Sam svoj majstor

Piše: Ines Brežnjak

Na početku ove sezone upala sam u svojevrsnu igračku krizu. Nakon stotinu ljetnih stresova, vratila sam se u Rijeku, a sezona je već počinjala. Planovi koje sam imala propali su i sve je krenulo na drž-ne daj. Na posljetku je sve ispalo dobro – promijenila sam klub, našla novu ekipu i konačno pronašla neki svoj unutarnji (ne)mir na pikadu. Sve je bilo super osim jedne stvari – moje igre.

Svatko od nas barem se jednom u životu susreo s periodom u kojem nam pikado jednostavno ne ide. Igračka kriza, nazovimo je, gadan je problem koji utječe na psihu svakog pikadora i ljubitelja igre sa strelicama. Početkom rujna mislila sam da je problem u nedostatku treninga. Jebiga, ima onih ljudi koji su talentirani za ovaj sport i mogu bez treninga nešto odigrati. Ja nisam taj tip osobe. Meni je trening itekako potreban.

Kada je krenula sezona, tjerala sam samu sebe i ljude oko sebe da svaki dan odlazimo na trening. Mislila sam: krenut će i mene nakon dva tjedna upornosti. Nisam očekivala da ću igrati kao zvijer nakon dva tjedna, ali očekivala sam da ću moći odigrati barem solidnu partiju pikada i biti na nekih 50%. Unatoč svim mojim željama i naporima, to se nije ostvarilo, a igra se iz tjedna u tjedan samo kvarila. Samopouzdanje što se pikada tiče u jednom mi se trenutku srozalo na samu nulu, a čak se usuđujem reći da je otišlo i u minus. U više sam navrata razmišljala o tome da se jednostavno ostavim pikada. 'Jebiga Ines, nije to za tebe. Vrati se na kickbox. Odi igrati boće. Radi nešto – bilo što, samo ne igraj više pikado.' No ostaviti se nečega što stvarno voliš i što ti krati dane i uveseljava te već nekoliko godina zbilja je teško. Na kraju sam odustala i od te ideje te sam ostala na čudu: što sada i kako dalje?

Kada već nisam pustila da sve ode k vragu, odlučila sam promijeniti igru i sebe u igri. Nešto se mora promijeniti pa će sve krenuti na bolje, mislila sam. Kako i dalje pojma nisam imala što mi je činiti, krenula sam linijom manjeg otpora – kada si ne mogu pomoći sama, onda mi mora netko drugi pomoći. Iako je to tada izgledalo kao najbolja moguća opcija, nisam niti u ludilu bila svjesna da će mi to samo odmoći i da je razdoblje u kojem su mi drugi pomagali ubiti bilo razdoblje potpunog kaosa. U cijeloj sam toj priči najviše pogriješila s time što sam slušala savjete više ljudi odjednom. 'Ines, prvo što moraš napraviti je ispružiti ruku kada bacaš. Ne možeš igrati s pola ruke. Misli na ono što gađaš. Koncentriraj se na 20. Ako su sve strelice blizu jedna drugoj znači da si dobro bacila. Misli Ines. Koncentriraj se Ines. Ispruži ruku ravno Ines. Moraš fiksirati ovu drugu nogu da ne plešeš po crti. '

Sve to u teoriji štima, no u praksi je to malo drugačije. Ispruži ruku – okej, ruku treba ispružiti. Ali brate mili ne mogu ispraviti ruku nakon dva treninga, nakon što sam tri godine bacala s grčem u ruci. Misli na ono što gađaš – mislim brate, mislim ja na 20, a kad ono strela ode u 1. Trudim se ja i dalje nakon toga misliti o 20, ali sve ode k vragu kada iza sebe čujem vaše komentare na svojoj ruci 'MISLI, MISLI, MISLI!'. Sve su strelice blizu jedna drugoj – prva je ušla u 1, druga u 3x1, a treća opet u 1. Da li sam dobro obavila posao? NARAVNO DA NISAM, NAPRAVILA SAM 5 SA TRI JEBENE STRELICE.

