Do Irske i nazad i nikad više

Dok je u Slavonskom Brodu trajao drugi državni masters, ja sam s velikim nestrpljenjem, točno 1868 km zračne linije daleko, u Irskom Dublinu iščekivao rezultate mojih Zadrana: Gliše, Bute, Stipe, Bože, Jose, Vedre i ostalih.
Otkud ja u Irskoj? Pa eto, zahvaljujući EU fondovima i ravnatelju škole koji uvijek želi biti u tijeku s obrazovnim trendovima, dobio sam zadatak obići nekoliko njihovih fakulteta, edukacijskih centara te kompanija a sve za dobrobit naših učenika.
Naravno, pokušao sam spojiti ugodno s korisnim te sam u široj okolici hotela naišao na četiri prava irska puba u kojima su ponosno visile ploče za pikado, u irskoj poznatije kao dart board.
To je to! Živo me zanima kako ti Otočani buše metu, baš da vidim.
Naravno, kao pravi Dalmatinac krenuo sam od najbližeg puba u koji, iskreno, i nisam polagao velike nade jer je ploča bila postavljena između WC-a i nekog pitara sa cvijećem. Par puta sam se zagledao u ljude koji su krenuli prema ploči ali sam se svaki put razočarao jer su skrenuli prema ... WC-u. Nakon druge popijene pive, diskretno sam upitao konobara igra li se tu dart. Dart? No! Odgovara mi konobar. Ali ploča je tamo, uporan sam ja. Oh yes, ali tamo sam je stavio da ne smeta jer rijetko tko igra dart. Ok, hvala za ništa. Izgubljeno vrijeme. Valjda će sutra biti bolje.
Pokušaj broj dva je puno više obećavao. Pub je bio malen, ali skladno uređen. Sav u nijansama smeđe boje a ploča postavljena na malo povišeni podest na crveno opituran zid. Atmosfera za pet, ali nekako premalo ljudi u pubu. Riješim prvu, a zatim i drugu pivu ali nitko od rijetkih, mahom mlađih gostiju, ploču za pikado nije niti pogledao. Kako sam sjedio za šankom, počnem lagano s konobarom (za kojeg se kasnije ispostavilo da je vlasnik) priču o dartu te mu spomenem kako mi je čudno da nitko ne igra. O ne, ta ploča nije za igru. Nije za igru? Pa što onda tu radi? Pa to mi je poklon od prijatelja, on je prije 20-ak godina igrao profesionalno i poklonio mi je tu ploču za ukras. Fuck, bad luck.
Već polako gubim strpljenje i živce ali ne odustajem. Ulazim u Curly Toms pub, na kojem je izvješeno upozorenje: Zabranjeno mlađima od 25. Zanimljivo, ovdje je sigurno ozbiljna ekipa. U desnom kutu stol za klasični bilijar, u sredini dvije plazme na kojima se vrte konjičke utrke, a sa lijeve strane, prilično izbušena Winmau ploča za moj omiljeni hobi. E pa da ga jebeš to mora biti to, pomislih. Sjednem za stol najbliži ploči, naručujem Smithwicks pivo ali odmah započinjem razgovor sa konobarom, jer sam već nestrpljiv. I can see you play darts here, odvažim se čim je pivica stigla za stol. Yeah but not realy often, iskren je sredovječni konobar. If you know anybody who plays, I would like to try, uporan sam. Čovjek se uspravlja, okreće glavu na sve strane ali uskoro i odmahuje: ne, trenutno nema nikoga tko igra, žao mi je. Prateći njegov primjer, i ja bacim pogled na goste u pubu, kao da bih mogao prepoznati potencijalnog dart playera. Desno od mene sijede četiri muškraca od kojih niti jedan nema manje od 65 godina i igraju karte. Do njih dvije žene, od kojih je ona mlađa (oko 50 godina) u vidno alkoholizoranom stanju pokušavala pjevanjem privući pozornost ostalih gostiju. Pratim dijagonalu puba i na kantunu šanka dva muškarca od 30-ak godina prate razvoj konjičke utrke ali uskoro kidaju tikete od kladionice. Bolje ih je ne dirati. Par momaka na sredini puba nešto živo raspravljaju međusobno a zatim i na mobitel te se nakon par minuta izgube na stražnji izlaz. Pas mater. Pa ovo nema smisla, gubim živce i odlazim do šanka čvrsto riješen da ovu neočekivanu situaciju riješim jednom za svagda. Pa da li se kod vas u Irskoj uopće igra dart? Znaš li ti uopće nekog našeg poznatog igrača, sa smješkom mi odvrati konobar. Grozničavo razmišljam i prvi mi na pamet pada Brendon Dolan. Konobarov smješak se naglo smanjio, Brendon Dolan je iz Sjeverne Irske. Irska, Sjeverna Irska ... pa što sad, nije to neka razlika, mislim u sebi. I onda mi desna noga počne lagano titrati, a kroz glavu se počnu provlačiti primisli: S.Irska, IRA, Belfast, de Valera, M.Collins, katolici, protestanti .... oooooooo shit!!!!
