Tko visoko leti...
srijeda, 28.01.2015.Piše: Ines Brežnjak
Nedavno sam se na jednom meču susrela s dosada najvećim bezobrazlukom i prepotentnošću ikada viđenima kod jednog igrača. Idući sam cijeli dan razmišljala o ponašanju dotične osobe te sam shvatila da na žalost svekolike nacije – to nije jedini takav primjer. Na opću katastrofu po ovaj sport, takvih ima jako puno po cijeloj Hrvatskoj.
Pikado je spoj mirne ruke, hladne glave, spoj preciznosti i koncentracije. Pikado je sport u kojem sam susrela i upoznala zaista puno ljudi različitih karaktera i još različitijih osobnosti – 100 ljudi, 100 čudi. I sve sam ih prihvatila. Neki su mi draži, neki malo manje draži. No ono što zaista ne mogu prožvakati kao osoba je prepotentnost koja čući u nekim igračima i igračicama te njihovo „skromno“ mišljenje da su oni bogovi ovog sporta – nedodirljivi igrači svjetske klase, igrači s pedigreom koji nikada neće pasti s tog trona na koji su se postavili sami ili pak na koji ih je postavio netko njima blizak...
Osobno nikada nisam bila neki strašno dobar igrač pikada, pa ako sada mislite da ovo pišem jer me puca ljubomora što ne mogu igrati tako dobro kao neki – gadno se varate. Ja sam u pikadu pronašla puno drugih divnih stvari zbog kojih volim ovaj sport. Druženje, zabava, dobar provod, ljudi s kojima se družim i van pikada, pisanje, zajednički treninzi na kojima se smijemo i veselimo zajedno...to je draž mojeg pikada i to je ono zbog čega ja pikado osobno najviše volim. No kao čovjek, kao ljudsko biće s osjećajima, kao jedno možda preemotivno stvorenje osjetljivo na međuljudske odnose, spoznala sam da me prepotentnost i umišljenost pojedinaca baca u depresiju te se pitam: A gdje je nestao čovjek ispod tog igrača?
U jednom trenutku, ljude kao da opčini ta njihova dobra igra te postaju...paa, ajmo se ovako izraziti: nepodnošljivi za društvo. Ona skromnost i jednostavnost koja ih je krasila ranije u jednom se trenutku pretvore u najgore moguće ljudske osobine. Ljudi postaju nepodnošljivi, a sve na račun svoje dobre igre. Ja, ja i samo ja. Ja sa ovo, ja sam ono. Ma frende moj, ti si za mene jedna obična NULA. Ti si nula jer su ti manire ravne nuli, jer su ti najosnovnije ljudske osobine ravne nuli i jer si toliko umišljen/a da ja s tobom ne mogu ući u najosnovniju komunikaciju tipa: kako muž/žena, kako djeca, posao i sl. Ako ja s tobom ne mogu pričati o vremenskoj prognozi jer imam osjećaj da kad pričamo o tome i vrijeme je kod tebe bolje jer si ti superiorna osoba koja svojom jakom igrom može otkloniti oblake s neba i dozvati Sunce...onda nas dvoje nemamo o čemu pričati.
U životu sam puno surađivala i radila sa sportašima. Vrhunskim i priznatim sportašima. Ljetos sam upoznala svjetskog prvaka u kickboxu. Dečko je iz Makedonije. E vidiš prijatelju...u takve bi osobe ljudi trebali gledati ko u Boga, ali to nije bilo potrebno jer je on bio toliko normalan i jednostavan da je to bilo nevjerojatno. Divila sam mu se od prve do zadnje sekunde samo zbog toga jer unatoč svoj svojoj slavi u njemu još uvijek vidiš čovjeka koji je bio prije nego što je postao prvak svijeta. Jednostavan, skroman, dobar.
Na račun takvih spoznaja i na račun svih onih normalnih ljudi iz pikada žao mi je što danas po prvoj, drugoj pa i trećoj županijskoj ligi viđam ljude koji se ponašaju kao da su Boga za bradu uhvatili, a njihovi klubovi ne da se neće plasirati na državno, nego nemaju apsolutno nikakve šanse za plasman na državno. Žao mi je što to viđam i kod žena.
Da smo u nekoj dalekoj budućnosti pa da postoji umjetna inteligencija i rasa ljudi koja je superiorna našoj, ne bih valjda rekla ništa. Ali, mi smo u 2015. godini i svi smo mi ljudi s istim ili sličnim problemima koji nas muče u životu. Jednaki smo, isti pred Bogom, ljudima i zakonom pa sukladno tome kategorički odbijam bilo kakvo uzvisivanje u nebesa ili pak uzvisivanje iznad mene osobno (ili bilo koga drugoga) samo zato je ti igraš pikado bolje nego ja. Pa što onda ako ti bolje igraš? Jel bih ti ja na račun toga trebala govoriti sa VI i diviti se tvojoj vještini bacanja strelica? Ne bih, neću i ne želim jer to nije zakonom propisano, a i da je – prekršila bih taj zakon. Da bi bio veliki igrač, prvo moraš biti čovjek. NORMALAN čovjek. A ja to kod tebe ne vidim...to da si čovjek.
