušta da pobjedim. Prva stvar – nemoj ga gledati (protivnika). A druga stvar – ti imaš svoj stil igre i njegov stil igre ne utječe na tebe. Ok, izgleda da utječe na tvoju psihu. Protivnik sporo baca – njegov problem. Protivnik brzo baca – opet njegov problem, veći od ovog usporenog bacanja. Protivnik čudno stoji na crti – opet njegova stvar koja nema veze s tvojim stajanjem jer ne stojite zajedno na crti. Ako je po pe-esu, protivnikova igra nas ne smije ometati ili pak dekoncentrirati. Ako se pak protivi pravilima sporta, e onda je to već druga priča koju treba ispričati nadležnim tijelima Saveza...

Ovih dvanaest meni najdražih svakako se još mogu proširiti, jer svatko od nas ima neki svoj izgovor kojim će se uvijek iznova braniti. Kakvi god da jesu, ali meni su u većini slučajeva totalno slatki čisto iz razloga što su dokaz da nikome u interesu nije gubiti. Svi mi želimo da se neki naš 'sjaj' koji smo jednom stvrili za vrijeme igranja pikada ne okalja pa zato i imamo potrebu izgovoriti se u trenucima kada nas ruka baš i ne sluša pretjerano. Čista ljudska psiha i ništa drugo. Ali još jednom ponavljam – meni nekako slatko. No opet s druge strane, ponekad i naporno, posebice kada se radi o izgovoru tipa 'puštam ti da me pobjediš'. Kakav je dan, tako ćemo i prihvatiti tuđi izgovor...

Prije par dana krenula je neka zezancija između Igora, Tonija i mene. Naime, nakon mojeg prošlog posta izazvala sam ih na meč na koji su oni pristali, ali su me u isto vrijeme zasuli jako kreativnim izgovorima ukoliko se desi da moja malenkost bude igrala bolje od njih. Dečki, hvala na ideji za post!
Pa sad, ajmo još jednom za kraj ovog posta: Toni Frleta i Igor Pantić, ovim vas putem JAVNO izazivam na partiju pikada. Bilo kad i bilo gdje kada nam se putevi sretnu. Ako izgubim, čisto da znate...koči mi se ruka u zadnje vrijeme. I...VIDIMO SE NEGDJE NA CRTI!

Bolje pošten poraz nego traljava pobjeda!

nedjelja, 23.11.2014.

Piše: Ines Brežnjak

Nakon godinu dana igranja pikada (igranja...da li se to moje u A ligi uopće može nazvati igranjem? A može, bacam ja te strele u metu, onda je valjda to igranje) u prvoj županijskoj ligi, prije dva tjedna sa zadovoljstvom sam saopćila cijenjenoj naciji da se konačno našla osoba (tj. njih dvije) koje su me ostavile preko 300. ALELUJA VIŠE! Vjerojatno se sad pitate što me u tome čini sretnom i kako uopće na sva zvona mogu pričati o tome? Pa drugo, mene nije sramota izgubiti od boljih, a prvo – sretna sam jer sam tom činjenicom shvatila da ipak ima onih koji ne popuštaju, ne gledaju protivnika na crti (tko je, kakav je, da li je jači ili slabiji) nego igraju svoju igru.

Općenito mrzim kada s nekim stanem na crtu i vidim da igra 10% od onog kakav je inače samo zato da se ja ne osjetim nemoćno ili pak zato jer igra protiv cure. 'Ne mogu igrati protiv cure' – kakav je to izgovor? Pa kontam ja onda – meta je na istoj udaljenosti i tebi i meni. Igram master out ja, igraš ga i ti. Strelice nam imaju 18 grama i tebi i meni. Pa...di je onda problem? Možda u tome što ja ne znam 18 puta zaredom pogoditi u 60, a ti znaš? A to je problem? E ako je to problem, onda problema nema, odnosno onda problem imam samo ja, a ne ti pa sukladno tome igraj taj pikado.
Moja luda glava nikad se nije do kraja 'sastala s mozgom' pa još uvijek imam problem igrati protiv jačih od sebe. Redovito se sva ustrtarim i ubijam onaj triput 1, a u većini slučajeva ubijam samo onu jedinicu. Ima trenutaka kada me protivnikova bolja igra zaista potegne pa onda nešto i pogodim, no trkeljanje i bacakanje me samo još više uništi. Dođem do faze kada bih ugasila pikado, zveknula po glavi protivnika i vrisnula na njega: „Idi da te ne vidim kad trkeljaš tu po tom aparatu i brojevima. Evo ti 2:0 i ne muči me više“. Izludi me to jer nisam osoba koja voli da joj se popušta. Razlog zašto sam u prvoj postavi postoji, a tvoje je da ispoštuješ te razloge (jer brate mili, i čorava bi kokoš vidjela da nas je danas samo četvero od devet i da MORAM igrati jer sam – zamisli – četvrti igrač danas!! Petog igrača danas nema, halooo!!).

