Sport ili samo zabava za razbibrigu?

Piše: Ines

I dok se još uvijek zbrajaju dojmovi netom održanog 3.HPS Mastersa u Sesvetama, a drugom kraju pikado Svemira vode se žestoke bitke kako bi se dobio odgovor na pitanje što smo mi. Potaknuta nekim događajima u regiji, ali i nekima o kojima sam samo slušala i čula po nekim xy linijama, odlučila sam se iskaliti u ovom tekstu u nadi da će se nekima otvoriti oči te da konačno progledaju.

Prije nego bilo što napišem, želim naglasiti da ovo pišem ja, Ines Brežnjak, wannabe neka novinarka te da ovo ne piše niti jedan igrač, niti jedan predsjednik kluba te niti jedan član nekog odbora. Jebiga, došlo je vrijeme kada se moraš tako opravdati za svako svoje slovo, jer ima onih koji će se hvatati za svaku tvoju riječ koju si pomislio (a ne daj Bože da si je negdje izgovorio ili još gore – napisao).

Kad sam se prije tri godine uhvatila pisanja izvještaja, najava i sličnih tekstova o pikadu, bojala sam se kao vrag tamjana reakcije ljudi o kojima sam pisala. S vremenom sam shvatila da se zapravo nemam čega bojati, jer su ljudi željni tih tekstova te su sve reakcije na moja piskaranja bile pozitivne. Našla bi se tu i tamo neka negativna kritika, no kad se jednom uhvatiš s novinarstvom u đir, postaje normalno da ima onih koji odobravaju tvoje tekstove i onih koji ih ne odobravaju. Srećom po mene, bilo je više onih koji su ih odobravali i do neba im hvala na tome jer da nije bilo njih, davnih bi dana već poslala sve k vragu. U vrijeme kada sam ja počinjala pisati tekstove u Rijeci, Toni Frleta je po Zadru ubijao sa svojim odličnim tekstovima, a ja sam doslovno gutala svaku njegovu napisanu riječ. Cijela me ta priča nekako ohrabrila. Rekoh, pa ako može profesor, mogu i ja valjda (a tada sam još uvijek bila na putu da i sama postanem profesorica, hrvatskog i njemačkog, ali eto jebiga skrenula s tog puta), mada sam znala da niti jedan moj tekst ne može biti niti blizu njegovim izvještajima. Ali valjalo je probati..

I eto, krenulo je sve to skupa nekako. Ljudi su bili željni tekstova, a ja sam bila željna pisanja. Zbog posla sam stekla brojne kontakte te smo nakon par godina cijelu tu priču uspjeli dovesti u neki red - tekstovi više nisu bili moja osobna trkeljanja već sam ih preoblikovala u klasične izvještaje sa sportskih manifestacija koje smo rokali prema medijima. Sve smo probili osim televizije, no i to ćemo roknuti u skoro vrijeme. Pikado se našao u sportskim rubrikama svih čitanijih medija u županiji, a za nekoga kao ja tko je odradio tri godine kao PR i muku mučio s novinarima i medijima u pojedinim situacijama – vjerujte mi, sreći nije bilo kraja. Možda to i ljudi nisu primjećivali, no moji izvještaji i statistike itekako su znali da je jedan veliki kanjon uspješno savladan.

Kada sam prije pet godina krenula igrati pikado, shvatila sam cijelu tu priču na malo drugačiji način. Svatko sam sebi gradi viziju nečega, pa sam tako i ja sebi izgradila viziju pikada prema kojem sam ljubav otkrila prije više od deset godina. Ne mogu reći da mi je pikado bio hobi. Ne, bio je puno više od toga, negdje na granici između zanimacije i obaveze koju svaka osoba koja se bavi sportom ima prema svome sportu. Možda upravo zbog toga što je uvijek bio 'ni na nebu, ni na zemlji' i nisam stekla obavezu i naviku treniranja kao neki ljudi koje poznajem. No, u jednom određenom trenutku, upravo tada kada su tekstovi postali 'hit' i među ljudima koji ne igraju pikado, okrenula sam novu ploču, pustila igru i krenula se baviti nekim drugim stvarima. U tom sam trenutku shvatila da je pikado htjeli to ljudi priznati ili ne – sport. Nije kao nogomet, rukomet ili odbojka, ali je sport kojeg sam i sama rukama i nogama gurala u medije.