Tko visoko leti, nisko pada. Bez obzira na top formu i vrhunski pikado, uvijek dva puta razmislite prije nego što vaš ogroman ego iskoči iz vas. Jer...uvijek se može dogoditi loš dan i kad-tad će vam doći netko nepoznat, netko za koga nitko još ne zna i skinuti vas sa trona. Ali ne onako lijepo, fino i pristojno....Taj netko će vas gurnuti, a vi ćete se strmoglaviti kao s vrha planine i jako nisko pasti...toliko nisko da za vas više dugo nitko neće čuti.
Nemojte nikada nikog podcjenjivati i misliti da je manje vrijedan jer je lošiji od vas u pikadu. Pikado je samo jedna stavka u našim životima i svi mi kraj pikada imamo svojih drugih poslova u kojima smo dobri, jako dobri ili pak vrhunski dobri. I nemojte nikada podcjenjivati nekoga jer vas u skoroj budućnosti taj netko može pobjediti i tim vas činom poniziti pred svima. Ne da će se taj netko tada uzdignuti nad vama, ali gorak osjećaj poniženja biti će itekako vidljiv na vašem licu.
Vremena su takva. Ljudi se kvare i slava im udara u glavu brzinom munje. Ali shvatite: nitko vas ne voli takve. Nitko vas ne voli prepotentne i uzvišene, nitko vas ne voli superiorne jer bez obzira na vašu dobru igru niste iznad nas običnih smrtnika koji nismo toliko dobri u pikadu. Niste iznad nas i niste iznad nikoga.
Do idućeg 'problema' u pikadu koji me bude bolio u duši i bockao po srcu šaljem vam svima puse i zagrljaje...i vidimo se negdje na crti! 
komentiraj (0) * ispiši * #
Ne daj straha nase
četvrtak, 15.01.2015.Piše: Ines Brežnjak
Svaki je klub u pikadu priča za sebe i o svakome se može puno toga reći i napisati. No ima jedan klub, mali, ali opet veliki, o kojemu bi se mogla napisati knjiga koja bi premašila broj stranica slavne Ane Karenjine (Tolstoj, pojedi se, ali da!). Možda i pretjerujem, možda sam u ovoj priči koju želim ispričati previše subjektivna, ali da je ova priča posebna i drugačija ne može nitko osporiti. Ovo je priča o 13 godina dugom putovanju, o svim usponima, padovima i osvojenim 'kantama'. Ovog ću si puta dati malo pjesničke slobode i još malo više gušta pa napisati nešto o klubu u kojem sam upoznala pikado u njegovom punom sjaju i o klubu zbog kojeg četvrtkom paradiram po raznoraznim kafanama Primorsko-goranske županije umjesto da budem doma i uživam u nekoj strava knjizi ili pak odem s frendicama na cugu.
Kad sam prvi put stala na crtu u A ligi, ruka mi se tresla kao šiba na vodi, a ja nisam znala di mi je glava, a di rep. Sreća pa sam prvi meč odigrala protiv frenda s kojim s vremena na vrijeme treniram, no bez obzira na to mislila sam da ću se onesvjestiti. 'U šta ste me uvalili?' – brujalo mi je cijelo vrijeme po glavi. Srećom pa je moja bolja, divna i krasna polovica u trenucima moje agonije i muke sjedila u drugoj prostoriji pijuckajući pivo i uživajući u nekoj opuštajućoj čakuli. 'TOMISLAV!!' – dreknula sma u jednom trenutku. 'Što je bilo?' – upita me on zbunjeno. 'Pa izlaze mi moraš govoriti, znaš da ja ne znam matematiku duplog izlaza!!!!!' – odgovorila sam mu sad već vidno iznervirana na njegovo čuđenje. 'U jebote, ja zaboravio!' – odgovorio mi je. Zanimljivo je da u tom trenutku od njih troje nije bilo nikoga na vidiku, a ja, mali Mujo, bila sam prepuštena svojoj matematici. Raštrkali se oni po kafiću, jedan čita novine, drugi priča, treći ganja kladionicu...a ti Ines igraj pikado. Sad, ako ste na trenutak pomislili kako je ovo izrazito bezobrazno od njih, reći ću vam sljedeću stvar – varate se. To je bila svojevrsna dobrodošlica u klub, a jedino što je još u tom trenutku falilo je ogroman transparent s natpisom: OVO JE TIFFANY! Ostatak mojih mečeva proveli su prateći situaciju i igru. Čak su i navijali...