Gore od '10 posto tebe kad igraš protiv mene' jedino je sljedeća rečenica: „A ja sam htio da ti pobjediš, ja sam bacakao bezveze i stvarno mi je strelica slučajno ušla u izlaz!“. Situacija je sljedeća: ja i ti na izlazu, jer sam ja odigrala solidno i došla ti do tog ključnog momenta. Ti si na izlazu cca 5 strelica prije mene. Ja za točkicu promašim izlaz (naravno uz mnogobrojne ovacije svojih dečkiju iz kluba radi neke naše interne zezancije) i ti nakon toga izlaziš sa trećom strelicom. U očima ti vidim nakon toga da ne znaš gdje si, da te pojela trema i da ti je stvarno pao kamen sa srca jer si izašao. Nakon toga dolaziš do mene i govoriš mi da si ti stvarno htio da ja izađem, da si bacakao bezveze i da je stvarno slučajno ušla ta strelica u izlaz. 'Ali ja sam stvarno htio da ti izađeš!'...A je li? A ŠTO MISLIŠ DA JA NISAM HTJELA IZAĆI??? Pogotovo kad sam te vidjela onako preplašenog na crti jer protiv tebe igra cura? Što misliš da ja igram pikado da bi gubila? Poanta priče je sljedeća: svaki koji je 'stvarno htio da ja izađem' usro se ko' grlica kad bih se ja približila izlazu. Jer izgubiti od cure bila bi potpuna sramota. Kaos!

Poanta priče je sljedeća: ne podcjenjujte cure kada vam stanu na crtu. To je ružno i pomalo neukusno, a vaše podcjenjivanje ubija našu volju za igrom. Ne da nam se igrati kada vidimo i osjetimo da netko bez volje igra s nama. I mi bismo malo jače partije, to nas vuče da idemo naprijed i to nas tjera da igramo i bolje nego što trenutno igramo. Bolje pošten poraz od vas i jedna dobra pikado lekcija, nego traljava pobjeda s kojom se ionako neću osjećati dobro!

Do idućeg tipkanja adio, pusam vas sve koji nas čitate i pratite...i vidimo se negdje na crti!

Kako promovirati svoj klub i svoju udrugu

srijeda, 19.11.2014.

Pikado sport još uvijek kod većine ljudi nosi stigmu „kafanskog sporta“, i zbog te činjenice pikado klubovi ( udruge ) su u velikom djelu zapostavljeni i kod publike, automatski i kod medija, što povlači i problem suradnje sa lokalnim zajednicama ( općine i gradovi ).
Udruga, da bi mogla normalno i uspješno funkcionirati, na prvom mjetu mora imati članstvo, odnosno osobe koje se priključuju, te kako sama riječ opisuje, udružuju iz nekog interesa. Kada je ispunjen ovaj prvi uvjet za postojanje uspješne udruge, drugi uvjet koji se sam po sebi nameće je financijske prirode.
Da bi se prvi uvjet kvalitetno odredio, potrebno je vrlo dobro i promišljeno promovirati samu udrugu (klub) i njene aktivnosti. Ukoliko klub, kao udruga nije predstavljena javnosti u svojoj sredini u kojoj djeluje, nije prepoznata u svojoj sredini i ne može povečavati svoje članstvo u uključivati istomišljenike u svoju udrugu.
Tijelo koje upravlja klubom, mora napraviti plan aktivnosti i to tromjesečni, polugodišnji ili godišnji. U plan moraju biti aktivnosti u koje su uključeni svi članovi udruge, te aktivnosti moraju biti u skladu sa kalendarom natjecanja svojih saveza, te kalendarom događanja u lokalnoj zajednici. Idealno bi bilo kada bi plan pokrivao nekoliko segmenata u koje su uključeni svi članovi udruge, te s namjerom upoznavanja i uključivanja novih članova , i to :
1. Aktivnosti kluba u segmentu ciljeva zbog koje je sama udruga i osnovana, u ovom slučaju bavljenje i razvijanje pikado sporta. Ovo bi se odnosilo na organiziranje unutar klupska natjecanja, organiziranje otvorenih turnira za koje nije potrebno članstvo u udruzi ili savezu, organiziranje regionalnih natjecanja, te po mogućnosti državnih i međunarodnih natjecanja.
2. Aktivnosti kluba u segmentu organiziranih odlazaka članova na što više regionalnih i državnih natjecanja, te prema mogućnosti i međunarodnih.
3. Aktivnosti kluba koje će biti usklađene sa događanjima koje kalendarski ima predviđena lokalna zajednica u kojoj udruga djeluje. Npr. Dan grada ili općine, Božićno – novogodišnja događanja, Dan sporta, Dan borbe protiv ovisnosti i dr.
4. Aktivnosti koje nisu usko vezane uz same ciljeve osnivanja udruge, a od opće društvene su koristi, poput organiziranja eko akcija, humanitarnih akcija i sl.

Ukoliko klub kao udruga uspije tjekom cijele godine održati aktivnosti u ovim segmentima, ubrzo dolazi do prepoznavanja javnosti i ostalih sugrađana, i mijenja se mišljenje o aktivnostima same udruge. U našem slučaju pikado se udaljava iz kafane, što nam je i prvi cilj u promociji pikado sporta i naše udruge – kluba. Lijepi primjer motociklističkih udruga koje za Božić se oblače u djedice božinjake i djele poklone djeci kojima je to potrebno, te s time skidaju stigmu sa sebe kao „bradate ekipe u crnim kožnjacima , lancima“ i svega negativnog što motoriste označava iz prošlosti.