U sportu sam od svoje sedme godine života. Prije pikada trenirala sam gimnastiku, stolni tenis, kickboxing i odbojku. Svojevremeno sam se u kickboxingu okušala i u 'trenerskim' vodama (čitaj: davila sam tamo jadne nove klince koji bi nam se naknadno upisivali u klub), a u periodu kada se nisam aktivno bavila nekim sportom, igrala sam se sportske novinarke (pratila sam nogomet!!). Nakon toga krenula sam igrati pikado, pa sam počela pisati o pikadu da bi pred malo vremena cijeli taj moj čušpajz završio tako da sam eto, igrom slučaja, dobila posao kao, ajmo nazvati, sportski djelatnik u jednoj sportskoj organizaciji (koja btw.nema veze s pikadom). Pa da vam iskreno i kažem, nekako sam se i cijelog života vidjela u tome, a možda je i ta želja jedan od razloga zašto je pokušaj da postanem profesorica neslavno završio (jebiga mama, sorry!). Kada se sve sumira, ima Ines i nekog iskustva u svemu tome.

Kada za nešto kažemo da je sport, tada to nešto dobiva na težini, a ja nažalost koliko god se trudila, u posljednje vrijeme u pikadu to ne vidim. Puno sam se puta i sama pitala je li pikado sport te sam od puno ljudi koji su kao 'pametniji od mene po tom pitanju' dobivala odgovor da jest. Od ljudi koji su na nekim položajima, a sa sportom su prije imali veze kao krava s baletom. Jedini doticaj njih i sporta bio je onaj preko televizije, iako sam za puno njih uvjerena da sam se osobno kao klinka s tatom više nogometa nagledala nego što su se oni nagledali sporta čitavog svog života. I dalje sam u cijeloj toj torturi bila u nedoumici – s jedne strane, mediji nas prihvaćaju kao sport, dok se mi s druge strane u puno situacija ponašamo kao putujuća cirkuska družina, a ne kao sportaši.

Normalna komunikacija i dogovori kao da su u pikadu dvije potpuno nepoznate riječi. Fair-play je odavno umro u ovom sportu. Svi se nešto prijete natjecateljskim pravilnikom onda kada njima odgovara, dok s druge strane kada im ne ide na ruku, zaobilaze ga u širokom luku. Svi vuku na svoju stranu, svatko samo da njemu bude dobro. Jedna pravila vrijede za jedne, dok druga vrijede za druge. Provokacije padaju na sve strane. Novi igrači ponašaju se kao zvijezde, kao da su u šest mjeseci sve turnire ovog svijeta poosvajali, a kad ono pobjedio na tri kafanska turnira i uzeo sve četiri partije na zadnjoj utakmice. Neš' ti igrača svjetske klase...
Ali da vam iskreno kažem – ne čudi me to ništa. Kako će i biti reda u cijelom tom kaosu kad ne štima kod onih prvih. A ako ne štima kod prvih, zašto bi štimalo kod drugih, trećih ili pak petih? Kako da išta valja kada smo postali privatne prčije nekolicine pojedinaca koji tjeraju vodu u svoj mlin?

Ne može tako ništa valjati.

Što oni postižu time? Prestiž? Imaju zaradu od toga? Imaju neku funkciju? Liječe svoje komplekse u cijeloj toj priči? Ili pak jednostavno vole osjećaj nadmoći nad nama ovcama koji se žalimo po svojim kuloarima, a kada treba napraviti neki presedan tada odustajemo? Ko će ti to znati...ja sam ih se nagledala svakakvih...i jednih i drugih i trećih i petih i nakon svega shvatila sam da na kraju pate samo oni koji ovaj sport vole ne zbog para, ne zbog ničega, već zbog igre, druženja i svega lijepog što dolazi uz pikado.