Već sad davne 2002.godine u kafiću „Tiffany“ na Drenovi skupila se njih četvorica junaka, entuzijasta za pikado i krenuli su igrati kup. Riki, Dado, Rico i Vučko bila je prva četvorka Tiffanyja koja je ikad stala na crtu. Iako te prve godine u kupu nisu baš bili pretjerano uspješni, dečki nisu odustali te su iste godine upisali klub i ekipu za ligaško natjecanje sezone 2002./2003. Zajedno s njima, ligu je počeo igrati i Tomo, a svoju prvu sezonu u C ligi završili su kao četvrtoplasirana ekipa. Ne loše za jednu ekipu koja je tek počela. Nakon prve godine ligaškog natjecanja, uslijedio je još jedan kup, no ovog puta u malo drugačijem sastavu – naime, Dado odlazi na akademiju, Vučko odustaje od pikada, a Tiffany dobiva dva nova pojačanja: Fućka i Maurizia. Te su godine dogurali do završnice kupa, a pred njima je bila nova sezona s novom postavom u novom prostoru za igranje.
Sezona 2003./2004., kafić Tiffany se zatvara, a ekipa se seli u GP – utočište i prostorije jednog od najvećih pikadista Hrvatske, Gorana Protege. I dalje su u C ligi, no ovog puta puno jači nego sezonu prije. U toj postavi, Tiffany osvaja prvenstvo županije u C ligi s 18 pobjeda od ukupno 18 odigranih utakmica. U završnici savršeni bez izgubljenog seta, Tiffany odlazi put ekipnog državnog prvenstva kojeg i osvajaju. Dap, dobro ste pročitali! Tiffany je jednom stajao na tronu države. Tko bi rekao! Te su se godine plasirali i na državni kup na kojem su prošli 'skupinu smrti' te nesretno ispali u drugoj. Naime, u prvoj su se skupini kao C ligaši susreli s prvom i trećom ekipom A lige iz Zagreba, s prvom ekipom A lige iz Siska i prvom ekipom B lige iz Istre. I zamislite, majstori prođu tu skupinu nakon što su noć prije svi odreda bančili do 5 ujutro. I onda ispadnu u drugoj skupini. Kako? Kažu da ih je pauza između prve i druge skupine umrtvila, a stimulans koji ih je držao na nogama je popustio (da ne mislite da je stimulans bila nekakva droga...na nogama su ih držali rum, loza, pelin i amaro, svakome po guštu!).
Iduću sezonu, 2004./2005. započinju kao B ligaši, ovog puta u Romanu. I ta je sezona bila uspješna, a okončali su je kao drugoplasirana ekipa B lige. Državno je te godine bilo nešto manje uspješno, no zato je uspješniji bio Kup. Pa mogu slobodno reći da je to bio i najuspješniji kup u povijesti kluba zbog dvije stvari: Tiffany osvaja treće mjesto, a ekipi se pridružuje pojačanje u liku i djelu Roberta Mandića, prve strele ekipe i danas nakon 10 godina. Drugo mjesto u B ligi nosi i svoj svojevrsni teret – sladak teret – odnosno, prolazak u A ligu. Sezone 2005./2006., likovi iz bajke po prvi puta u svojim karijerama staju na crtu najelitnijeg natjecanja u županiji, a ekipi se te sezone pridružuje Hrvoje. Opstali su u ligi, a iduće sezone 2006./2007. sele iz Romana u Game. Te su sezone bili nešto lošiji (slobodno mogu reći najlošiji do tada) i nakon dvije sezone ispadaju u B ligu. Niti u kupu nisu bili ništa uspješniji. No ispadanje u niži rang nije ih obeshrabrilo već im je dalo motivacije da naprave ono što nisu prije nekoliko sezona – osvoje prvenstvo B lige. Osim što su bili najbolji B ligaši u sezoni 2007./2008., Tiffany je te godine imao i najkorisnijeg igrača lige – Hrvoju Margana. I eto ih ponovno u A ligi...Od 2008. pa sve do danas...
Sezone 2008./2009. osim što su se vratili u A ligu, ponovno su se preselili, no ovog puta na najbolje moguće mjesto na svijetu (barem po njihovim skromnim procjenama) – u boćariju na Pašac. Od tada je Tiffany poznatiji pod imenom „Tiffany Pašac“, a pet sezona koje su odigrali na boćariji zlatna je era ove ekipe. U tom je periodu najbolja sezona za Tiffany bila 2011./2012. Naime, te su sezone bili treći u A ligi, a osim trećeg mjesta dobili su i još jedno pojačanje. Te im se sezone pridružio Aleksandar Korić – kostur ekipe, rožica, naš harmonikaš i definitivno najveselija osoba u ekipi koja će te uvijek razveseliti i nasmijati. Treće je mjesto u A ligi donijelo i odlazak na ekipno državno prvenstvo u Senj, no na tom se državnom Tiffany nije proslavio rezultatima. To će državno Tiffany pamtiti po veselici koju je priredio Korić, a priča se da je u jednom trenutnu od 'umora' ležao na podu kafića, no i dalje je rastezao harmoniku! Te sam sezone i ja počela igrati pikado, u ženskoj ligi naravno. I bila sam na tom državnom. I nisam imala pojma tko je Tiffany niti sam znala da su i oni u Senju. Sezonu nakon toga, Tiffany ostaje bez rožice. Korić odlazi igrati u Domino, a Tiffany se na kraju te sezone nakon pet divnih godina pozdravlja s boćarijom.