Drugi uvjet i vjerujem najbitinij, ali koji nije teško ostvariti ukoliko je klub aktivan u navedenim segmentima, je uključiti lokalnu, a i širu javnost o aktivnostima udruge putem medija. Ovaj uvjet je teško ispuniti, ako niste aktivni, jer onda nemate što niti prezentirati javnosti.
Kako uključiti javnost u rad udruge i njene aktivnosti? Vrlo jednostavno ! Organizirali ste turnir povodom Dana sporta,ili ste organizirali humanitarnu akciju ili akciju čišćenja plažeili šume, postavit ćete plakate sa klupskim logom te informacijama o natjecanju ili bilo kojoj vašoj drugoj aktivnost te pozvati sve zainteresirane. Dati ćete obavjest u lokalnim novinama, internet portalima, ili radio postajama. Ovo je vrlo djelotvorna metoda promoviranja vaše udruge, a što je najbolje od svega, besplatna je. Jer svi mali mediji koji djeluju na lokalnoj razini vrlo rado će primati sve vaše obavjesti o događnjima i aktivnostima vaše udruge – kluba.
Drugi način uključivanja javnosti je, također vrlo jednostavan i besplatan, a od velikog značaja za vaš klub. A to je komunikacija sa javnošću putem interneta. Najjednostavniji i najbolji način je komunikacija putem društvenih mreža. Najbolje se pokazala Facebbok mreža, jer ukoliko se aktivno bavite vašom stranicom, ona je neposredna, pravovremena, te individualna, na način, da se svatko putem slika, komentara i dr. može uključiti i dati svoj „osobni touch“, te samim time promovirati vaš klub. Ujedno time uključuje svoje prijatelje i poznanike, i upoznaje ih sa radom vaše udruge.
U trenutku kada postanete prepoznatljivi u vašoj okolini i dobili ste status koji ste željeli, dobivate ono što vam najviše treba za funkioniranje vašeg kluba, a to su financijska sredstva. Lokalna zajednica ( grad ili općina ) vas prepoznaje kao akitvnu udrugu koja je uključena u sve sve sfere lokalnih događanja, računa na vašu potporu u njihovim projektima i samim time daje vašem klubu veću potporu i financijska sredstva koja su vam potrebna za vaše aktivnosti. Kada se ovo dogodi , a vjerujete mi, to ide vrlo brzo , ubrzo se pojavljuju i sponzori koji vas financijski pomažu kao klub, jer vaša aktivnost i promocija udruge, ujedno je i promocija njihovih tvrtki i proizvoda.
Sve gore navedeno napisano je iz iskustva kroz rad u Pikado klubu „Lošinj“ kroz posljednjih 5. godina. Pikado klub „Lošinj“ dobiva sredstva iz Grada Malog Lošinja, te ima besplatno na korištenje gradski prostor, ujedno ima 5 sponzora sa kojima ima Ugovor o sponzorstvu. Ti sponzori su „Poljana camping village d.o.o.“, „Jadranka Hotels and Villas d.o.o.“, „Hausbrand caffe“, „Start fun – sportski centar“ i „A&D trgovina pića“.

Pikado...Kakav ti je to sport?

ponedjeljak, 17.11.2014.

Dragi naši vjerni poklonici,

za sada naš blog ispunjava osnovnu ideju a to je da se okupimo u što većem broju, kažemo čime se bavimo i kako doživljavamo naš omiljeni sport. U slijedećih nekoliko dana pripremiti ćemo vam poslasticu a radi se o ... za sada ćemo vas ipak držati u neizvjesnosti. U svoje osobno ime ali i u ime Ines, koja je začetnica i pravi spiritus movens ovog bloga, zahvaljujem vam na odličnim kritikama te podršci koju ste nam do sada pružili. Obećavamo da ćemo se i u buduće truditi biti što luđi, originalni, zanimljivi, zabavni ali i kritični ako mislimo da bi eventualne kritike mogle pasti na plodno tlo. Velika većina nas je pohvalila ali siguran sam da ima i onih koji imaju drugačije mišljenje, pa ako imaju hrabrosti ... tu smo. Inače, prva negativna kritika stigla je iz Zadra, a o čemu se radi saznati ćete uskoro. Ono što na ovom blogu nećete moći pročitati su laži, podmetanja i slične stvari kojih mi je inače pun ku...fer.

Pravo mi je zadovoljstvo predstaviti vam još jednog pikadista koji se odvažio na par minuta zamijeniti strelice olovkom, pardom tipkovnicom, i svima nam opisati u čemu je draž pikada. Radi se o Igoru Pantiću, u pikado krugovima poznatijim pod nadimkom Panta van der Shark. Pa Panta, na tebi je red:


Pikado...Kakav ti je to sport??!

