Bolje pošten poraz nego traljava pobjeda!

Piše: Ines Brežnjak

Nakon godinu dana igranja pikada (igranja...da li se to moje u A ligi uopće može nazvati igranjem? A može, bacam ja te strele u metu, onda je valjda to igranje) u prvoj županijskoj ligi, prije dva tjedna sa zadovoljstvom sam saopćila cijenjenoj naciji da se konačno našla osoba (tj. njih dvije) koje su me ostavile preko 300. ALELUJA VIŠE! Vjerojatno se sad pitate što me u tome čini sretnom i kako uopće na sva zvona mogu pričati o tome? Pa drugo, mene nije sramota izgubiti od boljih, a prvo – sretna sam jer sam tom činjenicom shvatila da ipak ima onih koji ne popuštaju, ne gledaju protivnika na crti (tko je, kakav je, da li je jači ili slabiji) nego igraju svoju igru.

Općenito mrzim kada s nekim stanem na crtu i vidim da igra 10% od onog kakav je inače samo zato da se ja ne osjetim nemoćno ili pak zato jer igra protiv cure. 'Ne mogu igrati protiv cure' – kakav je to izgovor? Pa kontam ja onda – meta je na istoj udaljenosti i tebi i meni. Igram master out ja, igraš ga i ti. Strelice nam imaju 18 grama i tebi i meni. Pa...di je onda problem? Možda u tome što ja ne znam 18 puta zaredom pogoditi u 60, a ti znaš? A to je problem? E ako je to problem, onda problema nema, odnosno onda problem imam samo ja, a ne ti pa sukladno tome igraj taj pikado.
Moja luda glava nikad se nije do kraja 'sastala s mozgom' pa još uvijek imam problem igrati protiv jačih od sebe. Redovito se sva ustrtarim i ubijam onaj triput 1, a u većini slučajeva ubijam samo onu jedinicu. Ima trenutaka kada me protivnikova bolja igra zaista potegne pa onda nešto i pogodim, no trkeljanje i bacakanje me samo još više uništi. Dođem do faze kada bih ugasila pikado, zveknula po glavi protivnika i vrisnula na njega: „Idi da te ne vidim kad trkeljaš tu po tom aparatu i brojevima. Evo ti 2:0 i ne muči me više“. Izludi me to jer nisam osoba koja voli da joj se popušta. Razlog zašto sam u prvoj postavi postoji, a tvoje je da ispoštuješ te razloge (jer brate mili, i čorava bi kokoš vidjela da nas je danas samo četvero od devet i da MORAM igrati jer sam – zamisli – četvrti igrač danas!! Petog igrača danas nema, halooo!!).

Gore od '10 posto tebe kad igraš protiv mene' jedino je sljedeća rečenica: „A ja sam htio da ti pobjediš, ja sam bacakao bezveze i stvarno mi je strelica slučajno ušla u izlaz!“. Situacija je sljedeća: ja i ti na izlazu, jer sam ja odigrala solidno i došla ti do tog ključnog momenta. Ti si na izlazu cca 5 strelica prije mene. Ja za točkicu promašim izlaz (naravno uz mnogobrojne ovacije svojih dečkiju iz kluba radi neke naše interne zezancije) i ti nakon toga izlaziš sa trećom strelicom. U očima ti vidim nakon toga da ne znaš gdje si, da te pojela trema i da ti je stvarno pao kamen sa srca jer si izašao. Nakon toga dolaziš do mene i govoriš mi da si ti stvarno htio da ja izađem, da si bacakao bezveze i da je stvarno slučajno ušla ta strelica u izlaz. 'Ali ja sam stvarno htio da ti izađeš!'...A je li? A ŠTO MISLIŠ DA JA NISAM HTJELA IZAĆI??? Pogotovo kad sam te vidjela onako preplašenog na crti jer protiv tebe igra cura? Što misliš da ja igram pikado da bi gubila? Poanta priče je sljedeća: svaki koji je 'stvarno htio da ja izađem' usro se ko' grlica kad bih se ja približila izlazu. Jer izgubiti od cure bila bi potpuna sramota. Kaos!

Poanta priče je sljedeća: ne podcjenjujte cure kada vam stanu na crtu. To je ružno i pomalo neukusno, a vaše podcjenjivanje ubija našu volju za igrom. Ne da nam se igrati kada vidimo i osjetimo da netko bez volje igra s nama. I mi bismo malo jače partije, to nas vuče da idemo naprijed i to nas tjera da igramo i bolje nego što trenutno igramo. Bolje pošten poraz od vas i jedna dobra pikado lekcija, nego traljava pobjeda s kojom se ionako neću osjećati dobro!

Do idućeg tipkanja adio, pusam vas sve koji nas čitate i pratite...i vidimo se negdje na crti!