Godina je 2013., a sezona 2013./2014. Korić se vraća u Tiffany, a uz njega tu su i Riki, Tomo, Mandić, Hrvoje, Maurizio i Fućak. Mjesto odigravanja utakmica – PK Kvarner, a Tiffany mijenja ime iz Tiffany Pašac u Tiffany Kvarner. Nakon toliko godina igranja, Tiffanyju kao da ponestaje volje, želje i snage za pikado. Sve češće se događa da se utakmice igraju s tri igrača, a desilo se da se utakmica i predala zbog toga jer ih je od njih sedmero samo dvoje moglu tu večer igrati. Tada, iz nekog samo njemu poznatog razloga, Riki se odlučuje upisati mene kao osmog igrača u redove Tiffanyja. I tu kreće moja 'karijera' u A ligi...
Stajala sam na crti, bilo je 1:1 i cijela kafana je navijala za mene. Kroz glavu mi je prolazilo toliko misli. 'Što mi je ovo trebalo? Zadavit ću i Tomota i Rikija, zajedno ću ih zadaviti pa će ekipa ostati bez kapetana i zamjenika kapetana odmah u šutu!!!! Oni nisu normalni!!!! Ma koji me vrag natjerao da se sad ovdje brukam, ja, Ines, koja nikad do sada nisam bila u prvih 10 igračica ženske lige, sad ja tu stojim i igram A ligu!!!! JEBENU A LIGU!!!! Ma zadavit ću ih! A i ti si Ines glupa što se daš nagovoriti na svašta!!“. Za neko divno čudno, svi su bili tamo. Njih troje je stajalo i gledalo me. Pustili su i kladionicu i novine i šank. Tu smo večer izgubili, a ja sam se i dan kasnije tresla kad sam se sjetila te večeri i pikada. Mislila sam da će to biti samo jedna utakmica, no ta jedna se pretvorila u pola sezone koju sam ja odigrala zajedno s njima. Zadnje dvije utakmice bilo bi nas po pet svaki četvrtak, a zahvaljujući našem kapetanu ja bih igrala u prvoj postavi. Rekao bi on: „Neka neka, mi još uvijek čekamo tvoju prvu pobjedu u A ligi!“. I šta da mu napraviš? Ništa, uzmi strele i igraj...
Što se pak prošlogodišnjeg kupa tiče i to je priča svoje vrste. Naime, Tomo je bio odlučan da se kup ne igra iz razloga što ih na utakmicama nikad nije bilo dovoljno. Ja sam kup igrala za žene, no u tom su se trenutku iz vedra neba stvorili Korić i Fućak željni igre i natjecanja. Dva sam ga tjedna nagovarala da ipak, unatoč svemu ide igrati kup jer sam ja 100% uvjerena da će prvu utakmicu igrati protiv moje ženske ekipe. Naravno, blefirala sam, nisam ja bila u ništa sigurna, ali kaže se da ako nešto stvarno želiš tada se cijeli svijet uroti da to i dobiješ. Ne biste vjerovali, ali Tiffany je prvo kolo igrao protiv Formule 1, tada moje ekipe. Nakon nas, Tiffany je tada dobio Fortunu diesel, raskasapio već tada jaku ekipu Playboy te za finale desne strane pobjedio ekipu Klapa Nevera. Imali smo kantu, a do završnice je bilo još mjesec dana. Kako se na završnici nismo uspjeli skupiti, nismo je niti odigrali. Završili smo treći bez ijedne bačene strelice. Mnogi su nam to zamjerili, neki su nam i zviždali, ali...ej, ko je ikad došao do pehara, a da nije odigrao završnicu? Samo mi. Samo Tiffany.
I eto nas, tu smo! Sezona 2014./2015. Ja sam i dalje s njima, a danas nakon godinu dana moram priznati da sam zahvalna Rikiju što me tog jednog četvrtka zvao da dođem igrati s njima. Puno sam puta ponovila, a još ću i puno puta reći da sam kraj njih i s njima upoznala pikado u njegovom punom sjaju. To je pikado bez tenzija, bez ogovaranja, pikado na koji dolazimo više zbog druženja nego zbog same igre. To je pikado u kojem sam upoznala divne ljude koji me bez obzira na moje igračke (ne)sposobnosti vole i cijene zbog mene kao osobe, a ne zbog nekih drugih stvari. Ove smo se sezone ponovno preselili – sad igramo opet u Romanu. I ponovno smo se pojačali za dva nova igrača (s tim da smo ove godine bez Maurizia) pa nas je sad ukupno devet. Od ove sezone, s nama su i Viktor i Elvis. Kad uhvati vremena od posla, dođe nam i Hrvoje. Stane na crtu i odigra vraški dobru partiju pikada. I Fućak nam je počeo dolaziti ponovno, zajedno sa svojim osobnim sponzorom „Pero struja“. Još uvijek je lud ko šiba i još uvijek igra bolesno dobar pikado. Korić je pred malo vremena slomio svoje strelice, ali smo došli do zaključka da igra bolje s mojim strelama pa je sad i on ponovo u igri. Tomo pak je nakon puno godina ponovno počeo trenirati. Ide po mastersima i po turnirima. Uhvatila ga je opet želja za pikadom. Riki je ove sezone najsretnije stvorenje u Pikado savezu primorsko-goranske županije. Piše zapisnike s utakmica, navija za nas i ne treba igrati. Prva strela Tiffanyja, Mandić, ove godine igra bolje nego ikad prije. Trenutno se nalazi među prvih 10 igrača A lige i bez obzira na to što su pred nama tri jake utakmice, vjerujem da će na kraju sezone i ostati u tih 10 najboljih.