Piše: Igor Pantić
Koliko sam samo puta čuo ovakvu ili sličnu reakciju, kada bih rekao da se bavim pikadom.
Svi su na to gledali u stilu, jebote Panta, pa gdje pikado može biti sport, šta tu ima biti teško, staneš i bacaš.
Istina je da "samo" staneš i bacaš, ali sve do onoga trenutka dok pikado ne shvatiš ozbiljno kako mi to volimo reći.
Kada nema dana da ne baciš koju s ekipom, pogledaš na netu snimke s turnira, naježiš se kada netko "skine" 9 dart finish, pa ti brže bolje hvataš strelice i misliš sad ću i ja to ponoviti, jer izgleda full jendostavno...
O da, jednostavno izgleda, ali pikado ja za mene najedostavniji komplicirani sport na svijetu!
Zašto takvo mišljenje, pa pogledajte samu igru, nije samo stvar "rokati" po triple 20, 19 ili po bullu, jer masu puta sam čuo, a i bome i sam to rekao, super sam se spustio al' zajebao me izlaz...
Pa i izlaz je dio igre, čemu ga odvajati!
Tu dolazimo do onoga dijela kada sam rekao da mi je to najednostavniji komplicirani sport na svijetu, jer osim dobro "upucane" ruke, moramo i biti jaki sa računanjem, tj. ostavljanjem izlaza.
Šta ti sve ovo vrijedi ako krivo namjestiš izlaz pa ti umjesto 32 ostane 31, a zadnja strelica...
Svi sati, dani tjedni treninga mogu pasti u vodu, zbog matematičke greške.
Dakle, nije sve samo stani i bacaj, jer pogodit ćeš što si htio, ali pobjediti nećeš.
Zvuči nevjerovatno, ali je već viđeno bezbroj puta.
Za nas pikado igrače to je miljama daleko od teorije staneš i bacaš, prijatelji moji.
Uz sve to, često nam iskusniji igrači govore sve je to do glave. Na početku kontam jbt imam bosanske krvi, samim time kažu tvrda glava, reko to je to, tko je ko ja!
Ali nažalost za mene i većinu pikadista, stvar nije u čvrstoći glave, stvar je u onome unutar nje, zrnu graška, bakrenoj žici što drži uši ili kako god već zovete mozak.
Ukratko ekipa, za dobrog pikado igrača morate podesiti "samo"ove stvari: pronaći prave strelice, prilagoditi dužina nastavka, dimenzije i oblik pera, duljina špiceva, način stajanja stajanja za vrijeme bacanja, pravilan izbačaj, podići mentalnu sposobnost na maximum, rasturati kombinacije izlaza, isključti se za vrijeme igre da vam ne smeta buka, vrištanje ljudi oko vas, i još xy stvari..
I to sve ne znači da ćete otići u profesionalce, a za ovo ćete odokativnom metodom gledano izgubiti par godina...
E prijatelji moji, jel još uvijek samo stani i bacaj?!
Za vas možda i je, a za prave igrače i ljubitelje pikada NIJE, niti će ikada biti!!!

U nadi da ću proći bolje od Tonija u Irskoj, bacam se u potragu pikada po Osijeku, da odigram koju s legama i legicama, a možda i skužim zašto tolika županija još nema pikado savez!

Kako sam osnovao klub

subota, 15.11.2014.

Piše: Danijel Višak, predsjednik Pikado kluba „Lošinj“

Želim vam opisati, kako je nastao klub, koji je ovih dana napunio 5. rođendan, koji trenutno broji 60.-ak članova, koji financijski „relativno dobro“ stoji, koji se natječe u 2. i 3. županijskoj lizi sa 9 ekipa ( od kojih dvije ženske ), koji aktivno nastupa na svim državnim natjecanjima, koji ima svoje klupske prostorije, koji u vlasništvu ima 6 eletroničkih pikada, koji svakom svojem članu osigurava besplatan klupski dres, koji isplaćuje motivacijske nagrade za ostvarene rezultate, koji plaća putovanja svojih natjecatelja, koji ima preko 6 sponzora koji prepoznaju rad i djelovanje kluba, koji surađuje sa ostalim sportskim i inim udrugama, koji organizira eko akcije, koji aktivno surađuje sa gradskim ocima i tvrtkama na otoku.

Pikado sam počeo igrati kao „klinac“ sa 15.-ak godina, kada su počeli prvi izlasci sa društvom. Najdraža zabava nam je bila „baciti pikado“ gdje se to moglo i kada se moglo. Bile su to 90.-te, kada je skoro svaki ugostiteljski objekat negdje u kutu imao pikado. Svi su igrali tu igru. 301, 501, Cricket, Shangaj nije bilo bitno. Što je ekipa bila bolja, to se češće izmišljala i isprobavala druga igra. I sve su bile dobre i zanimljive. Što smo bili stariji, igre su postajale ozbiljnije, znalo se „bacit“ po rundu pića, a ponekad i po „ono drugo“ ! Pikado je bio način života, stil i statusni simbol u omiljenom kafiću.
Onda je u jednom trenutku sve stalo. Onaj je otišao u Zagreb u školu, drugi u Rijeku, treći na brod... i kao nekim čarobnim štapićem nestala su pikada u gradu. 2000.-te su bile depresijske godine glede „bacanja pikada“. Jednostavno bilo je, skoro pa nemoguće naći ok lokal gdje se može „izgubiti“ par sati bacajući strelice u taj svjetleći ormar .

Nitko više ne igra, nitko više niti ne pita za pikado. Ali u mojoj glavi tiho se stvarala ideja, koja bi svako malo izlazila na površinu, ali isto tako i vraćala se u pozadinu gdje je tiho tinjala. Nekoliko puta tjekom 2000.-tih, čak je izlazila i na glas, ali nije nailazila na odobravanje ostalih i bila je brzo ušutkana, riječima: „Ma tko ti više igra pikado!?“ ili „ Tko će ti su učlaniti u pikado klub ( s podsmjehom ) ?!“. I naš bi se klub ponovno zavukao u moju glavicu, ali nikada nije nestao. Samo bi s vremena na vrijeme , provirio i dao do znanja da nije završio svoju priču.

