Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

10.12.2009., četvrtak

SLUŠAČ

Image and video hosting by TinyPic

Mjesecima nisam silazio sa planine. Zrak visočja bistrio mi je zbrkane gradske misli i čeličio duh.
Onda sam se jednog dana poželio društva i spustio u nizinu.
Ona se iskreno obradovala ugledavši me.
- Gdje je Milan - upitah, misleći na njenog muža.
- Otišao je popraviti elektriku kod Jurića – reče. – Da pristavim kavu?
- Svakako.
- Dugo te ovog puta nije bilo. Kako uspijevaš tako osamljeno živjeti? To nije za ljude – reče zabrinuto, s blagim prijekorom u glasu.
- Ukoliko čovjek želi živjeti s drugima prvo mora naučiti živjeti sam sa sobom – iznijeh kratak uvod u Hucovu teoriju međuljudskih odnosa. – Eskapistički korak naprosto je neizbježan.
- Čudan si ti svat, Huc – reče – ali svejedno si mi drag.

I prije nego što sam se popeo na planinu izgubio sam naviku razgovarati sa ljudima. Ljudi zapravo nisu željni razgovora.
Mladi ljudi zamaraju lakoćom svog življenja, idu na nerve svojom upadljivošću, isfuravanjem, nametanjem, preseravanjem... Glasno pričajući, derući se, ponekad urlajući nastoje uvjeriti svijet u snagu svojih argumenata. Nemaju vremena. U bartolomejskoj noći moraju poklati sve starije od trideset.
Ljudi srednje dobi – luzeri, bezveznjaci- očajnički traže slušača dovoljno dubokog uha da u nj sliju svu bujicu frustracije i potroše dnevnu količinu riječi. Prema posljednjim istraživanjima dnevna kvota riječi za žene iznosi: 16,215 riječi; za muškarce: 15,669 riječi. 546 riječi razlike statistički je zanemariva. To je samo jedan u nizu pokazatelja kastracije suvremenog muškaraca od strane novog svjetskog poretka pod parolom: uškopi pa vladaj. Solilokvirajući ta dobna skupina ne žudi dobrohotno razumijevanje, uljudno odobravanje, sudruga u nevolji niti konfrontirajuće pojmove suprotnog predznaka... Želi tek slušača, tek živo uho. Neki to zovu ventiliranjem.
Ljudi treće životne dobi, olupine poput nje, žele se prisjećati, i prisjećajući se ponovo proživljavati rijetko sretne trenutke, trenutke prije nego li se život sveo na ravnodušno čekanje kraja.

Uvijek mi iznova priča iste priče. Ponekad ih upotpuni pokojim novim detaljem. Slušam, rijetko se oglašujući. Ja sam njen jedini slušač. U okolici kilometrima nema žive duše. Milan je obično u ribolovu ili dokrajčen vlastitom brljom u drugom djelu kuće.

Imala sam dugu, bakrenu kosu što mi je sezala do slabina, kaže prisjećajući se djetinjstva.
Potom ustaje i odlazi u pokrajnju sobu. Ostavlja vrata otvorena. Do mene dopre ustajali pljesnivi zadah staračke sobe, cvilež vrata drvenog ormara, zvuk potrage, premetanje krupnih i sitnih predmeta, šuškanje vrećica, šušnji papira, otvaranje i zatvaranje metalnih kutija...
Vraća se noseći u rukama crno-bijelu fotografiju i papirnati smotuljak.
- Možeš li mi ovo popravit – pita pružajući mi fotografiju.
U lošem je stanju, ta fotografija, izbljedjela je, požutjela, masnih fleka, iskrzanih rubova, polomljenih kutova...
- Mogu – odgovaram.
Tko bi ikada pomislio da sred te pustare, na vrhu planine, u kaubojskoj brvnari živi tip sa svom potrebnom opremom za desktop publishing koji zna svoj posao. Računala, mekovi, pisijevi, skeneri, printeri, ploteri, tableti, fotoaparati, teleobjektivi, polarizacijski filtri...
Zbog čitave te tehnologije u neprirodnom okolišu ponekad sam se osjećao poput kakvog pritajenog tajnog agenta.

- To sam ja u dobi od trinaest – kaže.
- Shvaćam – kimnem promatrajući ljupku djevojčicu dugih pletenica pred sobom.
Zatim razmata smotuljak, iz njega izvadi pletenice te s posebnom nježnošću miluje bakrene vlasi.
- Dala sam ih odrezati sa sedamnaest, nakon jednog nemilog događaja.
To je sve što kaže o tome. O tom nemilom događaju.

Sjedimo, u tišini.
... djevojčica na fotografiji...ja... njene pletenice u smežuranim, atritičnim rukama stare žene... stara žena zanesenog pogleda miluje pletenice poput kakve relikvije... Linearno vrijeme se dokinulo, ne postoji prošlost-sadašnjost-budućnost, sve se odvija u jednoj jedinoj točci... Zvuk tik-takanja zidnog kuhinjskog sata sada je tek puka mehanička igra...

Onda posprema sakraliziranu stvar natrag u hram.
Zvuk nabijenog poklopca metalne kutije - nesavladiva prepreka poljskim miševima,. Škripava vrata ormara se zatvaraju. Vremensko-prostorni kontinuitet ponovo je uspostavljen.
- Želiš li još kave – pita.
- Ne hvala – kažem.

Nije razgovorljiva.
- Kada se Milan vraća – pitam.
- Sutra, možda prekosutra – kaže odsutno.
- Pozdravi ga – kažem ustajući.

Na vratima, zagledana u pod jedva čujno promrmlja: ubila sam tu djevojčicu.
Pravim se da nisam čuo. Ne mislim da je doista ubila neku djevojčicu. U pitanju je, vjerujem, metafora (možda i epitaf) kojom zaključuje svoj životni put, indirektno priznanje promašaja, krivih odabira, nedosanjanih snova. Od života je očekivala nešto drugo. Svi od života očekuju nešto drugo.

Možda je riječ o abortusu. Nije li to nemili događaj o kojem ne želi pričati? Događaj koji ju je trajno obilježio. Prva i posljednja prilika da miluje kosu svoje kćeri?

Ako je riječ o ubojstvu, što da radim sa tim? Dovraga, ni sa otvorenim priznanjem ne bih znao što da činim, a kamo li ovako. U pitanju su zasigurno tempi passati. Inspektor Maska nije radio svoj posao. U ovoj zemlji nitko ne radi svoj posao kako priliči.
Zajebi to, odgnam suvišne misli, čovjek povremeno mora sa nekim popiti kavu.

- Vidimo se uskoro – doviknem odlazeći sa fotografijom.
- 03:30 - Vox popljuvi (8) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>