Intervju: Robert Marijanović

četvrtak, 04.06.2015.

Piše: Ines Brežnjak

Bilo je to pred Božić i ja sam se iz Rijeke vraćala kući u Varaždin. Autobus je (naravno) kasnio u Zagreb i zbog jebenih 10 minuta nisam stigla na prvi bus za kući. Ne bi to možda bio toliko veliki problem, da baš tu večer Robert Marijanović nije nastupao na PDC-u u Londonu. Umjesto da gledam njegov prvi meč, ja sam blejala po kolodvoru u Zagrebu i psovala sve po spisku autobusima i autobusnim prijevoznicima. Hvala Bogu pa je na fejsu sa svih strana bio 'live streaming' prvog meča. Dobio je, uh, hvala Bogu! Drugi je njegov meč bio dosta kasno pa sam ga na moje veliko veselje uspjela i pogledati.

Da budem iskrena, do prijelomne vijesti da se Robi kvalificirao na PDC nisam znala tko je on. No bilo mi je jasno da nastup na PDC-u i osvajanje nekog lokalnog turnira u pikadu nisu ista stvar i da se ovdje radi o velikom igraču pikada. To je potvrđivala i činjenica da Marijanović od ove sezone nastupa za ekipu Dioklecijan, a već tada je bilo jasno da Slavko Brzić s tom ekipom ima velike ambicije.

Nakon cijele sezone, došla je i na red Velika Gorica, a osim činjenice da će mi guzica konačno vidjeti puta na državno, veselila me i činjenica da ću imati prilike 'uživo' vidjeti kako Robert Marijanović igra pikado. Neka mi zamjeri tko god želi, ali za mene je igra Dioklecijana na državnom bila fantazija. Oči nisam mogla skinuti s njih četvorice! Jednostvano – predivno! Moja je logika nakon svega bila vrlo jednostavna – od igrača kojeg sam prije 6 mjeseci gledala na televiziji tražiti intervju i saznati nešto više o njemu. Simpatičan i drag, Robi je pristao na intervju u kojem nam je otkrio neke stvari o sebi, o osvajanju državnog u Velikoj Gorici, ali i o svojim planovima za budućnost! Ja sam uživala čitajući njegove odgovore, a toplo se nadam da ćete i vi!

Ines: Robi, za početak bih te molila da nam se ukratko u dvije-tri rečenice predstaviš (za one koji možda još ne znaju tko si)...

Robert: Ne znam što bih rekao o sebi. Imam 35 godina, obožavam igrati pikado, gledati i čitati o njemu ili pak satima razgovarati o njemu. Rođen sam i odrastao u Njemačkoj, gdje još uvijek živim u lijepom Schwarzwaldu. Ovo mi je 25a godina da se bavim ovim „sportom“. Zadnjih 14 godina imam i podršku cure Verene koja je uz mene, koja me podržava i razumije koliko mi znači igrati pikado.

Ines: Kako je došlo do toga da od ove sezone igraš za ekipu Dioklecijan?

Robert: Prije par godina sam upoznao Tončija. Postali smo dobri prijatelji i preko tog prijateljstva sam prošle godine dobio priliku igrati za Londru. Zahvaljujući Slavku Brziću, Juri Blaževiću i Tončiju, prošle sam godine proživio par lijepih dana u Senju. Ove je godine Slavko osnovao novi klub, pozvao me da igram s njima i jako sam sretan da su me zvali i da sam dio te ekipe.

Ines: Je li ti ovo prvi klub u Hrvatskoj za koji igraš ili si već ranije igrao za neku ekipu iz Hrvatske?

Robert: Kao što sam spomenuo, 2014.igrao sam za Londru. Prije toga za niti jedan drugi klub.

Ines: Ove ste godine bez prevelikih poteškoća osvojili Ekipno državno prvenstvo u Velikoj Gorici. Kakav je osjećaj biti najbolja ekipa u Hrvatskoj? Da li ste očekivali pobjedu?

Robert: Osjećaj je neopisiv! Kada sam stigao, mnogo ljudi mi je govorilo da smo veliki favoriti za titulu. Moram priznati da nisam očekivao da ćemo osvojiti prvenstvo. Nakon 20 godina pikada, znam da nije dovoljno skupiti par dobrih igrača, nego se mora sklopiti prava ekipa, da se ljudi međusobno razumiju i da igramo jedni za druge.

Ines: Kakva je bila konkurencija na državnom? Pošto imaš puno iskustva igrajući po Europi, da li se možemo mjeriti s njihovom klasom igrača ili su naše ekipe čak i bolje u pikadu?

Robert: Konkurencija je bila nevjerojatna. Igrao sam dosta ekipnih prvenstva u Njemačkoj i Švicarskoj. Na tim sam natjecanjima uvijek imao pokojeg protivnika gdje se možeš malo „odmoriti“, pošto ne moraš baš svaki meč igrati 100% da pobjediš. No u Hrvatskoj sam morao 2 dana dati sve od sebe da dobijem partije. Ja bih rekao da nismo imali niti jednu laku partiju. Ne mogu vjerovati, da pored sve konkurencije i borbe koja se odvijala tamo među svima, da je na kraju sve ostalo fer i ljudski između svih igrača. To je velika razlika naspram Njemačke, gdje se nažalost previše toga izdogađa za vrijeme tekme, ali i poslije tekme.