Došla je i 2009. Zima je bila duga. Ljudi sve više ogorčeni na sve što ih okružuje u životu, od politike , financijske situacije, stanju na otoku, nezainteresiranost za bilo kakvu aktivnost bila je ( prema mojem mišljenju ) na najvišoj razini. Pikado je vrištao iz mene, nešto sam morao učiniti. Ponovno sam probao naći pozitivno okruženje koje će me samo malo poduprijeti i klub će biti osnovan. Ali, opet ništa. Ostao sam ponovno sam, ja i moj klub.
Znao sam da je taj klub dobra priča i da sigurno prolazi. Pa ja volim igrati taj pikado, i znam da nas ima još. Rekao sam sebi: „Dosta je bilo, preuzmi konce i odradi to !“

Lavina se pokrenula, mala pahulja koja je bila tiha misao i želja, sada je već bila gruda koja se kotrlja. Informacije oosnivanju udruge sam prikupio, nabavio Statut pikado kluba iz Rijeke, te ga jednostavno prepisao i izmjenio osnovne podatke. Sva papirologija je bila spremna. Još su mi falili prvi članovi .

Telefonski pozivi, „Hallo Stipe..., hallo Suki, ajde ako možeš dođi na cugu u Aru u 5 popodne, može ? „ Oba odgovora bila potvrdna. Yes, evo mi osnivačkog odbora , a da to ni sami neznaju. Sve je spremno, svi papiri u fascikli ( statut, zahtjevi, obrasci itd. ), biljege spremne, kemijska olovka „naoštrena“. 17:00 sati, pizzerija Ara, stol na terasi u hladu, ugodna temperatura zraka , sredina je rujna. Ekipa stiže , jedan za drugoga neznaju da su pozvani, kao niti informaciju zašto su pozvani. Ali pozitiva je u zraku i dobro se osjećam. A i oni su spremni na sve. Nakon nekoliko minuta neobaveznog razgovora, vadim fasciklu na stol, sve papire iz nje i počinjem : „ Stipe ti tu, tu i tu potpiši i ti si dopredsjednik pikado kluba „Lošinj“! Nastavljam sa Ivicom : „Suki ti potpiši tu,tu i tu ti si tajnik pikado kluba „Lošinj“! Gledaju me zbunjenih pogleda i nevjericom, ali potpisuju !!! Još jedan YES u mojoj glavi. Govorim im: „ Ništa se ne brinite , ništa nemorate raditi, ovo je samo za osnivanje, a kada skupimo dovoljan broj članova izabrat ćemo predsjednika, dopredsjednika, tajnika, Upravni odbor i sve ostalo.“
I tako je sve krenulo ( da ne ulazim u detalje, obrade papirologije i registracije udruge ), klub je dobio svoje tijelo. Nije više bio samo tiha misao i želja u mojoj glavi, počeo je biti Klub, rasti i razvijati se. Od samog početka borio se za svoj status. Rugali su mu se i podsmjehivali. Davali mu crne prognoze. Ali nije se dao, iz godine u godinu sve je bio jači i jači, sve borbe u njemu ostavljale su tragove na njemu i ljudima koji su se uključivali i radili na njemu. Tukli su ga i izvana i iznutra. Ali nije se predavao, nije lako ni nastao, pa se nije lako ni predavao. Najviše od svega trebao mu je status. NE bilo kakav status, već status koji i zaslužuje! Najteže je bilo sprati mišljenje da je PIKADO kafanski sport, i dobiti status Sportskog kluba koji ima statut, upravna tjela koja rade, članove i natjecatelje.
I uspjeli smo smo u tome. Svi zajedno, svi članovi, članovi odbora, predsjednici i bivši predsjednici, tajnici i svi koji su vjerovali da imamo nešto. Danas klub slavi 5. rođendan, imamo 8 ekipa u 3. županijskoj ligi, jednu ekipu u 2. ligi, bili smo prvaci županije, države...i cijeli svijet je pred nama!
Moj savjet svima, ne odustajte od snova, ona mala tiha željica i misao , jednog dana može postati nešto veliko i dobro. Nedajte nikada da vas obeshrabre ili ugase žar u vama, jer taj žar i borba dat će rezultat i vjerujte mi nakon 5. godina – osjećaj je dobar !!!

Svim članovima Pikado kluba hvala i želim sretan 5.rođendan i još puno puno susreta na liniji i rođendanskih turnira i nastavak sjajnih rezultata. Mirna ruka i lijep pozdrav!

Do Irske i nazad i nikad više

srijeda, 12.11.2014.

