Piše: Danijel Višak, predsjednik Pikado kluba „Lošinj“
Želim vam opisati, kako je nastao klub, koji je ovih dana napunio 5. rođendan, koji trenutno broji 60.-ak članova, koji financijski „relativno dobro“ stoji, koji se natječe u 2. i 3. županijskoj lizi sa 9 ekipa ( od kojih dvije ženske ), koji aktivno nastupa na svim državnim natjecanjima, koji ima svoje klupske prostorije, koji u vlasništvu ima 6 eletroničkih pikada, koji svakom svojem članu osigurava besplatan klupski dres, koji isplaćuje motivacijske nagrade za ostvarene rezultate, koji plaća putovanja svojih natjecatelja, koji ima preko 6 sponzora koji prepoznaju rad i djelovanje kluba, koji surađuje sa ostalim sportskim i inim udrugama, koji organizira eko akcije, koji aktivno surađuje sa gradskim ocima i tvrtkama na otoku.
Pikado sam počeo igrati kao „klinac“ sa 15.-ak godina, kada su počeli prvi izlasci sa društvom. Najdraža zabava nam je bila „baciti pikado“ gdje se to moglo i kada se moglo. Bile su to 90.-te, kada je skoro svaki ugostiteljski objekat negdje u kutu imao pikado. Svi su igrali tu igru. 301, 501, Cricket, Shangaj nije bilo bitno. Što je ekipa bila bolja, to se češće izmišljala i isprobavala druga igra. I sve su bile dobre i zanimljive. Što smo bili stariji, igre su postajale ozbiljnije, znalo se „bacit“ po rundu pića, a ponekad i po „ono drugo“ ! Pikado je bio način života, stil i statusni simbol u omiljenom kafiću.
Onda je u jednom trenutku sve stalo. Onaj je otišao u Zagreb u školu, drugi u Rijeku, treći na brod... i kao nekim čarobnim štapićem nestala su pikada u gradu. 2000.-te su bile depresijske godine glede „bacanja pikada“. Jednostavno bilo je, skoro pa nemoguće naći ok lokal gdje se može „izgubiti“ par sati bacajući strelice u taj svjetleći ormar .
Nitko više ne igra, nitko više niti ne pita za pikado. Ali u mojoj glavi tiho se stvarala ideja, koja bi svako malo izlazila na površinu, ali isto tako i vraćala se u pozadinu gdje je tiho tinjala. Nekoliko puta tjekom 2000.-tih, čak je izlazila i na glas, ali nije nailazila na odobravanje ostalih i bila je brzo ušutkana, riječima: „Ma tko ti više igra pikado!?“ ili „ Tko će ti su učlaniti u pikado klub ( s podsmjehom ) ?!“. I naš bi se klub ponovno zavukao u moju glavicu, ali nikada nije nestao. Samo bi s vremena na vrijeme , provirio i dao do znanja da nije završio svoju priču.
Došla je i 2009. Zima je bila duga. Ljudi sve više ogorčeni na sve što ih okružuje u životu, od politike , financijske situacije, stanju na otoku, nezainteresiranost za bilo kakvu aktivnost bila je ( prema mojem mišljenju ) na najvišoj razini. Pikado je vrištao iz mene, nešto sam morao učiniti. Ponovno sam probao naći pozitivno okruženje koje će me samo malo poduprijeti i klub će biti osnovan. Ali, opet ništa. Ostao sam ponovno sam, ja i moj klub.
Znao sam da je taj klub dobra priča i da sigurno prolazi. Pa ja volim igrati taj pikado, i znam da nas ima još. Rekao sam sebi: „Dosta je bilo, preuzmi konce i odradi to !“
Lavina se pokrenula, mala pahulja koja je bila tiha misao i želja, sada je već bila gruda koja se kotrlja. Informacije oosnivanju udruge sam prikupio, nabavio Statut pikado kluba iz Rijeke, te ga jednostavno prepisao i izmjenio osnovne podatke. Sva papirologija je bila spremna. Još su mi falili prvi članovi .
Telefonski pozivi, „Hallo Stipe..., hallo Suki, ajde ako možeš dođi na cugu u Aru u 5 popodne, može ? „ Oba odgovora bila potvrdna. Yes, evo mi osnivačkog odbora , a da to ni sami neznaju. Sve je spremno, svi papiri u fascikli ( statut, zahtjevi, obrasci itd. ), biljege spremne, kemijska olovka „naoštrena“. 17:00 sati, pizzerija Ara, stol na terasi u hladu, ugodna temperatura zraka , sredina je rujna. Ekipa stiže , jedan za drugoga neznaju da su pozvani, kao niti informaciju zašto su pozvani. Ali pozitiva je u zraku i dobro se osjećam. A i oni su spremni na sve. Nakon nekoliko minuta neobaveznog razgovora, vadim fasciklu na stol, sve papire iz nje i počinjem : „ Stipe ti tu, tu i tu potpiši i ti si dopredsjednik pikado kluba „Lošinj“! Nastavljam sa Ivicom : „Suki ti potpiši tu,tu i tu ti si tajnik pikado kluba „Lošinj“! Gledaju me zbunjenih pogleda i nevjericom, ali potpisuju !!! Još jedan YES u mojoj glavi. Govorim im: „ Ništa se ne brinite , ništa nemorate raditi, ovo je samo za osnivanje, a kada skupimo dovoljan broj članova izabrat ćemo predsjednika, dopredsjednika, tajnika, Upravni odbor i sve ostalo.“
I tako je sve krenulo ( da ne ulazim u detalje, obrade papirologije i registracije udruge ), klub je dobio svoje tijelo. Nije više bio samo tiha misao i želja u mojoj glavi, počeo je biti Klub, rasti i razvijati se. Od samog početka borio se za svoj status. Rugali su mu se i podsmjehivali. Davali mu crne prognoze. Ali nije se dao, iz godine u godinu sve je bio jači i jači, sve borbe u njemu ostavljale su tragove na njemu i ljudima koji su se uključivali i radili na njemu. Tukli su ga i izvana i iznutra. Ali nije se predavao, nije lako ni nastao, pa se nije lako ni predavao. Najviše od svega trebao mu je status. NE bilo kakav status, već status koji i zaslužuje! Najteže je bilo sprati mišljenje da je PIKADO kafanski sport, i dobiti status Sportskog kluba koji ima statut, upravna tjela koja rade, članove i natjecatelje.
I uspjeli smo smo u tome. Svi zajedno, svi članovi, članovi odbora, predsjednici i bivši predsjednici, tajnici i svi koji su vjerovali da imamo nešto. Danas klub slavi 5. rođendan, imamo 8 ekipa u 3. županijskoj ligi, jednu ekipu u 2. ligi, bili smo prvaci županije, države...i cijeli svijet je pred nama!
Moj savjet svima, ne odustajte od snova, ona mala tiha željica i misao , jednog dana može postati nešto veliko i dobro. Nedajte nikada da vas obeshrabre ili ugase žar u vama, jer taj žar i borba dat će rezultat i vjerujte mi nakon 5. godina – osjećaj je dobar !!!
Svim članovima Pikado kluba hvala i želim sretan 5.rođendan i još puno puno susreta na liniji i rođendanskih turnira i nastavak sjajnih rezultata. Mirna ruka i lijep pozdrav!
Post je objavljen 15.11.2014. u 12:48 sati.