Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

07.10.2016., petak

Novo, novo, novo vrijeme

photo naocale_zpse5cjsfmk.jpg

Danas, za vrijeme pauze-ručka Franjo Sopta, moj radni kolega reče mi zamišljeno:
- Kupio sam jučer dvadeset nadzornih kamera te ih dao postaviti svugdje po stanu. Nazor se vrši dvadeset i četiri sata na dan. Sve se bilježi na udaljenom računalu, na drugom kraju svijeta.
Iznenadio sam se, za takvim čim doista nije bilo potrebe. Sopta, naime, živi u naselju zatvorenog tipa. Do njega se može samo preko glavne kapije, tek kada čovjek prođe sigurnosnu provjeru krupnih, nabildanih čuvara. Sve vrijednosti Sopta je manje-više pohranio u banke, tako da nema bojazni da bi ga netko doista mogao ozbiljnije oštetiti. To je naznaka obiteljskog ludila, pomislio sam.
- Ka-e, poltergeist te želi zguziti – upitao sam.
- Ništa takovo – odvratio je bez smiješka.
- U čemu je onda kvaka?
- Znaš, shvatio sam da živim samo u svojoj glavi. Samo prevrćem koncepte. Treba mi novi kut gledanja. Tja, ja jedva da poznajem svoje tijelo, lik, obličje.
To je bilo baš ono filozofski. Složio sam se s njim. Mi ljudi živimo tek neke ideje. Obično tuđe. Naš život nije naš. Naš život je tuđ. To je život neke tuđe ideje. Čak i ono što smatramo vlastitom sebeidejom – tuđa je ideja. Dakle, ako je naš identitet tabula rasa, pa što se ispiše ispiše se, tko smo mi zapravo, što smo mi? Gdje je naše pravo Ja, naše Jastvo? U ostalom naša Duša. Kako do nje? To su pitanja koja traže odgovor!
Sinkronicitet: par sati kasnije nazvao me Lucijan. Rekao je kako su on i Petra investirali u najnovije “špijunske” Googlove naočale sa ugrađenom HD kamerom, i da je to baš cool.
- Sve će se snimiti – rekao je.
- Što to sve – interesirao sam se.
- Sve, od jutra do mraka!
- Čemu to?
U razgovor se uključila Petra.
- Sjećanje je nepouzdano – rekla je.
- Sjećanje je varljivo – dodao je Lucijan.
- Sjećanje je smiješna lupa... – rekla Petra.
- ... koja sitne stvari preuveličava – dovršio je Lucijan stihove ljubavne balade.
- Dobro, jest ali te izvitoperene slike daju barem malo čara goloj egzistenciji – rekao sam.
- Dolje s krivim predodžbama! Dolje s distorziranim i krivotvorenim sjećanjima! U Pakao s interpretacijama! Dolje hermeneutika! – počeo je izvikivati parole Lucijan.
- Naprijed sirovi fakti – pridružila se Petra.
- Na barikade, na barikade – prizivao je Lucijan.
- Na barikade – bodrila ga je Petra.
A onda su smanjili doživljaj.
- Zamisli – reče Lucijan – uvečer legneš u krevet, upališ TV, pustiš snimku i gledaš kako ti je prošao dan; dosadne stvari ubrzaš, preskočiš, zanimljive nekoliko puta ponoviš, uvećaš, iščitaš mikroekspresije lica ljudi s kojima se susrećeš, zamijetiš prijetvornost, skrivene namjere, hipokriziju, zamijetiš propuštene detalje u pozadini, uočiš obrazac, greške –glitch - u Matrixu... ludilo brale...
Petra se nadovezala:
- Ili recimo razmijenimo fajlove, pa tako ja gledam povijest Lucijanovog dana, a on mog. Na taj način možemo prevladati odvojenost uzrokovanu silom i nužnošću egzistencije te se povezati na drugačiji, pa čak – usudila bi se reći - dublji način nego da smo neprestano zajedno i držimo se za ruke. Mogućnost snimke je mogućnost spoznaje ponašanja u našoj odvojenosti. To je uvid u interakciju s drugim ljudima. Spoznajući drugoga, spoznajemo sebe. Radi se o značajnom i kvalitativnom napretku u međuljudskim odnosima.
Sada je opet govorio Lucijan:
- Uskoro se na memorijsku karticu neće bilježiti tek zvuk i slika iz osobne vizure, bilježit će se 3D slika od 360 stupnjeva poput one kakvu omogućuje Google Maps. Ne samo da ćemo moći vratiti snimku unazad i vidjeti što se u nekom trenutku zbivalo pred nama, već i ono što se zbivalo postrance, lijevo-desno i iza nas, pa čak i to što se zbivalo gore, u visini! Također, u nekom trenutku bit će riješen problem konstrukcije kvantnog računala. Ono će bilježiti kompletnu moždanu aktivnost ljudskog bića od trenutka rođenja do trenutka njegove smrti. Svatko će s jednim običnim usadkom moći biti prožet drugim ljudskim bićem, čak i onim davno iščezlim što naspram nas stoji kao ledeni čovjek Ötzi, s njegovim emocijama, sviješću, iskustvom života...
- Dosta priče, djeco. Moram raditi – prekinuo sam ga.
- Važi starče, samo ti delaj – rekli su uglas.
Prekinuo sam vezu.