Dok je u Slavonskom Brodu trajao drugi državni masters, ja sam s velikim nestrpljenjem, točno 1868 km zračne linije daleko, u Irskom Dublinu iščekivao rezultate mojih Zadrana: Gliše, Bute, Stipe, Bože, Jose, Vedre i ostalih.
Otkud ja u Irskoj? Pa eto, zahvaljujući EU fondovima i ravnatelju škole koji uvijek želi biti u tijeku s obrazovnim trendovima, dobio sam zadatak obići nekoliko njihovih fakulteta, edukacijskih centara te kompanija a sve za dobrobit naših učenika.
Naravno, pokušao sam spojiti ugodno s korisnim te sam u široj okolici hotela naišao na četiri prava irska puba u kojima su ponosno visile ploče za pikado, u irskoj poznatije kao dart board.
To je to! Živo me zanima kako ti Otočani buše metu, baš da vidim.
Naravno, kao pravi Dalmatinac krenuo sam od najbližeg puba u koji, iskreno, i nisam polagao velike nade jer je ploča bila postavljena između WC-a i nekog pitara sa cvijećem. Par puta sam se zagledao u ljude koji su krenuli prema ploči ali sam se svaki put razočarao jer su skrenuli prema ... WC-u. Nakon druge popijene pive, diskretno sam upitao konobara igra li se tu dart. Dart? No! Odgovara mi konobar. Ali ploča je tamo, uporan sam ja. Oh yes, ali tamo sam je stavio da ne smeta jer rijetko tko igra dart. Ok, hvala za ništa. Izgubljeno vrijeme. Valjda će sutra biti bolje.
Pokušaj broj dva je puno više obećavao. Pub je bio malen, ali skladno uređen. Sav u nijansama smeđe boje a ploča postavljena na malo povišeni podest na crveno opituran zid. Atmosfera za pet, ali nekako premalo ljudi u pubu. Riješim prvu, a zatim i drugu pivu ali nitko od rijetkih, mahom mlađih gostiju, ploču za pikado nije niti pogledao. Kako sam sjedio za šankom, počnem lagano s konobarom (za kojeg se kasnije ispostavilo da je vlasnik) priču o dartu te mu spomenem kako mi je čudno da nitko ne igra. O ne, ta ploča nije za igru. Nije za igru? Pa što onda tu radi? Pa to mi je poklon od prijatelja, on je prije 20-ak godina igrao profesionalno i poklonio mi je tu ploču za ukras. Fuck, bad luck.
Već polako gubim strpljenje i živce ali ne odustajem. Ulazim u Curly Toms pub, na kojem je izvješeno upozorenje: Zabranjeno mlađima od 25. Zanimljivo, ovdje je sigurno ozbiljna ekipa. U desnom kutu stol za klasični bilijar, u sredini dvije plazme na kojima se vrte konjičke utrke, a sa lijeve strane, prilično izbušena Winmau ploča za moj omiljeni hobi. E pa da ga jebeš to mora biti to, pomislih. Sjednem za stol najbliži ploči, naručujem Smithwicks pivo ali odmah započinjem razgovor sa konobarom, jer sam već nestrpljiv. I can see you play darts here, odvažim se čim je pivica stigla za stol. Yeah but not realy often, iskren je sredovječni konobar. If you know anybody who plays, I would like to try, uporan sam. Čovjek se uspravlja, okreće glavu na sve strane ali uskoro i odmahuje: ne, trenutno nema nikoga tko igra, žao mi je. Prateći njegov primjer, i ja bacim pogled na goste u pubu, kao da bih mogao prepoznati potencijalnog dart playera. Desno od mene sijede četiri muškraca od kojih niti jedan nema manje od 65 godina i igraju karte. Do njih dvije žene, od kojih je ona mlađa (oko 50 godina) u vidno alkoholizoranom stanju pokušavala pjevanjem privući pozornost ostalih gostiju. Pratim dijagonalu puba i na kantunu šanka dva muškarca od 30-ak godina prate razvoj konjičke utrke ali uskoro kidaju tikete od kladionice. Bolje ih je ne dirati. Par momaka na sredini puba nešto živo raspravljaju međusobno a zatim i na mobitel te se nakon par minuta izgube na stražnji izlaz. Pas mater. Pa ovo nema smisla, gubim živce i odlazim do šanka čvrsto riješen da ovu neočekivanu situaciju riješim jednom za svagda. Pa da li se kod vas u Irskoj uopće igra dart? Znaš li ti uopće nekog našeg poznatog igrača, sa smješkom mi odvrati konobar. Grozničavo razmišljam i prvi mi na pamet pada Brendon Dolan. Konobarov smješak se naglo smanjio, Brendon Dolan je iz Sjeverne Irske. Irska, Sjeverna Irska ... pa što sad, nije to neka razlika, mislim u sebi. I onda mi desna noga počne lagano titrati, a kroz glavu se počnu provlačiti primisli: S.Irska, IRA, Belfast, de Valera, M.Collins, katolici, protestanti .... oooooooo shit!!!!
Naglo okrenem glavu prema šanku: Guinness, Kilkenny, Smithwicks, Heineken, Carlsberg, nijedno englesko. Sjetim se da je za doručak u ponudi bio Irish breakfast a ne British breakfast. I naravno, počnem proklinjati zločestu učiteljicu iz povijesti u osnovnoj školi koja me mrzila i kod koje sam imao mršavu dvojku. Dajem konobaru 5 eura, pinta Smithwicksa je 4,50 ali ne čekam da mi vrati ostatak, mrmljam kroz zube: Good by i nestajem u vidu magle.
Putem do hotela sjevaju mi svi mogući podaci irske povijesti i razmišljam: pa Englezi su ih guziliili 700 godina, otimali im zemlju, izgladnjivali ih, protjerivali a ti sad njih pitaš zašto ne igraju jebeni dart, igru koju su izmislili ... Englezi. E moj profesore. Sav u bunilu tuširam se i liježem u krevet potpuno razočaran više svojim neznanjem nego što se u Irskoj dart igra slabo ili nikako.
Predposljednji dan u Dublinu provodim u Harbour baru, dobitniku nagrade iz 2012 za najbolji pub na svijetu. Nije mi ni do čega, na TV-u gomila muškaraca u preuskim majicama navlače jedan drugoga i dodaju se s nekom smiješnom loptom, oblika jajeta. Gooooooooooool!!!!! Čiča od oko 75 godina baca se na koljena, nema veze što mu je odijelo od skupocjenog tvida, ruke su mu visoko u zraku a iz krigle je više prolio po sebi nego u sebe. Vidim da se i ostali gosti raduju, grle, ljube. Promatram replay. Vidim dvije visoke stative a između njih negdje po sredini jednu prečku. Momak se zalijeće, nogom udara tu čudnu loptu ali ona leti daleko iznad prečke. Ma čiča je sigurno krivo vidio, pa ovaj je promašio za 5 metara. Hm, čudno, mijenja se rezultat sa 0:0 na 3:0. Neobičan neki nogomet, promašiš gol i dobiješ tri boda, što bi bilo da je pogodio.
Frustriran, okrećem se, oblačim jaknu i krećem prema izlazu kad ispred mene nevjerojatan prizor. Dvije djevojke bacaju strelice prema ploči. Igraju dart!!! Ma to te ja pitam! OK, nisu igrale 501, igrale su high score na sedam krugova. Taman su bile pri kraju i zbrajaju rezultat te se ja srdačno zahvalim Svevišnjem na ovo malo mozga. Dok su one laganini povlačile crtu i kretale sa zbrajanjem 1+4+7+2+... ja kao iz topa ispalim threehundredandfourtyfive against treehundredandsix. Njih dvije istovremeno okrenuše glave prema meni a iz očiju im se ukazaše upitnici. Nakon otprilike dvije minute došle su do istog rezultata zadivljene mojim matematičkim moćima. You wonna try? Kao da mi je netko odsvirao pjesmu po želji. Oh yes! Ali odmah počinjem jednu od standardnih pikado isprika: Ma nisam dugo igrao, boli me ruka, malo sam popio, ... sve kako bi eventualni neuspjeh što bezbolnije preživio. Dakle, Claudio i Neegra, drago mi je ja sam Toni iz Hrvatske. Vas dvije imate malo čudna imena za Irkinje primjetih ja. A mi nismo Irkinje, mi smo iz Švedske odgovaraju. Misli mi lete brzinom munje, pokušavam glumiti Sherlocka i zaključujem: Claudia, visoka, mršava, tečan engleski, može proći kao Šveđanka. Neegra, mala, tamnoputa, šira nego viša, guste crne obrve i brčići iznad usne, da ga jebeš nemože biti Šveđanka. Ja pristojno primjećujem da Neegra nije baš Švedsko ime. Pa mi nismo Šveđanke, odgovara Claudia. Pa malo prije ste bile iz Švedske ili sam ja nešto pobrkao. O da, radimo u Švedskoj odgovara Claudia ali ja sam iz Njemačke a Neegra iz Irana. Iz Irana? Pa koji kurac Iranka iz Švedske radi u Irskoj? Mislio sam da sam usred noćne more a uskoro je postalo još i gore. Vidim da pijuckaju nešto kratko, ponudim ih pićem, iako u sebi molim Boga da ništa ne naruče jer imam samo 10 eura udžepu. Neegra odgovara: Whiskey. Ma ni manje ni više, super. Čekaj curo, ti si Iranka? Jesam. Pretpostavljam da si muslimanka. Jesam. Pa zar vama vjera ne brani alkohol? Ja baš nisam religiozna, odgovara ona spremno. O dragi Isuse, spasi me. Istog trena sam se sjetio da za sutra rano ujutro moram pripremiti vrlo važan sastanak, uljudno se ispričao i gotovo istrčao iz puba obečavajući sam sebi da moja noga u Irsku više nikad kroćiti neće.
PA TI ONDA IGRAJ TAJ DART!