Naglo okrenem glavu prema šanku: Guinness, Kilkenny, Smithwicks, Heineken, Carlsberg, nijedno englesko. Sjetim se da je za doručak u ponudi bio Irish breakfast a ne British breakfast. I naravno, počnem proklinjati zločestu učiteljicu iz povijesti u osnovnoj školi koja me mrzila i kod koje sam imao mršavu dvojku. Dajem konobaru 5 eura, pinta Smithwicksa je 4,50 ali ne čekam da mi vrati ostatak, mrmljam kroz zube: Good by i nestajem u vidu magle.
Putem do hotela sjevaju mi svi mogući podaci irske povijesti i razmišljam: pa Englezi su ih guziliili 700 godina, otimali im zemlju, izgladnjivali ih, protjerivali a ti sad njih pitaš zašto ne igraju jebeni dart, igru koju su izmislili ... Englezi. E moj profesore. Sav u bunilu tuširam se i liježem u krevet potpuno razočaran više svojim neznanjem nego što se u Irskoj dart igra slabo ili nikako.
Predposljednji dan u Dublinu provodim u Harbour baru, dobitniku nagrade iz 2012 za najbolji pub na svijetu. Nije mi ni do čega, na TV-u gomila muškaraca u preuskim majicama navlače jedan drugoga i dodaju se s nekom smiješnom loptom, oblika jajeta. Gooooooooooool!!!!! Čiča od oko 75 godina baca se na koljena, nema veze što mu je odijelo od skupocjenog tvida, ruke su mu visoko u zraku a iz krigle je više prolio po sebi nego u sebe. Vidim da se i ostali gosti raduju, grle, ljube. Promatram replay. Vidim dvije visoke stative a između njih negdje po sredini jednu prečku. Momak se zalijeće, nogom udara tu čudnu loptu ali ona leti daleko iznad prečke. Ma čiča je sigurno krivo vidio, pa ovaj je promašio za 5 metara. Hm, čudno, mijenja se rezultat sa 0:0 na 3:0. Neobičan neki nogomet, promašiš gol i dobiješ tri boda, što bi bilo da je pogodio.
Frustriran, okrećem se, oblačim jaknu i krećem prema izlazu kad ispred mene nevjerojatan prizor. Dvije djevojke bacaju strelice prema ploči. Igraju dart!!! Ma to te ja pitam! OK, nisu igrale 501, igrale su high score na sedam krugova. Taman su bile pri kraju i zbrajaju rezultat te se ja srdačno zahvalim Svevišnjem na ovo malo mozga. Dok su one laganini povlačile crtu i kretale sa zbrajanjem 1+4+7+2+... ja kao iz topa ispalim threehundredandfourtyfive against treehundredandsix. Njih dvije istovremeno okrenuše glave prema meni a iz očiju im se ukazaše upitnici. Nakon otprilike dvije minute došle su do istog rezultata zadivljene mojim matematičkim moćima. You wonna try? Kao da mi je netko odsvirao pjesmu po želji. Oh yes! Ali odmah počinjem jednu od standardnih pikado isprika: Ma nisam dugo igrao, boli me ruka, malo sam popio, ... sve kako bi eventualni neuspjeh što bezbolnije preživio. Dakle, Claudio i Neegra, drago mi je ja sam Toni iz Hrvatske. Vas dvije imate malo čudna imena za Irkinje primjetih ja. A mi nismo Irkinje, mi smo iz Švedske odgovaraju. Misli mi lete brzinom munje, pokušavam glumiti Sherlocka i zaključujem: Claudia, visoka, mršava, tečan engleski, može proći kao Šveđanka. Neegra, mala, tamnoputa, šira nego viša, guste crne obrve i brčići iznad usne, da ga jebeš nemože biti Šveđanka. Ja pristojno primjećujem da Neegra nije baš Švedsko ime. Pa mi nismo Šveđanke, odgovara Claudia. Pa malo prije ste bile iz Švedske ili sam ja nešto pobrkao. O da, radimo u Švedskoj odgovara Claudia ali ja sam iz Njemačke a Neegra iz Irana. Iz Irana? Pa koji kurac Iranka iz Švedske radi u Irskoj? Mislio sam da sam usred noćne more a uskoro je postalo još i gore. Vidim da pijuckaju nešto kratko, ponudim ih pićem, iako u sebi molim Boga da ništa ne naruče jer imam samo 10 eura udžepu. Neegra odgovara: Whiskey. Ma ni manje ni više, super. Čekaj curo, ti si Iranka? Jesam. Pretpostavljam da si muslimanka. Jesam. Pa zar vama vjera ne brani alkohol? Ja baš nisam religiozna, odgovara ona spremno. O dragi Isuse, spasi me. Istog trena sam se sjetio da za sutra rano ujutro moram pripremiti vrlo važan sastanak, uljudno se ispričao i gotovo istrčao iz puba obečavajući sam sebi da moja noga u Irsku više nikad kroćiti neće.
PA TI ONDA IGRAJ TAJ DART!