Nakon posla zaputio sam se na pivo. Hodajući ulicama djetinjstva razmišljao sam o tome kako me je vrijeme pregazilo. Bio sam mastodont u tehničko-tehnološkom svijetu. Moje priče bile su drugačije. Posve drugačije.

Na vratima jedne oronule veže bila istaknuta obavijest: SVE PIVE DESET KUNA! To me oraspoložilo. Prošao sam mračnim prolazom do blijedo-ljubičaste dvorišne zgrade što je podsjećala na Lapin Agille, čuveno okupljalište pariških umjetnika s početka devetnaestog stoljeća. Ponad vrata stajao je rđom nagrizen natpis U slavu Raškajeve. E je visilo na vijku, naopako. Ušao sam. Na moje iznenađenje prostorija je bila dupkom puna, no bješe tiho - pretiho. Smjestio sam se za slobodan stolić, kraj prozora. Ubrzo sam uvidio razlog tišini – svi su se sporazumijevali znakovnim jezikom. Bilo je očito, zabasao sam u klub gluhonijemih osoba!

Meni nasuprot sjedila su dva tipa i lijepa crvenokosa žena. Ta dvojca o nečem su žustro raspravljala. Crvenokosa se, činilo se, dosađuje. Pogledala me u oči, diskretno stavila ruku preko usta i zijevnula.
Prišao je konobar. Naručio sam pivo polako, naglašavajući riječi kako bi ih ovaj bez greške uspio iščitati s usana.
- Nisam gluh – rekao je osorno – a bogami niti nijem nisam.
- Kako god, samo mi dofuraj to pivce, lafe!
Crvenokosa je i dalje pogledavala na me s radoznalošću. Njezini pogledi postajali su sve značajniji. Pomislio sam: biti gluhonijem za ženu ne predstavlja nužno hendikep, pače, upravo suprotno. Glavom su mi prostrujale sve one svađe sa ljubavnicama koje nisu umjele začepiti kada je stvarno bilo vrijeme da se začepi, već su, poput p'janog kočijaša što bičem tjera iscrpljenu trojku, tjerale dalje, žudeći pljuske, fizički obračun, neviđeno nasilje. Njihovo ludilo zahtijevalo je moje ludilo, no ja nisam želio sudjelovati u tome. Rekao sam im – odjebi! naprosto nisam takav čovjek! i izjurio van tresnuvši vratima. Poslije su, načuo bih, doista našle nekoga tko bi ih pošteno nalemao.

“Razgovor” među dvojicom tipova u društvu crvenokose sve se više zaoštravao. O čemu raspravljaju, čudio sam se, jer za njezinu naklonost se nisu borili. Vjerojatno su se konfrontirali po političkim pitanjima. Sukob na ljevici? Sukob na desnici? Centralno? A onda je u jednom trenu Desni planuo i ščepao Lijevog za vrat. Lijevi se nekako oslobodio čeličnog stiska i Desnom uputio kroše. Desni je odletio na susjedni stol. Društvo za stolom nije to dobro primilo. Zgrabilo ga je kao vreću govana i odbacilo nekoliko metara dalje. Već sljedeći tren kavana je postala poprište obračuna kakav se može usporediti sa sukobom zaraćenih navijačkih skupina. Bezumlje! U mahnitoj gomili svatko je tukao svakoga. Uz to, da stvar bude surealnija, izostalo je ono uobičajeno primordijalno kričanje, oni živinski urlici, one bijesne prijetnje, degutantne i grube psovke. Makljaža se odvijala bez ljudskih glasova. Čula se lomljava stakla, razvaljivanje namještaja, škriput stolova, stolaca no najviše od svega ono pljeskanje, sraz šake i lica, zvuk natučenog mesa.

Probio sam se do crvenokose, primio je za ruku. – Pođimo – rekao sam. Probili smo se do izlaza. Podijelio sam par odmjerenih udaraca tipovima koji su nam pokušali zapriječiti put.

Na ulici je pljusak osvježio dan. Bilo je sparno, ali mirisno. Uz rub zgrade primijetio sam stari bicikl. Nije bio vezan lancem. Uzeo sam ga, na prečku posjeo crvenokosu, pa smo se odvezli u sumrak izbjegavajući lokve. Bili smo kao dvije polovice jednog oštećenog bića. Činilo se da imamo neke šanse.

muzika za ugođaj: All I Need, Air
- 10:34 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>