I na kraju, moja malenkost, zlatna rezerva. Ulazim na devet i još uvijek čekam svoju prvu pobjedu u A ligi. Možda će jednom i to doći. No bez obzira na pobjede i poraze, kod nas nema ljutnje. Ako si dobio – super, ako si izgubio – opet dobro. Nema tu ljutnje. Znamo da si se trudio i da nisi namjerno izgubio. Novine se i dalje moraju pročitati za vrijeme meča, križaljke se i dalje moraju riješiti, a televizija je i dalje naš najbolji prijatelj.
Mnogi bi nas najradije šutnuli u B ligu, mnogi nam se smiju i mnogima smo 'kanta za napucavanje'. No isto tako, mnogi bi htjeli da igraju pikado u jednoj ovakvoj nenormalno normalnoj atmosferi. Tiffany može kada hoće napraviti dobar rezultat i odigrati dobru utakmicu, samo njih četvorica najboljih moraju biti na meču. U to smo se uvjerili već puno puta, no jebiga – svatko ima svoje obaveze i ponekad su one neodgodive.
Prvi dio ove sezone odigrali smo traljavo. U drugom se nadamo puno boljoj igri, a ako se sve kockice poslože, iduće bi sezone Tiffany trebao stupiti na scenu pikada u malo drugačijem ruhu. No do druge je sezone ostalo još sedam kola lige i kup, za koji se nadamo da će i ove godine biti naša sjajna točka. A onda dolazi ljeto i onda svi spremamo strelice u ladicu. Tek tamo u rujnu ih vadimo, s njih skidamo prašinu i krećemo s igrom.
Da, ovo je Tiffany i njihovih 13 godina pikada. I bez obzira na to kakvi su, ali ova je ekipa puno toga postigla. Njihova je ljubav duga 13 godina, a iz godine u godinu bivala je sve jača i veća. Ovo je priča o klubu koji me naučio što je pikado i priča o klubu koji se malo, malo pa digne iz pepela i svima priredi iznenađenje. A to ti valjda dođe zbog onoga što Dačo stalno viče: Ne daj straha na se! I ne damo! Nismo mi još za hititi i...vidimo se na crti 22.1.2015.!
komentiraj (0) * ispiši * #
Izbori i predizborna obećanja
ponedjeljak, 12.01.2015.Piše: Danijel Višak
Priča se u zadnje vrijeme da Ahmad Sharbini dolazi kao pojačanje u NK Lošinj u 4.ligu, rekoh super, a tko će to platiti ? Pomislih pa mogao bih i ja pustiti priču da Boris Krčmar dolazi u PK Lošinj, igrati sa našom B ligaškom ekipom i uzeti županijsko i državno prvenstvo, a možda i europsko, pa i svjetsko. Uh kako bi to bilo lijepo. Kako bih ja bio ponosan kao predsjednik našeg kluba. Ali kako nemamo baš novaca da kupujemo takve igrače , pomislio sam da mu možda ponudim svoj predsjednički mandat, pa da onda on bude ponosan i na uspjeh ekipe i svojeg novog kluba.
Obuzet doživljajima i obećanjima kandidata sa upravo završenih predsjedničkih izbora, uhvatilo me razmišljanje o našim predsjednicima naših saveza. Tko su ti ljudi, koja su njihova obećanja bila i šta su oni radili zadnjih pet godina, i što rade za svoje saveze. Pokušavao sam doći do informacija sa par strana , ali samo saznajem odgovore u stilu: „ naš savez ne funkcionira! Kod nas se ništa ne radi! „ i sl. Pa čemu služe ti savezi? Da mi naprave tablicu lige i organiziraju par županijskih mastersa? Šta se radi u savezima na promociji pikado sporta. Postoje li ikakvi planovi da se ovaj sport razvije i da se registrira još više igrača ( pravih igrača koji žele trenirati, natjecati se i biti kategorizirani kao sportaši, a ne birtijaši ). Ako postoje volio bih ih vidjeti, volio bih dati svoje prijedloge, volio bih sudjelovati u njima i pomoći i raditi. Zašto klubovi plaćaju male članarine savezima? Zato da bi svatko mogao igrati pikado i imati klub. Svaki kafić je klub. I u određenom trenutku predsjednik tog kluba, ujedno i vlasnik kafića koći razvoj pikado sporta jer njemu je jedini interes da se kod njega igra par puta tjedno i da on popravi svoj buđet. Što je iskreno i u redu, dok god takve stvari tolerira i podupiru savezi. Iskreno , nekoliko sam puta rekao i napisao, stvarno mislim da pikado sport nije kafanski sport i da bi ga se trebalo na državnoj razini što je god moguće više maknuti iz kafića i ugostiteljskih objekata, ali tu nastupaju savezi i ljudi koji ih vode. Podignite članarine, kontaktirajte svoje predsjednike klubova, sastajte se sa njima, upoznajte njihove probleme, želje i zahtjeve. Odradite svoj dio posla, ostavite trag u svojem mandatu na pozitivan način. Podignite ovaj sport na sljedeći nivo, i vjerujem da bi se situacija promjenila. Ima ljudi po cijeloj Hrvatskoj koji su željni igre i sportskog duha, i voljni su raditi i pomoći, dajte im šansu!