Vlatka i Boris poharali Slavonski Brod

ponedjeljak, 10.11.2014.

I to smo odradili – drugi ovogodišnji hrvatski masters u Slavonskom Brodu ponovno je okupio preko 150 pikadista iz cijele Hrvatske. Ukratko: bilo je odlično (barem meni osobno, a znam da će se sa mnom složiti i svi ostali). Divan ambijent Sportskog centra Rehlicki upotpunjen je vrhunskim pikadom u kojem smo uistinu svi uživali. I ovog su puta nedostižni bili Vlatka Lešić i Boris Krčmar koji su (da oprostite na izrazu) razvalili konkurenciju i kući sa sobom ponijeli svako po tri odličja. Što reći nego-BRAVO, BRAVISIMO!

Cricket dostojan svijeta, a ne samo Hrvatske!
Veliko finale cricketa u kategoriji seniora odigrano je između dva klupska suigrača: Matije Gazibare i Borisa Krčmara. Rijetko se dogodi da moja malenkost ostaje 'ko pegla' i da bude bez teksta, no njihova je igra uspjela me ostaviti bez ijedne jedine riječi. Mislim ok, znam da su dečki u formi – Matija je pred malo rasturio na EDU u Švicarskoj, a Boro je pokorio Las Vegas, ali svejedno – to je bila totalna perverzija od igre. Prvu je partiju Krčmar perfektno zatvorio u 4.krugu, drugu je Matija izjednačio, a treću ćemo nazvati partija 'Igra malog tigra' u kojoj je falilo sportske sreće, ali i iskustva da Gazibara pobijedi najboljeg hrvatskog igrača elektroničkog pikada. No bez obzira na to, i jedan i drugi zaslužuju veliki respect od nas ostalih 'običnih smrtnika' koji (kako bi moja Zore rekla) mlatimo po pikadu. Veličanstveno i divno!

...pogazio je i u 501 DO kategoriji...
Odlično je raspoložen bio (Boris naravno) i u kasnijoj disciplini – 501 DO, gdje je ponovno naredao sve po spisku i došao do zlata. Dva komada u roku od nekoliko sati zaista je impresivan rezultat, no znamo da za njega to nije ništa novo.

