Marketing
SLUŠAČ
Mjesecima nisam silazio sa planine. Zrak visočja bistrio mi je zbrkane gradske misli i čeličio duh.
Onda sam se jednog dana poželio društva i spustio u nizinu.
Ona se iskreno obradovala ugledavši me.
- Gdje je Milan - upitah, misleći na njenog muža.
- Otišao je popraviti elektriku kod Jurića – reče. – Da pristavim kavu?
- Svakako.
- Dugo te ovog puta nije bilo. Kako uspijevaš tako osamljeno živjeti? To nije za ljude – reče zabrinuto, s blagim prijekorom u glasu.
- Ukoliko čovjek želi živjeti s drugima prvo mora naučiti živjeti sam sa sobom – iznijeh kratak uvod u Hucovu teoriju međuljudskih odnosa. – Eskapistički korak naprosto je neizbježan.
- Čudan si ti svat, Huc – reče – ali svejedno si mi drag.
I prije nego što sam se popeo na planinu izgubio sam naviku razgovarati sa ljudima. Ljudi zapravo nisu željni razgovora.
Mladi ljudi zamaraju lakoćom svog življenja, idu na nerve svojom upadljivošću, isfuravanjem, nametanjem, preseravanjem... Glasno pričajući, derući se, ponekad urlajući nastoje uvjeriti svijet u snagu svojih argumenata. Nemaju vremena. U bartolomejskoj noći moraju poklati sve starije od trideset.
Ljudi srednje dobi – luzeri, bezveznjaci- očajnički traže slušača dovoljno dubokog uha da u nj sliju svu bujicu frustracije i potroše dnevnu količinu riječi. Prema posljednjim istraživanjima dnevna kvota riječi za žene iznosi: 16,215 riječi; za muškarce: 15,669 riječi. 546 riječi razlike statistički je zanemariva. To je samo jedan u nizu pokazatelja kastracije suvremenog muškaraca od strane novog svjetskog poretka pod parolom: uškopi pa vladaj. Solilokvirajući ta dobna skupina ne žudi dobrohotno razumijevanje, uljudno odobravanje, sudruga u nevolji niti konfrontirajuće pojmove suprotnog predznaka... Želi tek slušača, tek živo uho. Neki to zovu ventiliranjem.
Ljudi treće životne dobi, olupine poput nje, žele se prisjećati, i prisjećajući se ponovo proživljavati rijetko sretne trenutke, trenutke prije nego li se život sveo na ravnodušno čekanje kraja.
Uvijek mi iznova priča iste priče. Ponekad ih upotpuni pokojim novim detaljem. Slušam, rijetko se oglašujući. Ja sam njen jedini slušač. U okolici kilometrima nema žive duše. Milan je obično u ribolovu ili dokrajčen vlastitom brljom u drugom djelu kuće.
Imala sam dugu, bakrenu kosu što mi je sezala do slabina, kaže prisjećajući se djetinjstva.
Potom ustaje i odlazi u pokrajnju sobu. Ostavlja vrata otvorena. Do mene dopre ustajali pljesnivi zadah staračke sobe, cvilež vrata drvenog ormara, zvuk potrage, premetanje krupnih i sitnih predmeta, šuškanje vrećica, šušnji papira, otvaranje i zatvaranje metalnih kutija...
Vraća se noseći u rukama crno-bijelu fotografiju i papirnati smotuljak.
- Možeš li mi ovo popravit – pita pružajući mi fotografiju.
U lošem je stanju, ta fotografija, izbljedjela je, požutjela, masnih fleka, iskrzanih rubova, polomljenih kutova...
- Mogu – odgovaram.
Tko bi ikada pomislio da sred te pustare, na vrhu planine, u kaubojskoj brvnari živi tip sa svom potrebnom opremom za desktop publishing koji zna svoj posao. Računala, mekovi, pisijevi, skeneri, printeri, ploteri, tableti, fotoaparati, teleobjektivi, polarizacijski filtri...
Zbog čitave te tehnologije u neprirodnom okolišu ponekad sam se osjećao poput kakvog pritajenog tajnog agenta.
- To sam ja u dobi od trinaest – kaže.
- Shvaćam – kimnem promatrajući ljupku djevojčicu dugih pletenica pred sobom.
Zatim razmata smotuljak, iz njega izvadi pletenice te s posebnom nježnošću miluje bakrene vlasi.
- Dala sam ih odrezati sa sedamnaest, nakon jednog nemilog događaja.
To je sve što kaže o tome. O tom nemilom događaju.
Sjedimo, u tišini.
... djevojčica na fotografiji...ja... njene pletenice u smežuranim, atritičnim rukama stare žene... stara žena zanesenog pogleda miluje pletenice poput kakve relikvije... Linearno vrijeme se dokinulo, ne postoji prošlost-sadašnjost-budućnost, sve se odvija u jednoj jedinoj točci... Zvuk tik-takanja zidnog kuhinjskog sata sada je tek puka mehanička igra...
Onda posprema sakraliziranu stvar natrag u hram.
Zvuk nabijenog poklopca metalne kutije - nesavladiva prepreka poljskim miševima,. Škripava vrata ormara se zatvaraju. Vremensko-prostorni kontinuitet ponovo je uspostavljen.
- Želiš li još kave – pita.
- Ne hvala – kažem.
Nije razgovorljiva.
- Kada se Milan vraća – pitam.
- Sutra, možda prekosutra – kaže odsutno.
- Pozdravi ga – kažem ustajući.
Na vratima, zagledana u pod jedva čujno promrmlja: ubila sam tu djevojčicu.
Pravim se da nisam čuo. Ne mislim da je doista ubila neku djevojčicu. U pitanju je, vjerujem, metafora (možda i epitaf) kojom zaključuje svoj životni put, indirektno priznanje promašaja, krivih odabira, nedosanjanih snova. Od života je očekivala nešto drugo. Svi od života očekuju nešto drugo.
Možda je riječ o abortusu. Nije li to nemili događaj o kojem ne želi pričati? Događaj koji ju je trajno obilježio. Prva i posljednja prilika da miluje kosu svoje kćeri?
Ako je riječ o ubojstvu, što da radim sa tim? Dovraga, ni sa otvorenim priznanjem ne bih znao što da činim, a kamo li ovako. U pitanju su zasigurno tempi passati. Inspektor Maska nije radio svoj posao. U ovoj zemlji nitko ne radi svoj posao kako priliči.
Zajebi to, odgnam suvišne misli, čovjek povremeno mora sa nekim popiti kavu.
- Vidimo se uskoro – doviknem odlazeći sa fotografijom.
Post je objavljen 10.12.2009. u 03:30 sati.