komentiraj (0) * ispiši * #
Sam svoj majstor
petak, 09.01.2015.Piše: Ines Brežnjak
Na početku ove sezone upala sam u svojevrsnu igračku krizu. Nakon stotinu ljetnih stresova, vratila sam se u Rijeku, a sezona je već počinjala. Planovi koje sam imala propali su i sve je krenulo na drž-ne daj. Na posljetku je sve ispalo dobro – promijenila sam klub, našla novu ekipu i konačno pronašla neki svoj unutarnji (ne)mir na pikadu. Sve je bilo super osim jedne stvari – moje igre.
Svatko od nas barem se jednom u životu susreo s periodom u kojem nam pikado jednostavno ne ide. Igračka kriza, nazovimo je, gadan je problem koji utječe na psihu svakog pikadora i ljubitelja igre sa strelicama. Početkom rujna mislila sam da je problem u nedostatku treninga. Jebiga, ima onih ljudi koji su talentirani za ovaj sport i mogu bez treninga nešto odigrati. Ja nisam taj tip osobe. Meni je trening itekako potreban.
Kada je krenula sezona, tjerala sam samu sebe i ljude oko sebe da svaki dan odlazimo na trening. Mislila sam: krenut će i mene nakon dva tjedna upornosti. Nisam očekivala da ću igrati kao zvijer nakon dva tjedna, ali očekivala sam da ću moći odigrati barem solidnu partiju pikada i biti na nekih 50%. Unatoč svim mojim željama i naporima, to se nije ostvarilo, a igra se iz tjedna u tjedan samo kvarila. Samopouzdanje što se pikada tiče u jednom mi se trenutku srozalo na samu nulu, a čak se usuđujem reći da je otišlo i u minus. U više sam navrata razmišljala o tome da se jednostavno ostavim pikada. 'Jebiga Ines, nije to za tebe. Vrati se na kickbox. Odi igrati boće. Radi nešto – bilo što, samo ne igraj više pikado.' No ostaviti se nečega što stvarno voliš i što ti krati dane i uveseljava te već nekoliko godina zbilja je teško. Na kraju sam odustala i od te ideje te sam ostala na čudu: što sada i kako dalje?
Kada već nisam pustila da sve ode k vragu, odlučila sam promijeniti igru i sebe u igri. Nešto se mora promijeniti pa će sve krenuti na bolje, mislila sam. Kako i dalje pojma nisam imala što mi je činiti, krenula sam linijom manjeg otpora – kada si ne mogu pomoći sama, onda mi mora netko drugi pomoći. Iako je to tada izgledalo kao najbolja moguća opcija, nisam niti u ludilu bila svjesna da će mi to samo odmoći i da je razdoblje u kojem su mi drugi pomagali ubiti bilo razdoblje potpunog kaosa. U cijeloj sam toj priči najviše pogriješila s time što sam slušala savjete više ljudi odjednom. 'Ines, prvo što moraš napraviti je ispružiti ruku kada bacaš. Ne možeš igrati s pola ruke. Misli na ono što gađaš. Koncentriraj se na 20. Ako su sve strelice blizu jedna drugoj znači da si dobro bacila. Misli Ines. Koncentriraj se Ines. Ispruži ruku ravno Ines. Moraš fiksirati ovu drugu nogu da ne plešeš po crti. '
Sve to u teoriji štima, no u praksi je to malo drugačije. Ispruži ruku – okej, ruku treba ispružiti. Ali brate mili ne mogu ispraviti ruku nakon dva treninga, nakon što sam tri godine bacala s grčem u ruci. Misli na ono što gađaš – mislim brate, mislim ja na 20, a kad ono strela ode u 1. Trudim se ja i dalje nakon toga misliti o 20, ali sve ode k vragu kada iza sebe čujem vaše komentare na svojoj ruci 'MISLI, MISLI, MISLI!'. Sve su strelice blizu jedna drugoj – prva je ušla u 1, druga u 3x1, a treća opet u 1. Da li sam dobro obavila posao? NARAVNO DA NISAM, NAPRAVILA SAM 5 SA TRI JEBENE STRELICE.
