Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


nocni poslovi

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga
- danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

27.01.2025., ponedjeljak

ZRAK VISOČJA



………………………………………………………………………………… U srcu, u dahu planine, planine

Stajali smo na račvanju putova. Lijevi smjerokaz pokazivao je prema Staničevoj koči, desni prema Kredarici, a treći je vodio u podnožje, ka Aljaževom domu.
Prema nama, iz smjera Kredarice spuštao se starac. Kada je prišao, zasta. Visok, čvrst, prekaljen, poput kakvog gorštaka. Progovori slovenskim te reče da stiže iz doline Vrata preko prevoja Luknje i Plamenica. Znao sam da je ta ruta, poznata i pod imenom Bambergerov put, najteži ali i najprestižniji pristup Triglavu pa izrazih poštovanje.
- Sedamdeset i tri – naglasi starac i palcem desne ruke udre o grud. Na licu mu bljesnu osmijeh. Zubi, činilo se,behu njegovi vlastiti. Pucao je od ponosa.
- Oh, zar – zadivljeno će Miroslav, žutokljunac kojeg sam prvi put vodio u Julijske Alpe. – I ja bih u poodmakloj dobi volio tako.
Pozdravili smo se i nastavili prema vrhu.
Nedugo zatim Miroslav uzvikne:
- Čovječe, sedamdeset i tri godine i sam u Alpama !!!

Sam u Alpama ??? iskreno začuđena upitala me kuharica na Kredarici kada sam u rano proljeće 1999. prvi puta, bez ikakvog alpinističkog iskustva i s preteškom naprtnjačom „osvojio“ Triglav. Bila je hrvatica sa Šolte. Nekoć se davno udala za Slovenca. Prije pet godina on je otišao na ispovijest svetom Petru, a ona je, eto, ostala u tukaj. U mirovni je, no ljeti radi u domu kao kuharica, ne iz nužde, već ne zna kamo bi sasobom.
- Jest, sam samcat! – potvrdio sam.
- Pa kako to? zanimalo ju je.
Što da odgovorim? Da sam osamljenik, stepski vuk, sigma, asocijalni mizantrop, psihopat i luđak bez prijatelja. Da nemam ijednu osobu s kojom bi dijelio planinske doživljaje.
Hajde, nije baš sve tako crno. Imam ja đevojku, ali ljepotica neće da izazivlje sudbinu na strminama visokog gorja.
A prijatelji? – Pa znate, umjetnici. Po čitave dane u birtiji pripiti trućtraćaju. Ne pada im napamet da se otisnu od šanka u potrazi za novim obzorima. Niti tih nekoliko arhitekata, inženjera i strojara koje također podvodim pod drugove, ne zanima ništa osim da dočekaju kraj radnog vremena, objeduju, izvale se na kauč i šaltaju programe dok ne usnu uz blue tv light.
- Svi koje znam piju kaficu – odgovorih.
- Molim?
- Život će da mi proleti dok oni piju kaficu. - A penjati se mora! – pojasnih.
Naravno, referirao sam se na scenu u poznatom srpskom filmu. Tako sam ukratko, bez suvišnih opravdavanja i s nemalom dozom gorčine, uspio izraziti meritum stvari.
Žena potom pomenu mladu slovensku alpinisticu koja se prethodne godine survala niz stijene na potezu od Kredarice do vrha.
- Prošla je tim putem barem tridesetak puta – reče.
- I što joj bi?
Slegnu ramenima.
- Kažu da ju je zanijelo, izgubila je ravnotežu i pala.
Može čovjek sto puta nekom rutom proći, no vazda treba poštovati planinu, biti usmjeren na svaki korak i pokret koji čini, posebice na vršnom grebenu. Nema tu mjesta lakoumnosti ili pjesničkim uzbibanostima: – ju, viđe unde nebeskog glasnika/ cveta ubavog bez vlasnika. I, naravno, valja osluškivati tijelo. Kada ti kaže da ohaneš, onda ti ohani, burazeru!
- Nekada ljudi, u želji da obore osobni rekord, zanemare signale tijela – rekoh.
Žena otpuhne dim i zagleda se u daljinu.
Ja pogledah na sahat.
- Pa behu razgovori ugodni naroda slovinskoga…
Stegnuvsmo ruke.
Nabacih naprtnjaču na leđa i pođoh. Nijesam napravio ni tridesetak koraka, kad ona me dozivlje natrag. Đavle, kog sam vraga sad zaboravio?
Priđoh, u ruci joj zamotuljak. U njem štrudlin od sira.
- Pa čemu to imam zahvaliti, gospođo draga? upitah ganut brižnom gestom.
- Za snagu, reče.
- Ako je za snagu unda neka, reče nasmiješeni ondašnji žgoljavi ja i krenu dalje.

I danas, poslije trideset i nešto godina, ono što je ostao od tog čovjeka veli: hvala.

- 11:11 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>