Marketing
ROĐENDAN
Nina me pozvala na rođendan svoje sedmogodišnje kćeri.
- Hoćeš li doći – upitala je mazno.
Sada, ja kao solo igrač, užasavao sam se dječjih rođendana, bježao sam od njih kao vrag od tamjana. A sam Bog zna da ih je bilo mnogo jer su se svi moji drugovi poženili i skucali potomstvo. No koliko god bijah svikao na samoću, čak i donekle postao ovisan o njoj, toliko mi je već bilo dosta i kurvi i prijateljica s benefitom i djevojaka za jedan dan tj. za jednu noć. Možda je vrijeme da postanem bolji čovjek, da se skrasim, da se pobrinem za nekog osim za samog sebe, pomislio sam. Pa rekoh:
- Doći ću.
Ninu je pristanak doista razveselio.
- Što da kupim? Kakve darove voli tvoje dijete – zatražio sam smjernice u tom stranom svijetu.
- Ah, ona ti je mala frikuša, poput Lidije iz Bubumira, znaš film, zar ne – reče Nina ponosno.
- Recimo da znam…
- Mrzi Barbike i slične gluposti. Voli divlje, otkačene darove…
- U redu pokušat ću naći nešto – rekoh misleći: uvijek se mogu izvući pod izlikom da sam na treningu uganuo nogu.
Dok sam kročio prema trgovini dječjih igračaka oblio me hladan znoj. Zapetljavaš se stari moj, zapetljavaš, govorio mi je unutarnji glas.
Ušao sam dućan i razgledao ponudu. Oko mene su bili neki drugi, drugačiji ljudi. I oni su kupovali igračke. Činili su se upućeniji pa sam osluškivao što govore. No nije pomoglo. Bili su to redom kreteni s kretenskom djecom koja su poput pijanih kapucina i makakija haračila dućanom. Neka stara purgerica jovankine frizure podučavala je pak trgovkinju da se puzzle ne kaže pazle, već pucle. Kako god, važno da se mi razumijemo, odgovorila je ženskica ne abadirajući isuviše prosvjetiteljicu iz prahistorije.
Podosta sam vremena proveo u trgovini. Na kraju sam našao savršen poklon, barem mi se tako činilo: LUDE OČI ! naočale što na pritisak dugmeta iz okvira izbacuju ogromne buljave oči koje ostaju visjeti i poskakivati na federima. Za svaki slučaj uzeo sam i nešto normalnije, nekog retardiranog plišanca.
Dok sam čekao tramvaj u mene se zagledala beba. Nije skidala pogled.Ponovo me oblio hladan znoj.
Kod kuće sam zamotao darove u blještavi ukrasni papir. Zamatao sam dugo. Polako.
Potom sam suknuo rakijicu. Pa još jednu. I krenuo.
Na rotoru se frajer s Audijem za dlaku zabio u mene jer sam prikočio pri ulasku u kružni tok što iz predostrožnosti (iako na vidiku nije bilo automobila) što iz podsvjesne želje da otegnem dolazak kod Nine. U zadnji se čas prebacio u susjednu traku i sa sto na sat projurio pokraj mene. Nakon toga mi je zapriječio prolaz. Bijesno je izišao iz auta. Bio je krupan, nabildan, živina žestoka, bez vrata, ćelav, mafijaš po svoj prilici. I ja sam izišao iz auta. Nije me bilo strah. Više me je bio strah dječjeg rođendana. Ako si spreman otići na dječji rođendan, spreman si na sve.
- Jesi li ti normalan – zaurlao je.
- Ja? – rekao sam mirno. - Ti si taj koji je neprimjerenom brzinom ušao u kružni tok, Juriću!
Krenuo je da mi zada udarac. Stao sam se u gard. A onda je na šajbi zamijetio PRESS. Velika izdužena crna slova na žutoj pozadini naprosto su vrištala. Naljepnica je ostala od prijašnjeg vlasnika. Već se u nekoliko prilika pokazala korisnom.
Krkan je zastao. Želio je eksplodirati. Njegov mozak kalkulirao je sve ishode. Na kraju je prevladao razum. Nije želio u novine, nije želio u zatvor, moguće je kod sebe imao i drogu, puno droge…
Prijeteći je podigao prst.
- Jebi se – prosiktao je, vratio se u auto te uz škripu guma nestao na horizontu.
Nastavio sam kao da se ništa nije dogodilo.
Pozvonio sam. Nina je otvorila vrata.
- Došao si – ozarila se kada me je ugledala. Zdušno me kušnula.
- Jesam, uspio sam…
- Dođi.
Ušli smo u dnevni boravak. Bilo je tu društvance od dvanaestak ljudi. Predstavila me kumovima, prijateljima, sestri, bratu, šogorici. Mahnuo sam iz pristojne udaljenosti. I djetetov otac, Ninin bivši muž, nalazio se ovdje. Ou šit, pomislio sam, ovo je neugodnije no što sam mislio. Ustao je s barskog stolca i prišao. Gromada, pripadnik specijalne postrojbe MUP-a, toliko sam znao o njemu. Pružio je ruku.
- Mile – predstavio se.
- Huc – rekao sam.
Stisnuo mi je ruku, jako – najjače – čisto da se zna tko je ovdje glavni.
Dotrčala je djevojčica u crnoj winona ryder style opravici. Bilo je to bistrooko, pametno dijete, bez dvojbe.
- Zdravo Nena – rekao sam.
- Bok – reče dijete.
- To je mamin dobar prijatelj – pojasni Nina.
Da, mamin dobar jebač, rekoh u sebi.
- Ovo je za tebe…
Pružio sam vrećicu sa darovima.
Odmah je započelo čerupanje ukrasnog papira. Prvo je naišla na retardiranog čupavca s kojim je bila vidno razočarana. No kada je našla LUDE OČI na licu je osvanuo zlicasti smiješak.
- Hoćeš li večeras prespavati ovdje – ispalila je kao grom iz vedra neba.
Đizus, smrznuo sam se. Otkud joj to? Kako je znala da sam već spavao ovdje? Da sam trošio njezinu mamu temeljito? Po mirisu? Ili je mama na telefonu govorila ono što ne treba? Oh Bože, kakav neugodnjak! Kakav jebeni neugodnjak!
Pogledao sam Milu. Lice mu je bilo kameno, bezizražajno.
- A ne, nikako – odvratio sam s kiselim osmjehom na licu, ugrizavši se za jezik da ne pitam zašto tako misli.
Ostatak večeri je prošao manje-više u normalnom ozračju.
Kada sam kasnije razmišljao o tome, sjetio sam se da djeca znaju sve. Barem sam ja znao. Tko koga, kada i s kim – sve je to meni bilo jasno iako na površini nije bilo ni najmanje naznake što se zbiva. Tko koga ne podnosi, prezire, mrzi… tko vara, tko krade, tko laže… znao sam bolje nego Udba. Kasnije su me naučili da ne vjerujem šestom čulu, da ne vjerujem intuiciji već samo racionalnom umu. Pa sam tako slijedeći racionalan um, vrlo brzo - iako je seks bio izvanredan - zahvalio Nini na suradnji i vratio se natrag u kolotečinu i carstvo neobaveznih odnosa.
Post je objavljen 27.04.2023. u 12:13 sati.