Intervju: Luka Jovanović

nedjelja, 28.06.2015.

Piše: Ines Brežnjak

Prije neka dva tjedna, u Poreču je okončano Svjetsko i europsko prvenstvo u elektroničkom pikadu. Osvojilo se puno toga, sretni smo da su naši pikadisti ugrabili svoje medalje, no po meni, highlight cijelog tog desetodnevnog natjecanja bili su naši juniori i njihova ostvarenja. Jedan se od njih posebno istaknuo - njegovo ime je Luka Jovanović, dolazi iz Lovrana, a sudeći po onome što nam je pokazao pred njime je jedna jako lijepa pikado priča koja tek treba biti ispričana.

Luku sam službeno upoznala nakon Poreča, točnije na turniru Matulji Open 2015. koji je prije tjedan dana održan u mom klubu. Osim što je pametan, fin i zgodan dečko, ono što sam uspjela vidjeti je i njegova zavidno dobra igra koju već sada sa svojih 17 godina pokazuje. Luka se ne libi stati s najboljim igračima na crtu i odigrati svoju igru, pa je tako na spomenutom turniru osvojio trofej za najbrži izlaz (peti krug, prva strelica!!!).

Jedini logični slijed događanja nakon našeg upoznavanja bio je intervju. Hrvatska zaslužuje upoznati dečka pred kojim su najbolje godine i još bolji pikado. Dragi moji, u desetak kratkih pitanja upoznajte Luku!

(Damir Zrinščak i Luka Jovanović na turniru Matulji Open 2015.)


Ines: Luka, za one koji te možda još ne poznaju, predstavi nam se ukratko. Tko si i odakle si?
Luka: Dakle dolazim iz Lovrana,rođen sam u Rijeci, imam 17 godina i pohađam hotelijersko turističku školu u Opatiji.

Ines: Kako si i kada počeo igrati pikado?
Luka: Pikado sam počeo igrati u pikado klubu Lovran prije otprilike 9 mjeseci. I prije sam volio igrati pikado, a konačno sam krenuo trenirati kada su me pozvali da igram za klub, inače vlasnik kafića je ujedno i moj susjed (kućni prijatelj).

Ines: Prijavljen si za ekipu Nevera iz Lovrana koja nastupa u trećoj županijskoj ligi u Rijeci. Kako ste završili ligašku sezonu 2014./2015. i županijski kup?
Luka: Sezonu smo završili na 5. mjestu u vrlo jakoj konkurenciji, no rezultati nam i nisu išli baš na ruku jer nismo uvjerljivo gubili već je više išlo na 9:7, 9:8. Mislim da s obzirom na stećeno iskustvo sljedeće godine smo si postavili visoke ciljevi. Što se kupa tiče u prvom kolu imali smo prvoligaški sastav Romano B koji smo skoro izbacili dva poraza od 6:7, s time da sam ja imao 6:2, na lijevoj strani smo izbacili Team 999, a potom ispali od Glamoura na setove.

Ines: Na posljednjem turniru kada smo se vidjeli, primjetila sam da zaista super igraš i da se bez ikakvih poteškoća boriš sa starijim i iskusnijim igračima. Treniraš li puno ili jednostavno imaš 'ruku' i talent za pikado?
Luka: Pa trenutno sam bio u treningu kako sam trenirao za europsko i svjetsko prvenstvu u Poreču, ali da bacam satima dnevno kao većina a-ligaša - ne bacam.Teško je još reći dal imam ruku za pikado, ali vidjet ćemo narednih sezona.

Ines: Hrvatski pikado svijet za tebe je čuo u Poreču, kada si s juniorskom reprezentacijom osvojio svjetsko srebro i europsku broncu, te u pojedinačnoj juniorskoj konkurenciji europsko srebro i svjetsku broncu. Kako je uopće došlo do toga da zaigraš za reprezentaciju?
Luka: Do igranja za reprezentaciju je došlo sasvim slučajno preko Branke Bistre koja je me preporučila gospođi Vlasti Stankić, te sam tako zaigrao, a na kraju jedini od hrvatskih juniora uzeo pehare u pojedinačnoj konkurenciji.