Tortura s 'podukama' trajala je dobra dva mjeseca, a nakon jednog razgovora s poznanicom koja igra pikado (koja JAKO DOBRO igra) odustala sam od svega. Cura mi je jednostavno rekla: „Pusti priče i igraj svoju igru!“ (te mi je usput dala do znanja i pokazala da neki od ponajboljih pikadora u Rijeci ne pružaju ruku kada bacaju strelice pa im nitko ne kipa sa strane). Tada sam svečano odlučila da se s ničijim savjetima više neću opterećivati, da neću pružati ruku do kraja i da neću slušati nikoga osim same sebe jer – pa ipak ja samu sebe najbolje znam i poznajem. Znam najbolje koji mi brojevi leže za izlaz, znam najbolje što u pojedinom trenutku gađati ako me 20 iznevjeri i znam najbolje da li mogu ili ne mogu danas odigrati dobru partiju pikada. Zahvalila sam se svojim instruktorima i okrenula ploču...
Shvatila sam da mi nitko ne može pomoći i da sam ja jedina osoba na ovome svijetu koja si može pomoći po pitanju loše igre u pikadu. Shvatila sam da mi fali onih treninga kada igraš sam sa sobom i kada se u tim situacijama boriš protiv svoje psihe i glave da preskočiš barijeru koja te koči i zbog koje ne možeš igrati. Odjebala sam sve sa strane i krenula igrati, a u svemu sam tome čak naučila barem na trenutak se isključiti i ne slušati komentare iza sebe kada igram.
Dragi moji, naučila sam sljedeću stvar: nitko, ali baš nitko osim vas samih vam ne može pomoći kada dođete do igračke krize. Nitko vas ne može smiriti osim vas samih i vaših tehnika za smirenje. I nitko, ali NITKO se nema pravo petljati u vašu igru, bila ona loša ili dobra. Svatko od nas ima svoje načine na koji će postići neke stvari. Meni u ovom trenutku neće pomoći niti trening s Philom Taylorom da proigram dobro. Štoviše, mislim da bi mi trening s njim samo odmogao jer bi me svojom dobrom igrom samo demotivirao. Jedini trening koji mi trenutno pomaže je onaj da sama sa sobom i svojim mislima bacam strelice u metu u nadi da ću se uspjeti iskoncentrirati i pogoditi 20.
Nakon što sam našla način kako se popraviti, ne zanima me više ništa. Ne zanima me što Pero Ždero priča o meni kada sam ja na crti, jer realno – ako se Pero Ždero zamara mojom igrom, tada Pero Ždero nije normalna osoba. Ne zanima me niti to što će i dalje pričati da nikada neću dobro igrati pikado jer kočim ruku pri izbačaju strelice. Ne zanima me njihova matematika, jer ja imam svoju matematiku, onu koja meni najviše odgovara.
Svaki je savjet zlata vrijedan. Ne mogu reći da od svega toga ništa nisam naučila – jesam, itekako! Ono što me najviše veseli je činjenica da sam naučila svu negativnu energiju pretvoriti u nešto pozitivno i da se nakon svega znam vratiti u igru 'hladne glave'. Naučila sam da si uvijek bio i uvijek ćeš biti 'sam svoj majstor' i da bez obzira na tisuću savjeta vrijedi samo onaj jedan koji sam sebi daš. Nakog toga, proigrala sam. Preskočila sam barijeru i počela sam bacati. Ne vrhunski, ali za mene zadovoljavajuće i solidno...
Nemojte nikada dozvoliti da vas drugi uče ovoj igri, jer svatko od nas je jedinstven i poseban na svoj način. Sve što će vam napraviti je kaos u glavi. Ako stvarno zapne s pikadom, a ne možete baš sami ko ćuk bacati strelice u metu, nađite nekoga s kim ćete igrati i šutiti. Nađite nekoga tko gleda svoju stazu i trenira za sebe dok se vi na drugoj stazi borite sami protiv sebe. Jedino je tako moguće nešto postići.
Do idućeg susreta na crti, trenirajte. SAMI ili s nekim tko kraj vas ŠUTI i IGRA. I igrajte svoju igru. Guštajte u njoj i nemojte si stvarati nepotrebne pritiske u glavi. I pustite da drugi kraj vas pričaju i savjetuju vas, a vi ih jednostavno ne doživljavajte. Zašute nakon nekog vremena, provjereno!
Do idućeg posta puse i zagrljaji i...vidimo se negdje na crti!
komentiraj (4) * ispiši * #
2014. u pikada u Hrvata
petak, 02.01.2015.Piše: Ines Brežnjak
Ušli smo i u tu 2015. Nek nam je bolja nego što je bila 2014. U blagdanskom duhu u kojem smo još uvijek svi, slabo se mari za pikado. Trenutno ga više gledamo nego što ga igramo pošto je u tijeku William Hill World Darts Championship (a valjda sam dobro napisala) pa je velika većina nas prikovana za tevejce ili laptope u želji da pogledamo dobru partiju darta.