Ines: Pred malo vremena si mi u jednom kratkom razgovoru spomenuo da si se u Velikoj Gorici s ekipom proveo vrhunski. Moram priznati, osobno me prva postava Dioklecijana jako impresionira – Oliver je iz Srbije, ti si iz Njemačke, Igor je iz Rijeke, a Tonči iz Šibenika. Kako se slažete međusobno?

Robert: Svi igramo već dosta dugo pikado i upoznali smo se već ranije. Kada mi je Slavko rekao tko će sve igrati u ekipi, bio sam unaprijed siguran da ćemo se dobro slagati. Olivera znam i pratim iz Steel darta. Igora sam upoznao prošle godine u Senju i znam da je jedan od najboljih i najpoznatijih igrača u Hrvatskoj. Puno sam čuo o njima i sretan sam da nisu samo vrhunski igrači nego su i jako simpatični ljudi. Uživao sam provodeći vrijeme s njima i van pikada. Mislim da je Slavko Brzić znao da ćemo se svi dobro razumijeti međusobno, inače ne bi toliko snage uložio da nas skupi. A što se Tončija tiče, za njega ne moram puno reći. S njim sam imao jedan od najljepših doživljaja u karijeri, kojeg nikada neću zaboraviti. To će nas uvijek spajati.

Ines: U prosincu smo te imali prilike gledati na televiziji u Londonu na jednom od najprestižnijih natjecanja u pikadu, na William Hill World Championship turniru. Možeš li nam ukratko opisati kako je došlo do toga da igraš taj turnir?

Robert: PDC održava već godinama kvalifikacije za istočnu Europu, na kojima se igrači mogu plasirati za London. Nakon što sam 2012. uspio dobiti te kvalifikacije, prošle godine smo imali hrvatsko finale za tu veliku nagradu. Naime, Boris Krčmar i ja smo igrali vrhunsku partiju, u kojoj sam ja imao malo više sreće. Nitko nije očekivao da će dva Hrvata ostati do kraja na turniru, pošto je konkurencija iz Austrije bila jaka. 2010.godine te je kvalifikacije osvojio Boris, tako da je Hrvatska već 3 puta nastupala u Londonu.

Ines: Jesi li imao tremu na tom natjecanju? Kakva je bila atmosfera u Londonu?

Robert: Bio sam jako nervozan. Atmosfera je fantastična! Svaka minuta treninga i sve muke na putovanju su vrijedne tog doživljaja.

Ines: Pošto imaš iskustva i u steel dartu i u elektroničkom pikadu, možeš li nam otkriti ima li kakve razlike u igri? Što je po tebi lakše igrati?

Robert: Do prije par godina sam igrao samo elektronički pikado. Mislim da će svatko nešto drugo reći što se tiče razlike i što je teže. Pikado nije lak sport. Najveća je razlika u održavanju turnira. Moram priznati da mi se steel darts već dugo više sviđa nego elektronički pikado na aparatima. Ne volim igrati na dvije dobivene partije, prekratko mi je to i često ne pobjedi bolji igrač. Steel dart se igra na najmanje 3 dobivene. Moje iskustvo je bilo da dobar steel darts igrač je dobar i na aparatima, ali obrnuto često nije tako.

Ines: Pred nama je Završnica kupa RH koja će se u subotu održati u Poreču. Koji su planovi za Kup? Napadate li i u Poreču prvo mjesto? Hoće li ekipa Dioklecijan igrati u postavi u kojoj je igrala i na državnom u Velikoj Gorici?

Robert: Nažalost ja neću moći doći na kup, pošto se održava PDC turnir u Nizozemskoj taj vikend. Probat ću doći poslije toga, da barem odigram još koji turnir i da vidim par ljudi.

Ines: Hoćete li igrati i Eurokup?

Robert: Što se mene tiče, neću niti na Eurokup stići u Poreč. Ali momcima želim puno uspjeha!

Ines: Koji su ti planovi za budućnost? Ostaješ li igrati u Dioklecijanu i iduće sezone?

Robert: Nemam baš puno planova za budućnost osim probati se opet kvalificirati za London i dalje igrati PDC turnire. Najveći cilj mi je pokazati dobre rezultate, da PDC opet pozove Hrvatsku na svjetski kup. Kapetan mora odlučiti da li ću ostati dalje dio ekipe Dioklecijan, ali bio bih jako ponosan da dobijem mogućnost obraniti titulu sa tim fantastičnim klubom!

Ines: I za kraj, što misliš o našem blogu? Pročitaš li tu i tamo naše tekstove?

Robert: Naravno da čitam blog! Interesantno je i jako zanimljivo. Lijepo je čitati i malo kritike.

Ines: Robi, hvala ti puno na razgovoru i sretno na svim turnirima koji su pred tobom!

Robert: Hvala da sam imao mogućnosti odgovoriti na vaša pitanja!