Brojimo xy županijskih saveza, a generalno smo svi u istim go**ima. Svi imamo iste probleme i svi imamo isti profil ljudi koji uništavaju viziju pikada kao jednog lijepog sporta. Školujemo ljude koji će uskoro postati treneri pikada...a ja vas pitam za što ih školujemo? Da se takvi obrazovani daju zajebavati od nekolicine onih koji su se sportom bavili u mislima ili na televiziji, a sada bi izmišljali neke svoje fikcije nad nama? Ma dajte molim vas, pa nisu ljudi išli u školu da bi ih takvi proleteri kasnije zajebavali. A ima ih, brate mili, ne samo kod nas u pikadu, nego i u drugim sportovima. Ima takvih svuda, raspršili su se po svim sportovima kao muhe kad se naroje u ljetno vrijeme. I što je najgore od svega, ne možeš ih se riješiti da ne znam koliko Raida na njih poprskaš.
Tipkajući zadnji izvještaj za medije našla sam se u velikom problemu – naime, nakon svega, nisam znala da li da ga pošaljem sportskim redakcijama ili pak da ih pošaljem da se objavi u rubrici 'Zabava'.

Odlučila sam se ipak za sportsku redakciju...Jer nakon svega, ipak je u meni ostala još trunkica zdravog razuma koja mi je rekla: „Ma jebeš njih svih koji paradiraju okolo kao na kakvoj povorci, važni su rezultati naših igrača i njihova postignuća!“. Bez obzira na sve kaotične situacije, važno je u svijet poslati sliku onoga što pikado zaista jest: zdravo nadmetanje i natjecanje, odricanje, žrtva, treninzi, borba i na kraju ono najvažnije – pobjeda. Možda nije to bila pobjeda nekoga iz mojeg kluba, ali je pobjeda nekoga iz moje županije i ja sam ponosna na tu pobjedu kao da sam je i sama ostvarila. Ja na to tako gledam. Meni je to sportski i normalno. A vama ostalima?!?

Ne znam, možda sam i ja u krivu. Možda i ja malo previše forsiram svoju viziju. Možda sam totalno u banani kada inzistiram na tome da se na sve klubove i igrače gleda jednako. Možda nisam u pravu kada tražim da zajedničkim snagama riješimo neki problem. Možda sam totalno u kurcu kada tjeram inat onima koji na račun pikada zgrču lovu, dok ja eto na račun pikada samo trošim lovu. Možda sam glupa jer se trudim uvijek o svima lijepo napisati, izvuči najbolje iz svega, najbolje pohvaliti i obavijestiti javnost da i mi u pikadu postižemo dobre rezultate. Možda sve to skupa nije sport, nego eto neka tamo pučka veselica koja traje devet mjeseci, nakog toga kratka pauza pa onda idemo sve ispočetka.

Ako je to tako i ako je sve ovo samo zabava za pojedince, onda ništa od ovog nema smisla i sva moja teorija o sportu pada u vodu. Jer jebiga, o sportu pokoju i znam, ali u cirkusu još nisam radila pa ne znam kako tamo stvari funkcioniraju.
Ima li sve ovo skupa smisla ili nema? Ne znam. Trenutno ne mogu dati odgovor na ovo pitanje. Jesmo li mi sport? Jesmo. Tako kažu knjige i tako nas prepoznaju mediji. Ponašamo li se tako? Ne dragi moji, fali nama još puno sportske kulture, uvrijedili se vi na tu moju konstataciju ili ne...

A tko zna...možda jednog dana sve to skupa i krene na bolje! Do tada puse i zagrljaji...i vidimo se negdje nekom prilikom na crti!