Ines: Izbornik juniorske reprezentacije bio je gospodin Krešo Kranjčina. Krešo osim što je veliki igrač, u puno je navrata pokazao da je i divna osoba i velik čovjek, a zbog jedne takve situacije osvojio je i nagradu Sportskih novosti za fair play. Koliko su vam ekipno, ali i tebi pojedinačno pomogli njegovi savjeti u Poreču?
Luka: On je kroz cijeli turnir bio maksimalno koncentriran na ekipu i podijelio nam je mnogo savjeta koji su vjerujem svima nama pomogli, a meni pogotovo. Govorio mi je dobre savjete da kasnije idem na crtu, da se smirim i pomalo radim sve, a onda na crti sam odlučujem. Nakon toga igra mi se podigla na jednu sasvim novu razinu.

Ines: Da li je bilo naporno u Poreču? Jesu li te turniri iscrpili?
Luka: Mogu vam reć da je bilo stvarno naporno. Od 7 dana turnira ja nisam propustio apsolutno niti jedan. Dvije noći smo spavali tamo pa je bilo malo odmora, ali ostalih 5 dana naprijed nazad iz Rijeke svaki dan je bilo doista teško.

Ines: Nabroji mi svoje uzore u pikadu što se tiče riječkog pikada, pa hrvatskog pikada i na kraju svjetskog pikada!
Luka: Što se riječkog pikada tiče i nemam neke uzore,ali naravno da pratim rezultate najjačih igrača kao što su Dukić, Pilepić, a ponajviše po mom izboru Selimbegović. Boris Krčmar mi je daleko najveći uzor pikada, jačeg kriket igrača teško da je bilo ikada. A iz svijeta samo jedan postoji „Mighty Mike“ Michael van Gerwen.

Ines: Kakvi su ti planovi za budućnost? Gdje se vidiš za 5 godina što se pikada tiče?
Luka: Još se trenutno dvoumim ove godine između nastupanja za B ili C momčad Pikado kluba Lovran, isključivo radi klape, a što se tiče narednih godina ovisno je jako o fakultetu tako da je moguće da me vidite i u „Janje Veteranima“,a dalje ćemo vidjeti kako bude išlo.

Ines: Luka, hvala ti puno na razgovoru! Ostani nam i dalje dobar kao što si do sad bilo i sretno na svim turnirima i natjecanjima koja su pred tobom!
Luka: Hvala vama i sretno takđer!

Intervju: Robert Marijanović

četvrtak, 04.06.2015.

Piše: Ines Brežnjak

Bilo je to pred Božić i ja sam se iz Rijeke vraćala kući u Varaždin. Autobus je (naravno) kasnio u Zagreb i zbog jebenih 10 minuta nisam stigla na prvi bus za kući. Ne bi to možda bio toliko veliki problem, da baš tu večer Robert Marijanović nije nastupao na PDC-u u Londonu. Umjesto da gledam njegov prvi meč, ja sam blejala po kolodvoru u Zagrebu i psovala sve po spisku autobusima i autobusnim prijevoznicima. Hvala Bogu pa je na fejsu sa svih strana bio 'live streaming' prvog meča. Dobio je, uh, hvala Bogu! Drugi je njegov meč bio dosta kasno pa sam ga na moje veliko veselje uspjela i pogledati.

Da budem iskrena, do prijelomne vijesti da se Robi kvalificirao na PDC nisam znala tko je on. No bilo mi je jasno da nastup na PDC-u i osvajanje nekog lokalnog turnira u pikadu nisu ista stvar i da se ovdje radi o velikom igraču pikada. To je potvrđivala i činjenica da Marijanović od ove sezone nastupa za ekipu Dioklecijan, a već tada je bilo jasno da Slavko Brzić s tom ekipom ima velike ambicije.

Nakon cijele sezone, došla je i na red Velika Gorica, a osim činjenice da će mi guzica konačno vidjeti puta na državno, veselila me i činjenica da ću imati prilike 'uživo' vidjeti kako Robert Marijanović igra pikado. Neka mi zamjeri tko god želi, ali za mene je igra Dioklecijana na državnom bila fantazija. Oči nisam mogla skinuti s njih četvorice! Jednostvano – predivno! Moja je logika nakon svega bila vrlo jednostavna – od igrača kojeg sam prije 6 mjeseci gledala na televiziji tražiti intervju i saznati nešto više o njemu. Simpatičan i drag, Robi je pristao na intervju u kojem nam je otkrio neke stvari o sebi, o osvajanju državnog u Velikoj Gorici, ali i o svojim planovima za budućnost! Ja sam uživala čitajući njegove odgovore, a toplo se nadam da ćete i vi!