..."pao" je tek u parovima!
Koncentracija je pala tek u kategoriji parova gdje je u paru s Biškupićem osvojio srebro. Summa summarum: nakon Las Vegasa, pokorio je i Hrvatsku te nadoknadio bodove koji su izostali s prošlog mastersa pošto nije bio u RH. Bravo još jednom!

Vlatka is back!
Vlatkica nam se vratila u punom sjaju, na velika vrata, s tri medalje oko vrata (rima štima!). Nakon što su na prošlom mastersu izostali njezini standardno izvrsni rezultati, ovog puta pokorila je u cricketu, u 501 MO osvojila je srebro dok je u kategoriji parova došla do bronce sa svojom klupskom suigračicom Vlastom Stankić. 'Peta Neverica' (kako smo je od milja prozvali) time je dala do znanja da je i ove sezone u izvrsnoj formi te da je spremna osvojiti sve što se može osvojiti.

Uz dužno poštovanje svim velikim hrvatskim imenima ženskog pikada mišljenja sam da je još jedno ime kraj Vlatke zaslužilo biti upisano velikim slovima u povijest koju je ispisao masters u Slavonskom Brodu. Njezino je ime Zorica Beslać, pikado igra (evo sutra će biti) točno 5 tjedana, a u Slavonskom Brodu došla je do zavidnog 4.mjesta ostavivši iza sebe neka od velikih imena ženskog pikada u Hrvatskoj. Zorica je članica ekipe „DM Štrige“ koja se natječe u Ligi za dame Pikado saveza Primorsko-goranske županije te slovi za otkriće sezone u savezu. Zorku je na lijevu stranu turnira bacila Jasna Šegvić, a s turnira ju je izbacila Vlatka odigravši maestralnu partiju u kojoj sve što sam čula bilo je ta-na-na-naa, ta-na-na-naa, ta-na-na-naa. No i bez medalje ovo je zaista velik uspjeh vrijedan svake pohvale, a izgubiti od najbolje hrvatske igračice pikada nije sramota niti malo. Bravo Zorice!



Zadar sve jači i bolji!
Jedna od stvari koja me već neko vrijeme doslovno fascinira jesu uspjesi Pikado saveza Zadarske županije. Naspram Splita, Rijeke i Zagreba, Zadar je relativno mali savez koji reda iznimne uspjehe te iz turnira u turnir na 'scenu' pikado svijeta izbacuje nova ime koja igraju jako dobar pikado u Hrvatskoj.
Na prošlom je turniru zasjao Tomislav Markić osvojivši zlato u svojoj kategoriji, a ovog je puta ponovno zabljesnuo Šime Z.Buterin osvojivši broncu u cricketu. Time je Buterin ponovno dokazao da ga se zaslužuje spominjati među najvećim imenima hrvatskog pikada. I u kategoriji C lige zadarski je savez imao razloga za slavlje – do srebra je u Slavonskom Brodu došao Josip Begonja, član Pikado kluba “Pristan“. Zadrani su također naredali i odlične rezultate u B kategoriji što opet potvrđuje moje razmišljanje kojeg se već duže vrijeme držim – u B ligi jedan su od moćnijih saveza, ako ne i najmoćniji u Hrvatskoj.



Rijeka ponovno podbacila s brojem natjecatelja
Kada se već nitko ne usuđuje, onda ću ja biti crna ovca koja će progovoriti o jednom velikom problemu, a to je broj natjecatelja Pikado saveza Primorsko-goranske županije na hrvatskim masters turnirima. Točno 15 članova nastupilo je u Slavonskom Brodu od čega je većina njih bila s Lošinja. Gdje je zapelo? U kojem grmu leži zec? Zašto broj natjecatelja iz Rijeke na ovakvim velikim natjecanjima opada iz sezone u sezonu? Ne zna se, dragi moji! Od jedno 16 teorija zavjere koje kolaju kod nas, meni je još najdraža ona da su kriza i recesija stvarno ubile ljude u pojam pa upravo zbog tog razloga fali Riječana i Riječanki po velikim hrvatskim natjecanjima u pikadu. Što je naravno šteta, jer osobno bih voljela vidjeti neka imena i neke ljude malo češće na turnirima...

Summa summarum...
Sve u svemu kada se zbroji – bilo je odlično! Organizatorima pohvale, ambijent je zaista divan i ugodan, a i sam broj natjecatelja dokaz je da pikado voli Slavonski Brod i da Slavonski Brod voli pikado. Tko je god bio, vjerujem da nije požalio niti sekunde. Iduće druženje povodom HPS mastersa zakazano je za 07.veljače 2015. u Rovinju. Nekako vjerujem da ćemo tamo imati prilike gledati još bolju igru svih koji će biti prisutni na turniru...

Aha da, blog!
Raspisala sam se o svemu osim o mjestu na kojem se trenutno nalazite – na našem blogu o pikadu. Priča je jednostavna: Toni i ja smo odlučili udružiti snage i pokrenuti zajedno nešto novo što kod nas još nitko nije napravio. Pošto je on uživao u Irskoj dok sam ja klatila po Slavonskom Brodu, meni je pripala čast napisati prvi tekst. Sad službeno kad smo ga otvorili, 'pero' predajem njemu i čekam (zajedno s vama) nešto originalno, zanimljivo i otkačeno od njega.
Do idućeg puta puse svima i...vidimo se negdje na crti!