Tortura s 'podukama' trajala je dobra dva mjeseca, a nakon jednog razgovora s poznanicom koja igra pikado (koja JAKO DOBRO igra) odustala sam od svega. Cura mi je jednostavno rekla: „Pusti priče i igraj svoju igru!“ (te mi je usput dala do znanja i pokazala da neki od ponajboljih pikadora u Rijeci ne pružaju ruku kada bacaju strelice pa im nitko ne kipa sa strane). Tada sam svečano odlučila da se s ničijim savjetima više neću opterećivati, da neću pružati ruku do kraja i da neću slušati nikoga osim same sebe jer – pa ipak ja samu sebe najbolje znam i poznajem. Znam najbolje koji mi brojevi leže za izlaz, znam najbolje što u pojedinom trenutku gađati ako me 20 iznevjeri i znam najbolje da li mogu ili ne mogu danas odigrati dobru partiju pikada. Zahvalila sam se svojim instruktorima i okrenula ploču...

Shvatila sam da mi nitko ne može pomoći i da sam ja jedina osoba na ovome svijetu koja si može pomoći po pitanju loše igre u pikadu. Shvatila sam da mi fali onih treninga kada igraš sam sa sobom i kada se u tim situacijama boriš protiv svoje psihe i glave da preskočiš barijeru koja te koči i zbog koje ne možeš igrati. Odjebala sam sve sa strane i krenula igrati, a u svemu sam tome čak naučila barem na trenutak se isključiti i ne slušati komentare iza sebe kada igram.

Dragi moji, naučila sam sljedeću stvar: nitko, ali baš nitko osim vas samih vam ne može pomoći kada dođete do igračke krize. Nitko vas ne može smiriti osim vas samih i vaših tehnika za smirenje. I nitko, ali NITKO se nema pravo petljati u vašu igru, bila ona loša ili dobra. Svatko od nas ima svoje načine na koji će postići neke stvari. Meni u ovom trenutku neće pomoći niti trening s Philom Taylorom da proigram dobro. Štoviše, mislim da bi mi trening s njim samo odmogao jer bi me svojom dobrom igrom samo demotivirao. Jedini trening koji mi trenutno pomaže je onaj da sama sa sobom i svojim mislima bacam strelice u metu u nadi da ću se uspjeti iskoncentrirati i pogoditi 20.

Nakon što sam našla način kako se popraviti, ne zanima me više ništa. Ne zanima me što Pero Ždero priča o meni kada sam ja na crti, jer realno – ako se Pero Ždero zamara mojom igrom, tada Pero Ždero nije normalna osoba. Ne zanima me niti to što će i dalje pričati da nikada neću dobro igrati pikado jer kočim ruku pri izbačaju strelice. Ne zanima me njihova matematika, jer ja imam svoju matematiku, onu koja meni najviše odgovara.

Svaki je savjet zlata vrijedan. Ne mogu reći da od svega toga ništa nisam naučila – jesam, itekako! Ono što me najviše veseli je činjenica da sam naučila svu negativnu energiju pretvoriti u nešto pozitivno i da se nakon svega znam vratiti u igru 'hladne glave'. Naučila sam da si uvijek bio i uvijek ćeš biti 'sam svoj majstor' i da bez obzira na tisuću savjeta vrijedi samo onaj jedan koji sam sebi daš. Nakog toga, proigrala sam. Preskočila sam barijeru i počela sam bacati. Ne vrhunski, ali za mene zadovoljavajuće i solidno...
Nemojte nikada dozvoliti da vas drugi uče ovoj igri, jer svatko od nas je jedinstven i poseban na svoj način. Sve što će vam napraviti je kaos u glavi. Ako stvarno zapne s pikadom, a ne možete baš sami ko ćuk bacati strelice u metu, nađite nekoga s kim ćete igrati i šutiti. Nađite nekoga tko gleda svoju stazu i trenira za sebe dok se vi na drugoj stazi borite sami protiv sebe. Jedino je tako moguće nešto postići.

Do idućeg susreta na crti, trenirajte. SAMI ili s nekim tko kraj vas ŠUTI i IGRA. I igrajte svoju igru. Guštajte u njoj i nemojte si stvarati nepotrebne pritiske u glavi. I pustite da drugi kraj vas pričaju i savjetuju vas, a vi ih jednostavno ne doživljavajte. Zašute nakon nekog vremena, provjereno!

Do idućeg posta puse i zagrljaji i...vidimo se negdje na crti!