Ines: Robi, za početak bih te molila da nam se ukratko u dvije-tri rečenice predstaviš (za one koji možda još ne znaju tko si)...

Robert: Ne znam što bih rekao o sebi. Imam 35 godina, obožavam igrati pikado, gledati i čitati o njemu ili pak satima razgovarati o njemu. Rođen sam i odrastao u Njemačkoj, gdje još uvijek živim u lijepom Schwarzwaldu. Ovo mi je 25a godina da se bavim ovim „sportom“. Zadnjih 14 godina imam i podršku cure Verene koja je uz mene, koja me podržava i razumije koliko mi znači igrati pikado.

Ines: Kako je došlo do toga da od ove sezone igraš za ekipu Dioklecijan?

Robert: Prije par godina sam upoznao Tončija. Postali smo dobri prijatelji i preko tog prijateljstva sam prošle godine dobio priliku igrati za Londru. Zahvaljujući Slavku Brziću, Juri Blaževiću i Tončiju, prošle sam godine proživio par lijepih dana u Senju. Ove je godine Slavko osnovao novi klub, pozvao me da igram s njima i jako sam sretan da su me zvali i da sam dio te ekipe.

Ines: Je li ti ovo prvi klub u Hrvatskoj za koji igraš ili si već ranije igrao za neku ekipu iz Hrvatske?

Robert: Kao što sam spomenuo, 2014.igrao sam za Londru. Prije toga za niti jedan drugi klub.

Ines: Ove ste godine bez prevelikih poteškoća osvojili Ekipno državno prvenstvo u Velikoj Gorici. Kakav je osjećaj biti najbolja ekipa u Hrvatskoj? Da li ste očekivali pobjedu?

Robert: Osjećaj je neopisiv! Kada sam stigao, mnogo ljudi mi je govorilo da smo veliki favoriti za titulu. Moram priznati da nisam očekivao da ćemo osvojiti prvenstvo. Nakon 20 godina pikada, znam da nije dovoljno skupiti par dobrih igrača, nego se mora sklopiti prava ekipa, da se ljudi međusobno razumiju i da igramo jedni za druge.

Ines: Kakva je bila konkurencija na državnom? Pošto imaš puno iskustva igrajući po Europi, da li se možemo mjeriti s njihovom klasom igrača ili su naše ekipe čak i bolje u pikadu?

Robert: Konkurencija je bila nevjerojatna. Igrao sam dosta ekipnih prvenstva u Njemačkoj i Švicarskoj. Na tim sam natjecanjima uvijek imao pokojeg protivnika gdje se možeš malo „odmoriti“, pošto ne moraš baš svaki meč igrati 100% da pobjediš. No u Hrvatskoj sam morao 2 dana dati sve od sebe da dobijem partije. Ja bih rekao da nismo imali niti jednu laku partiju. Ne mogu vjerovati, da pored sve konkurencije i borbe koja se odvijala tamo među svima, da je na kraju sve ostalo fer i ljudski između svih igrača. To je velika razlika naspram Njemačke, gdje se nažalost previše toga izdogađa za vrijeme tekme, ali i poslije tekme.

Ines: Pred malo vremena si mi u jednom kratkom razgovoru spomenuo da si se u Velikoj Gorici s ekipom proveo vrhunski. Moram priznati, osobno me prva postava Dioklecijana jako impresionira – Oliver je iz Srbije, ti si iz Njemačke, Igor je iz Rijeke, a Tonči iz Šibenika. Kako se slažete međusobno?