U pauzama između putovanja u Zagorje, druženja s obitelji i prijateljima i putovanja natrag za Rijeku razmišljala sam o godini koja je iza nas pa sukladno tome i o događajima, odnosno ljudima koji su obilježili hrvatski pikado 2014.godine. Svi smo mi na neki način svojom igrom te doprinosima i zalaganjima ostavili utisak u prošlog godini, no ipak ima nekih ljudi koji su se posebno istaknuli u cijeloj priči. Možda se neće nužno svi složiti sa mnom, no nikada nisam niti tražila da svi budemo istog mišljenja pa ću tako bez ikakve grižnje savjesti navesti tri osobe i jednu ekipu koji su za mene okrunili 2014.godinu. To su Boris Krčmar, Robert Marijanović, Krešo Kranjčina i ekipa Novi Bokanjac. Pa idemo redom...
Novi Bokanjac
Za ovo će mi možda mnogi zamjeriti, no ja i dalje čvrsto stojim iza svoje teze da je Novi Bokanjac najbolja ekipa u Hrvatskoj što se B lige tiče, a usuđujem se reći da bi bez beda oderali i puno A ligaša. O Novom Bokanjcu pričalo se puno i pričat će se jer ovakav sastav je uistinu rijetko viđen. Kompletna ekipa igra pikado na nevjerojatnoj razini, a ono što me kod njih najviše fascinira je još uvijek prisutna doza skromnosti bez obzira na rezultate. Prve strele Zadra su i prve strele Hrvatske u B ligi, a osim ekipno „životinje s Novog Bokanjca“ (kako ih je naš profesor prozvao) rasturaju i pojedinačno. U svoje privatne kolekcije uredno skupljaju medalje s zadarskih, ali i hrvatskih masters turnira. 2014.je definitivno bila njihova godina te ne sumnjamo da će i u ovoj novoj 2015.nastaviti s dobrim rezultatima i odličnom igrom....
Boris Krčmar
Najveća hrvatska zvijezda pikada, Boris Krčmar, s potpunim pravom to i jest. Na račun Borisa o Hrvatskoj se puno priča tamo na dalekom istoku, ali i na zapadu. Imam osjećaj kao da je Boris trenutno u formi života pa sukladno tome uredno osvaja turnire u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Borisu želimo da s istim žarom i dobrom igrom nastavi i u 2015.godini, a mi ćemo ga bodriti svaki puta kada se u nekom stranom svijetu i u dalekim zemljama nađe na crti.
Robert Marijanović
Ne sjećam se kada sam zadnji put toliko izgrizla nokte kao 22.prosinca 2014. kada sam prvo – je*ala sve po spisku autobusnim linijama Zagreb-Varaždin i drugo – tresla se ko šiba na vodi gledajući live stream Robijevog meča protiv Buntinga. Kroz mene je kolao ponos i nevjerojatna doza sreće gledajući našu strelu kako igra na jednom od najvećih svjetskih turnira. Eeej, brate mili...da sam tamo samo kao navijač rascvala bi se od sreće, a ne mogu niti zamisliti što bi bilo da stojim tamo na crti i igram pikado (sanjaj Ineska. Ovo prvo je moguće, ovo drugo je jednako nemogućoj misiji). Uglavnom – vjerujem da nam je Robi svima uljepšao dart time prije Božića, jer mi je čitav news feed na fejsu bio zatrpan postovima i čestitkama na njegov račun. I zaslužio je u potpunosti! Ja sam prva bila preponosna što je igrao tamo, a crveno-bijele kockice na rukavu njegovog dresa skoro pa su mi i suze na oči natjerale! Nadam se da ćemo ga uskoro ponovono imati prilike gledati negdje na televizor(u), gdje s najboljim igračima svijeta stoji na crti i igra na naše opće narodno veselje i zadovoljstvo!
Krešimir Kranjčina
Čast svima, no daleko najveći highlight hrvatskog pikada u prošloj godini za mene je gospodin Krešimir Kranjčina koji je po izboru Sportskih novosti osvojio nagradu za fair play u 2014.godini. Svi mi koji pratimo pikado znamo zbog čega je to Krešo osvojio ovu nagradu te moram priznati da sam i sama ostala malo ko' pegla kada sam čula za njegovu nesebičnu gestu. No to vam, dragi moji, mogu samo pravi sportaši napraviti, oni koji u sebi imaju TO NEŠTO što velika većina nas nema. Da je u pikadu više takvih ljudi kao što je gospodin Krešo, pikado bi bio još ljepši sport nego što je sada. Potez koji je okrunio još jednu uspješnu godinu za naš najdraži sport. Još jednom od srca – bravo Krešo!
Mjesec po mjesec i 2014. smo priveli kraju te ušli u 2015. za koju se nadamo da će biti bolja nego što je bila godina iza nas. Pred nama je 365 stranica prazne knjige koju je potrebno ispisati najljepšim mogućim sportskim pričama. Dragi moji, želim da vam ova godina bude najbolja do sada. Želim vam puno ljubavi, puno dobrih partija pikada i još boljih druženja na pikadu. Toplo se nadam da ću na kraju 2015. moći izdvojiti još više pojedinaca i ekipa zajedno s njihovim velikim uspjesima.
I za kraj, ono najbitnije: želim vam svima da se jednom ove godine vidimo negdje na crti i da odigramo partiju najljepšeg sporta na planeti!
komentiraj (0) * ispiši * #
