Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

27.04.2023., četvrtak

ROĐENDAN



Nina me pozvala na rođendan svoje sedmogodišnje kćeri.
- Hoćeš li doći – upitala je mazno.
Sada, ja kao solo igrač, užasavao sam se dječjih rođendana, bježao sam od njih kao vrag od tamjana. A sam Bog zna da ih je bilo mnogo jer su se svi moji drugovi poženili i skucali potomstvo. No koliko god bijah svikao na samoću, čak i donekle postao ovisan o njoj, toliko mi je već bilo dosta i kurvi i prijateljica s benefitom i djevojaka za jedan dan tj. za jednu noć. Možda je vrijeme da postanem bolji čovjek, da se skrasim, da se pobrinem za nekog osim za samog sebe, pomislio sam. Pa rekoh:
- Doći ću.
Ninu je pristanak doista razveselio.
- Što da kupim? Kakve darove voli tvoje dijete – zatražio sam smjernice u tom stranom svijetu.
- Ah, ona ti je mala frikuša, poput Lidije iz Bubumira, znaš film, zar ne – reče Nina ponosno.
- Recimo da znam…
- Mrzi Barbike i slične gluposti. Voli divlje, otkačene darove…
- U redu pokušat ću naći nešto – rekoh misleći: uvijek se mogu izvući pod izlikom da sam na treningu uganuo nogu.

Dok sam kročio prema trgovini dječjih igračaka oblio me hladan znoj. Zapetljavaš se stari moj, zapetljavaš, govorio mi je unutarnji glas.
Ušao sam dućan i razgledao ponudu. Oko mene su bili neki drugi, drugačiji ljudi. I oni su kupovali igračke. Činili su se upućeniji pa sam osluškivao što govore. No nije pomoglo. Bili su to redom kreteni s kretenskom djecom koja su poput pijanih kapucina i makakija haračila dućanom. Neka stara purgerica jovankine frizure podučavala je pak trgovkinju da se puzzle ne kaže pazle, već pucle. Kako god, važno da se mi razumijemo, odgovorila je ženskica ne abadirajući isuviše prosvjetiteljicu iz prahistorije.
Podosta sam vremena proveo u trgovini. Na kraju sam našao savršen poklon, barem mi se tako činilo: LUDE OČI ! naočale što na pritisak dugmeta iz okvira izbacuju ogromne buljave oči koje ostaju visjeti i poskakivati na federima. Za svaki slučaj uzeo sam i nešto normalnije, nekog retardiranog plišanca.
Dok sam čekao tramvaj u mene se zagledala beba. Nije skidala pogled.Ponovo me oblio hladan znoj.
Kod kuće sam zamotao darove u blještavi ukrasni papir. Zamatao sam dugo. Polako.
Potom sam suknuo rakijicu. Pa još jednu. I krenuo.

Na rotoru se frajer s Audijem za dlaku zabio u mene jer sam prikočio pri ulasku u kružni tok što iz predostrožnosti (iako na vidiku nije bilo automobila) što iz podsvjesne želje da otegnem dolazak kod Nine. U zadnji se čas prebacio u susjednu traku i sa sto na sat projurio pokraj mene. Nakon toga mi je zapriječio prolaz. Bijesno je izišao iz auta. Bio je krupan, nabildan, živina žestoka, bez vrata, ćelav, mafijaš po svoj prilici. I ja sam izišao iz auta. Nije me bilo strah. Više me je bio strah dječjeg rođendana. Ako si spreman otići na dječji rođendan, spreman si na sve.
- Jesi li ti normalan – zaurlao je.
- Ja? – rekao sam mirno. - Ti si taj koji je neprimjerenom brzinom ušao u kružni tok, Juriću!
Krenuo je da mi zada udarac. Stao sam se u gard. A onda je na šajbi zamijetio PRESS. Velika izdužena crna slova na žutoj pozadini naprosto su vrištala. Naljepnica je ostala od prijašnjeg vlasnika. Već se u nekoliko prilika pokazala korisnom.
Krkan je zastao. Želio je eksplodirati. Njegov mozak kalkulirao je sve ishode. Na kraju je prevladao razum. Nije želio u novine, nije želio u zatvor, moguće je kod sebe imao i drogu, puno droge…
Prijeteći je podigao prst.
- Jebi se – prosiktao je, vratio se u auto te uz škripu guma nestao na horizontu.
Nastavio sam kao da se ništa nije dogodilo.

Pozvonio sam. Nina je otvorila vrata.
- Došao si – ozarila se kada me je ugledala. Zdušno me kušnula.
- Jesam, uspio sam…
- Dođi.
Ušli smo u dnevni boravak. Bilo je tu društvance od dvanaestak ljudi. Predstavila me kumovima, prijateljima, sestri, bratu, šogorici. Mahnuo sam iz pristojne udaljenosti. I djetetov otac, Ninin bivši muž, nalazio se ovdje. Ou šit, pomislio sam, ovo je neugodnije no što sam mislio. Ustao je s barskog stolca i prišao. Gromada, pripadnik specijalne postrojbe MUP-a, toliko sam znao o njemu. Pružio je ruku.
- Mile – predstavio se.
- Huc – rekao sam.
Stisnuo mi je ruku, jako – najjače – čisto da se zna tko je ovdje glavni.
Dotrčala je djevojčica u crnoj winona ryder style opravici. Bilo je to bistrooko, pametno dijete, bez dvojbe.
- Zdravo Nena – rekao sam.
- Bok – reče dijete.
- To je mamin dobar prijatelj – pojasni Nina.
Da, mamin dobar jebač, rekoh u sebi.
- Ovo je za tebe…
Pružio sam vrećicu sa darovima.
Odmah je započelo čerupanje ukrasnog papira. Prvo je naišla na retardiranog čupavca s kojim je bila vidno razočarana. No kada je našla LUDE OČI na licu je osvanuo zlicasti smiješak.
- Hoćeš li večeras prespavati ovdje – ispalila je kao grom iz vedra neba.
Đizus, smrznuo sam se. Otkud joj to? Kako je znala da sam već spavao ovdje? Da sam trošio njezinu mamu temeljito? Po mirisu? Ili je mama na telefonu govorila ono što ne treba? Oh Bože, kakav neugodnjak! Kakav jebeni neugodnjak!
Pogledao sam Milu. Lice mu je bilo kameno, bezizražajno.
- A ne, nikako – odvratio sam s kiselim osmjehom na licu, ugrizavši se za jezik da ne pitam zašto tako misli.
Ostatak večeri je prošao manje-više u normalnom ozračju.
Kada sam kasnije razmišljao o tome, sjetio sam se da djeca znaju sve. Barem sam ja znao. Tko koga, kada i s kim – sve je to meni bilo jasno iako na površini nije bilo ni najmanje naznake što se zbiva. Tko koga ne podnosi, prezire, mrzi… tko vara, tko krade, tko laže… znao sam bolje nego Udba. Kasnije su me naučili da ne vjerujem šestom čulu, da ne vjerujem intuiciji već samo racionalnom umu. Pa sam tako slijedeći racionalan um, vrlo brzo - iako je seks bio izvanredan - zahvalio Nini na suradnji i vratio se natrag u kolotečinu i carstvo neobaveznih odnosa.

- 12:13 - Vox popljuvi (13) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>