Robert: Svi igramo već dosta dugo pikado i upoznali smo se već ranije. Kada mi je Slavko rekao tko će sve igrati u ekipi, bio sam unaprijed siguran da ćemo se dobro slagati. Olivera znam i pratim iz Steel darta. Igora sam upoznao prošle godine u Senju i znam da je jedan od najboljih i najpoznatijih igrača u Hrvatskoj. Puno sam čuo o njima i sretan sam da nisu samo vrhunski igrači nego su i jako simpatični ljudi. Uživao sam provodeći vrijeme s njima i van pikada. Mislim da je Slavko Brzić znao da ćemo se svi dobro razumijeti međusobno, inače ne bi toliko snage uložio da nas skupi. A što se Tončija tiče, za njega ne moram puno reći. S njim sam imao jedan od najljepših doživljaja u karijeri, kojeg nikada neću zaboraviti. To će nas uvijek spajati.

Ines: U prosincu smo te imali prilike gledati na televiziji u Londonu na jednom od najprestižnijih natjecanja u pikadu, na William Hill World Championship turniru. Možeš li nam ukratko opisati kako je došlo do toga da igraš taj turnir?

Robert: PDC održava već godinama kvalifikacije za istočnu Europu, na kojima se igrači mogu plasirati za London. Nakon što sam 2012. uspio dobiti te kvalifikacije, prošle godine smo imali hrvatsko finale za tu veliku nagradu. Naime, Boris Krčmar i ja smo igrali vrhunsku partiju, u kojoj sam ja imao malo više sreće. Nitko nije očekivao da će dva Hrvata ostati do kraja na turniru, pošto je konkurencija iz Austrije bila jaka. 2010.godine te je kvalifikacije osvojio Boris, tako da je Hrvatska već 3 puta nastupala u Londonu.

Ines: Jesi li imao tremu na tom natjecanju? Kakva je bila atmosfera u Londonu?

Robert: Bio sam jako nervozan. Atmosfera je fantastična! Svaka minuta treninga i sve muke na putovanju su vrijedne tog doživljaja.

Ines: Pošto imaš iskustva i u steel dartu i u elektroničkom pikadu, možeš li nam otkriti ima li kakve razlike u igri? Što je po tebi lakše igrati?

Robert: Do prije par godina sam igrao samo elektronički pikado. Mislim da će svatko nešto drugo reći što se tiče razlike i što je teže. Pikado nije lak sport. Najveća je razlika u održavanju turnira. Moram priznati da mi se steel darts već dugo više sviđa nego elektronički pikado na aparatima. Ne volim igrati na dvije dobivene partije, prekratko mi je to i često ne pobjedi bolji igrač. Steel dart se igra na najmanje 3 dobivene. Moje iskustvo je bilo da dobar steel darts igrač je dobar i na aparatima, ali obrnuto često nije tako.

Ines: Pred nama je Završnica kupa RH koja će se u subotu održati u Poreču. Koji su planovi za Kup? Napadate li i u Poreču prvo mjesto? Hoće li ekipa Dioklecijan igrati u postavi u kojoj je igrala i na državnom u Velikoj Gorici?

Robert: Nažalost ja neću moći doći na kup, pošto se održava PDC turnir u Nizozemskoj taj vikend. Probat ću doći poslije toga, da barem odigram još koji turnir i da vidim par ljudi.

Ines: Hoćete li igrati i Eurokup?

Robert: Što se mene tiče, neću niti na Eurokup stići u Poreč. Ali momcima želim puno uspjeha!

Ines: Koji su ti planovi za budućnost? Ostaješ li igrati u Dioklecijanu i iduće sezone?

Robert: Nemam baš puno planova za budućnost osim probati se opet kvalificirati za London i dalje igrati PDC turnire. Najveći cilj mi je pokazati dobre rezultate, da PDC opet pozove Hrvatsku na svjetski kup. Kapetan mora odlučiti da li ću ostati dalje dio ekipe Dioklecijan, ali bio bih jako ponosan da dobijem mogućnost obraniti titulu sa tim fantastičnim klubom!

Ines: I za kraj, što misliš o našem blogu? Pročitaš li tu i tamo naše tekstove?

Robert: Naravno da čitam blog! Interesantno je i jako zanimljivo. Lijepo je čitati i malo kritike.

Ines: Robi, hvala ti puno na razgovoru i sretno na svim turnirima koji su pred tobom!

Robert: Hvala da sam imao mogućnosti odgovoriti na vaša pitanja!